Finale Mundijala u Rusiji, pa treći na svijetu u Kataru, pa finale Lige nacija – sve to u pet godina. Hrvatska je fudbalska sila. Potvrđeno još jednom. Malo koja svjetska selekcija (Argentina i Francuska, treća ne postoji) može da se pohvali boljim učinkom. I konstantnošću.
Biće uvijek i onih koji će pokušati – bezuspješno – da svemu dodaju neki negativni predznak, reći će – i ostati živ – komentator jedne regionalne televizije da “Hrvatska ima šansu da dođe do trofeja, jer na prethodna dva Mundijala nije osvojila ništa”. Baš ništa.
Ono što je međutim jasno većini – Dalićevi “vatreni” nisu podigli pehar, možda je ovo bila i posljednja šansa – ali svaki put do meča za istoriju, bio je herojski. I zbog toga će se pamtiti i gubitnici. Koji to u suštini nisu. Jer su uništavali jače, moćnije reprezentacije koje u svojim redovima imaju najveće zvijezde svjetskog fudbala. A kada su reprezentacije u pitanju zna se šta je, naravno uz fudbalsko umijeće, najbitnije – kult, a malo ga ko ima kao Hrvati, i ogromno srce.
Simbol svih uspjeha (da, uspjeha, iako nisu podigli pehar) je vječni kapiten. Luka Modrić. Unikatni zadarski maestro. Čovjek koji u septembru puni 38 godina. Neko ko je kao klinac jurio koze po Velebitu, kasnije pikao fudbal uz zvuke granata diveći se Zvonimiru Bobanu i Franćesku Totiju. Sanjajući da jednog dana bude – skromno – samo fudbaler. Postao je čudo. Najveći svih vremena sa ovih prostora. Zlatna lopta u eri vanzemaljaca Mesija i Ronalda. Ovako dugo na najvećem nivou nije trajao apsolutno nijedan igrač. Od Dinama (uz pozajmice u Zrinjskom i Zaprešiću), preko Totenhema, do Reala. Već deceniju diriguje igrom najvećeg kluba na planeti. Sa takvom lakoćom. Kad treba i 120 i kusur minuta trke, i dodira klase. A svaki je praktično takav.
Iako je nezahvalno porediti fudbal nekad i sad – nama će Dejo Savićević (nekima i Peđa Mijatović ili Mirko Vučinić) uvijek biti najveći. Bosancima Safet Sušić, možda i Edin Džeko. Srbima Piksi Stojković, možda i Dragan Džajić. Makedoncima Darko Pančev ili Goran Pandev. Slovencima Branko Oblak, ili Srećko Katanec, ili pak Zlatko Zahović.
Ipak, negdje svi treba da smo jedinstveni i prije svega realni u ocjeni – niko (nikad) kao Luka.
Zbog toga i ne čude ovacije 30.000 navijača sinoć na čuvenom Fejnordovom Tiganju (kako napisa zagrebački kolega Mladen Miletić “Kujp je naš”, i jeste bio vaš, s obzirom na more kockastih dresova na tribinama) – Ostani tu je pjesma koja dovoljno govori o tome koji je Luka dao Hrvatskoj.
Koliko je dao fudbalu. I zbog toga ostaje žal što se sinoć nije oprostio od reprezetacije sa trofejom.
