Što spletom okolnosti, što i sopstvenim zaslugama, Rijeka već tri kola ne ispušta vrh tabele u fudbalskom prvenstvu Hrvatske, što se ne pamti od vremena Matjaža Keka i šampionske sezone 2016./17.
S ubjedljivo najmlađim sastavom od svih konkurenata za titulu ima najviše bodova, najbolju gol-razliku i najviše reprezentativaca na posljednjem pozivnom spisku Zlatka Dalića. I sve to uz težak udarac pretrpljen u ranoj, ali i ključnoj fazi sezone, kad je dotadašnji trener “tri noći” pred dvomeč s francuskim Lilom u kvalifikacijama za Ligu konferencija zapalio put Maksimira i ostavio na cjedilu tim koji je sam selektirao i pripremao.
Malo je kome predsjednik Rijeke Damir Mišković tako vjerovao kao Sergeju Jakiroviću, predavši mu nadležnost da se na Rujevici igra i sportskog direktora, pa je udarac bio tim veći. Ali preživjela je Rijeka i to, još jednom potvrdivši slogan s transparenta na legendarnoj Kantridi…
“Krepat, ma ne molat” ili u prevodu s kvarnerskog narječja – “Umrijeti, ali ne odustati”.
Jakirovića je naslijedio pomalo kontroverzni Željko Sopić, koji je u prošloj sezoni već sigurnog putnika za drugu ligu vratio iz mrtvih, da bi ove sezone Gorica opet postala hit prvenstva. Osim po odličnom radu u klubovima, Sopić je poznat i po ispadima u nastupima pred novinarima, poput nedavnog kad je riječkom novinaru rekao otprilike…
“Vi ste potpuno u pravu, ja ću već sjutra da kažem igračima da moraju više da pucaju u okvir gola, mi od sada treniramo samo pucanje u okvir gola”.
Još je luđe bilo kad je u premijernom nastupu na klupi Rijeke, upravo protiv Dinama u Maksimiru, jednog igrača zamijenio već nakon 23 minuta igre, a drugog uveo u 58. minutu da bi ga već 22 minuta poslije zamijenio. Djeluje bahato, ali i u odnosu s novinarima i u vođenju tima Sopić je samo – iskren. Ne trpi neprofesionalizam i otaljavanje posla. Samo tako je i moguće od ekipa poput Rijeke i ranije Gorice izvući više no što objektivno vrijede.
U uslovima u kojima kao klub funkcioniše, a jedan je od rijetkih primjera privatnog hrvatskog vlasništva (Osijek je gotovo 100 odsto mađarski), Rijeka je za ovu sezonu složila i više nego pristojan sastav. Koliko je prethodni bio katastrofalno selektiran zaslugom tadašnjeg sportskog direktora Roberta Palikuče, toliko je ovogodišnji pogođen, a nose ga u prvom redu – djeca dijaspore.
Marco Pašalić (23) i Franjo Ivanović (20), rođeni u Karlsrueu, odnosno austrijskom Švacu, obojica poslije Tuđmana, iz njemačkih su škola donijeli baš ono što njihovim hrvatskim vršnjacima najčešće nedostaje – tempo i silinu. U smiraj prijelaznog roka Riječani su se pobrinuli i za transfer-bombu vrativši pomalo zaboravljenog Marka Pjacu (28), za kojeg je Juventus Dinamu 2016. u startu platio 23 miliona eura, a ukupni se transfer zaustavio na nekih 29,5 miliona. Koliko je bio talentovan, toliko ga one najgore povrede nisu mazile i Pjaca je godine gubio po raznim pozajmicama da bi u Rijeci već u prvom nastupu zasijao s dva spektakularna poteza.
Igrom riječkog sastava u sredini odlično upravljaju Niko Janković i Toni Fruk, obojica 22-godišnjaci, dok su u odbrani upravo suprotno – prekaljeni Emir Dilaver i Matej Mitrović. Uz odličnog golmana Nediljka Labrovića to je za sad dobitna kombinacija koja drži Rijeku na vrhu.
Međutim, koliko dugo? Može li ekipa s tako puno mladih igrača držati koncentraciju u dugoj, maratonskoj trci od 36 kola? Neiskustvo, pa i nedostatak samopouzdanja, osjetili su se u nekim utakmicama koje je Rijeka mogla u ranoj fazi da riješi, da bi onda čupala bod u posljednjim sekundama. Njen su problem već tradicionalno i brojne utakmice u Zagrebu i okolini koje obično gubi već na prvom tunelu Tuhobić, a povuče li se paralela sa šampionskom sezonom 2016/17. utisak je da joj najviše nedostaje onaj balkanski šmek koji su davali Marko Vešović i Stefan Ristovski.
Uz brojne igračke kvalitete upravo je taj tandem u tadašnji tim Rijeke usadio dozu drskosti i bezobrazluka potrebnu da se stane na crtu Dinamu i to Mamićevom Dinamu, da se unese u lice i ne spusti pogled ni gard pred razvikanim plavim zvijezdama, tada još dobro praćenim sudijskom mašinerijom. I osvoji dupla kruna, prva u istoriji kluba koji možda nema iza sebe armiju navijača kao Dinamo i pogotovo Hajduk, ali ima nešto što njima tako često nedostaje – Rijeku je najteže slomiti.
I to se prenosi “s koljena na koljeno”.
O snazi i karakteru njene sadašnje ekipe puno će reći derbi na Rujevici 12. novembra sa Dinamom i čovjekom koji je tim selektirao, da bi ga onda ostavio. Tog dana Sergeju Jakiroviću niko ne bi htio biti u kožu.
Jer ko se Riječanima zamjeri – bolje da ga ni’ živog.
