Ljudi moji, šta je ovo? S koje planete je sišao.
Novak Đoković, u koji čarobni napitak je upao kao mali i da li mu Popaj nabavlja spanać, jer ja drugo objašnjenje nemam?!
Čovjek je nestvaran. Slovom i brojem gazi 37. godinu, a gazi i sve pred sobom.
Pojavljuju se tu neki novi klinci, koji umjesto da jedan drugom budu najveći rivali – njima je najveći izazov da savladaju čovjeka s reketom u ruci u četvrtoj deceniji života. Ne kažem, ima ih – namuče ga, pobijede ga, ali i dalje to nije to.
A on, on pobjeđuje sam sebe. Doslovno. Jer igrati profesionalni tenis ovoliki broj godina i konstantno biti najbolji (ili u najgorem slučaju – spriječen nekim spoljašnjim faktorom biti među najboljima), za to je potrebna nadljudska količina energije.
Prosto me bude sramota količine brufena koje popijem jer me zabole glava ili leđa na svaku promjenu vremena i sve to dok pametni sat mora da me podsjeća da je vrijeme da ustanem i napravim po kući ili redakciji koji korak. A godinu dana sam mlađa od junaka naše današnje priče.
U ponedjeljak je primio pehar, 8. put u karijeri, jer je godinu završio na tronu ATP liste, što je još nevjerovatnije ako uzmemo u obzir da je igrao na svega 12 turnira ove sezone.
Tamo gdje neki sanjaju da se nađu makar na nedjelju dana, on boravi evo uskoro će 400 sedmica.
A da li je najboljem svih vremena ovo bila i najbolja sezona, teško je reći. Procentualno – vjerovatno, ali generalno gledano ni sam Novak nije siguran.
“Ne bih rekao da je najbolja, ali jedna od najboljih. Činjenica da sam osvojio tri od četiri Gren slema i igrao finale u četvrtom i opet to nije najbolja godina moje karijere… Lijepo je biti u takvoj situaciji (smijeh). Ukupno gledano, posebno u posljednjih nekoliko mjeseci nisam izgubio meč od Vimbldona, tako da… Sjajno se osjećam na terenu i igram jako dobro, ali mi je teško da poredim“, rekao je Đoković komentarišući ovu temu.
Da sjajno igra – to vidimo i sami. Ali vidimo da se isto tako i osjeća. Trenutak u kom treba da izađe i primi pehar za najboljeg u kalendarskoj sezoni, a on đuska u tunelu, potpuno u svom svijetu, zadovoljan i spreman da nastavi u istom ritmu.
Sada ga očekuje nastavak borbe za trofej Završnog mastersa, a ono što mene zanima je gdje i kako taj čovjek pronalazi motivaciju i mentalnu snagu za dalje.
Krunišu te usred turnira koji igraš, ali ti moraš da nađeš način da se emotivno ne izduvaš nakon toga kao balon već da uzmeš reket u ruke (ako treba i polomiš po koji) i da dokažeš da možeš još, da – ne da nisi za penziju, nego da ti i dalje niko nije ni do koljena.
“Čak i da napustim profesionalni tenis sada i osvrnem se na sve što sam uradio, mogu da budem izuzetno, izuzetno zadovoljan. Nemam nikakav pritisak da nastavim da se takmičim, ali i dalje imam želju i taj visok nivo“.
Dakle jasno je, “neće on niđe” – još dugo.
