Kakav vikend je za nama. Ako ovaj (da ne kažem napaćeni) narod još može da obraduje i ujedini nešto, onda su to definitivno sportisti.
Košarkaši vicešampioni svijeta, Novak titulom na US openu potvrđuje da je neprikosnoveni GOAT, fudbaleri hitaju ka Evropskom prvenstvu, odbojkaši u četvrtfinalu šampionata Starog kontinenta.
Ipak, da budem potpuno iskrena (malo i pristrasna pošto mi je košarka srcu najbliža), epilog svega viđenog na Mundobasketu u Manili ostavio je ubjedljivo najjači utisak na mene. Boli poraz od Njemaca i za mrvu izgubljena titula šampiona planete, ali nema se šta zamjeriti ovim sjajnim momcima.
Ne da se nema šta zamjeriti, nego ljudi – naklon do poda. Ne znam da li sam ikada jače osjetila da neko srebro sija kao zlato.
Dva dana nakon finala više nema mjesta za tugu, nego za ponos i sreću. Moglo je bolje, pogotovo to drugo poluvijreme, ali dosta toga nam nije išlo naruku, a nije ni tragedija izgubiti od onakve Njemačke.
Čuvši nakon meča i u kakvom stanju (roviti i virusni) su momci igrali, još više im se divimo.
E sada… ne mogu da se ne dotaknem suđenja i zaista smatram da moj stav nije nimalo subjektivan. Ne kažem da je to bilo planirano suđenje protiv Srbije, ali da je u nekim trenucima donijelo bitnu prednost protivnicima – definitivno jeste. Još jednom se pokazalo da sistem izbora arbitara koji FIBA ima jednostavno ne valja. Nestručnost i nezrelost za suđenje velikih i bitnih mečeva jasno se mogla vidjeti tokom ovog prvenstva više nego jednom i to ne samo u slučaju srpske reprezentacije. U nekim trenucima, ljudi koji bi trebalo da dijele pravdu djelovali su kao da uopšte ne znaju šta rade i gdje treba da gledaju.
Koštali su nas živaca, ali ne mogu da tvrdim i zlata.
Suma sumarum, bilo je neizmerno zadovoljstvo gledati Srbiju tokom protekle dvije nedjelje. Da nam je neko na startu šampionata ponudio finale i srebro, mislim da bismo objeručke prihvatili. Nije stvar u tome da nismo vjerovali u ove momke, već nismo mogli ni da sanjamo koliko su “ludi”.
Da se ne ponavljam previše, ali ta emocija, ujedinjenost u istom cilju, ljubav prema reprezentaciji, volja i snaga, ludačka hemija… potpuno su nas ostavili bez daha.
Mnogo toga vam govore one suze na licima igrača (verujem da smo svi plakali s njima), a pogotovo izjava mlađanog Nikole Jovića, koji staje pred novinare nakon finala, potpuno savladan emocijama i iz duše uspijeva da prokomentariše samo…
“Više mi je značilo što sam uz ove momke postao biti bolji čovjek nego igrač”.
I tako smo tugovali par sati (verujte mi, na ulicama Beograda vladao je potpuni muk), dok nije došlo vrijeme za finale US opena. Novak nam je donekle zaliječio rane osvajanjem 24. Grend slem titule. Mislim da više zaista nema mjesta polemici ko je najbolji svih vremena – brojke ne lažu.
A s druge strane, tu su i one brojke kojima Đoković prkosi iz sezone u sezonu. Ljudi moji, čovjek ima 36 godina i niko mu ne može ništa. Doživio je da mu se ispuni jedan od najvećih snova, da ga njegova djeca gledaju s tribina kako osvaja najveće trofeje, svjesna veličine onoga što je učinio.
“Jednog dana, za 23 ili 24 godine, napustiću tenis i biće novih igrača”, poručio je Novak uz osmijeh nakon osvajanja titule i dodao:
“Ali ćete dotle nastaviti da me viđate”.
Hoćemo, legendo, samo neka te tu. Nama nikad neće dosaditi da slavimo s tobom i zbog tebe.
