Igrao se 38. minut utakmice posljednjeg kola Serie A kad je Marcelo Brozović primio loptu koju mu je servirao Lukaku, okrenuo se na dvadeset metara od gola, opalio ljevicom tako da se provukla ispod ruke Milinković-Saviću kao labudica ispod Autogrilla prije Bergama i riješio utakmicu na oduševljenje La Gazzettinih urednika koji su taj potez u potpisu pod sliku opjevali kao “perfezione stilistica”.
Na žalost hrvatskog trenera na klupi Torina Ivana Jurića koji se potajno nadao plasmanu makar najslabiji europski kup, i na radost navijača milanskog Intera koji u punoj formi putuje u Istanbul na veliko finale Lige šampiona protiv Mančester sitija. Bila je to 11. pobjeda u posljednjih 12 utakmica nerazzurra za koje regista croato, kako ga zove najtiražniji talijanski sportski list, igra već osmu i po svemu sudeći – posljednju sezonu. Gdje će? Barcelona, PSG, Ostrvo… Sve su opcije otvorene…
Iako su iza njega i osvojeni skudeto, i rusko srebro i katarska bronza s reprezentacijom, pred najvećim maratoncem i vodonošom u istoriji hrvatskog nogometa deset je najvećih dana u karijeri. Jer nakon subotnjeg finala Lige prvaka već u srijedu čeka ga polufinale Lige nacija u Roterdamu, a potencijalno i finale četiri dana kasnije.
Prvo sjećanje na Brozovića vezano je za mlađeg kolegu, danas urednika, koji se tada tek “uvlačio” u novinarski posao. Poslali smo ga u kafić pored redakcije na intervju s mladom nadom Lokomotive jer se šuškalo da bi mogao u Dinamo, kao nasljednik Maratonac trči počasni krug na zadnjem veznom. Ukratko, vratio se blijed kao krpa, očajan jer nema ni za “karticu” teksta. Mladi Marcelo na sva je pitanja, od prvog do posljednjeg, odgovarao sa “da”, “ne” ili “ne znam”. Dugo je mislio da smo ga digli na foru, ili da je mali ruski špijun, dok svi skupa nismo shvatili da nije ni podmetnut ni umišljen.
Pričao je manje čak i od Nike Kranjčara jer jednostavno – nije znao što bi rekao. Kako su i nastavnici prolazili slično, otac ga je, shvativši da će mali prije dobiti Ajfelov toranj na kocki nego indeks, ispisao iz škole i bacio sve karte na nogomet. Potez života, jer desetak godina kasnije sin mu je igrao uz Perišića, Borhu Valera i Icardija u jednom od najtrofejnijih europskih klubova, postavši u međuvremenu Epic Brozo, što je naziv za filozofsku pozu u koju bi se namjestio kad zabije gol ili snima selfi u svlačionici. A i kafića koji je “krstio” po dodijeljenom nadimku.
Najveći sin Okuja nadomak Zagreba, jednog od klasičnih turopoljskih sela u kojem postoje samo birtija, crkva, dobrovoljno vatrogasno društvo, kakav-takav teren za nogomet i autobuska stanica za “bilo gdje odavdje”, posijao je oko sebe koliko uspjeha toliko nevjerojatnih, ali nikad demantovanih priča, nespojivih s nekim tko trči kao konj i drži leđa Modriću i Kovačiću a ranije Rakitiću. Poput one da je na obilaznici toliko puta prošao na crveno da mu je policajac na ono “znate vi tko sam ja”, rekao: “Da, da, znam, ideš ti s nama u stanicu”.
Nad slikama kako puši u Interovoj svlačionici snebivali su se čak i mediji u Brazilu, a Dejan Lovren u jednom je podkastu otkrio da je prije finala u Moskvi 2018. Brozović pojeo dvije kile čajne i dva kroasana, maznuo kolu i uredno pretrčao 16 kilometara.
“Ja četiri dana ne bih došao k sebi, a on je samo pogledao prema nebu i rekao – čajna!“, ispričao je Lovren kojeg je Brozović na kraju epopeje sa svojom ekipom u vlastitoj birtiji ispratio iz reprezentacije nakon bronze u Kataru. Slavilo se i pjevalo sve dok Lovrena nije prebacilo na tamnu stranu i poslije mu je ostalo još samo objaviti na Instagramu da se oprašta.
Istrči li Brozović protiv Gvardioline mašine na Ataturku od prvog minuta, ili uđe bar u nastavku kao u polufinalu protiv Milana, bit će to dvanaesto finale Lige prvaka u nizu od 2012. u kojem će nastupiti neki hrvatski fudbaler, a deset puta, uglavnom zahvaljujući Modriću, bili su i pobjednici. Taj podatak, koji se sa svakom novom sezonom svečano kao zakletva ponavlja i samo podebljava, ove je upotpunjen i onim da bi Hrvatska mogla imati predstavnika u sva tri ovosezonska finala, evrokupova nastupi li večeras i Josip Brekalo u Pragu za Fiorentinu protiv Vest Hema, u odlučujućem dvoboju za trofej Konferencijske lige, dok je jedan od najvećih u povijesti vatrenih svoj posao već obavio.
Ivan Rakitić u Budimpešti je po treći put u karijeri podigao europski trofej, devet godina nakon prvoga sa Seviljom i osam nakon onog ušatog s Barselonom kad je finale s Juventusom već u 4. minuti otvorio pogotkom. U 36. godini izdržao je u Budimpešti 120 minuta rovovske borbe s mladom gardom Murinjove Rome, dirigirajući igrom najvećeg malog kluba Starog kontinenta, sve do drame jedanaesteraca u kojoj mu je pripala treća serija. Za razliku od Special One-a, Bask na klupi Andalužana Hose Luis Mendilibar imao je laku zadaću odrediti tko će na bijelu točku.
Jer, kad je oči u oči, Raketa već odavno ne griješi…
*Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Glas Jugoslavije” nijesu nužno i stavovi redakcije Lob sporta
