GLAS JUGOSLAVIJE: San koji je postao java

Nikada ne otpisujte srpske košarkaše. Pogotovo one koji igraju iz srca, iz ljubavi, iz inata.

Ljudi, Srbija je u finalu Mundobasketa! Medalja je u džepu, ali zlato se čeka!

S nikad manje euforije ovi sjajni momci ispraćeni su u Manilu, a napravili su vjerovatno jedan od najvećih podviga u istoriji našeg sporta. Koliko energije, zajedništva, talenta i vjere u jednoj ekipi…čista hemija.

Rekli su “ne mogu oni ništa bez Jokića“. Rekli su “ne ložite se“. 

Pa i nismo. Ali smo vjerovali. Jer ovo je zemlja košarke, takav nam je DNK.

Nismo imali Jokića, a ni Micića i Kalinića. Ali imamo ekipu koja diše kao jedno. Koja živi za svaku pobedu, koja svaku noć sanja tu zlatnu medalju. 

Ne bih volio da pravimo neku tužnu atmosferu. Majke mi, meni je stvarno drago što sam ovdje” – rekao je Bogdanović na okupljanju pred Mundobasket, dok su svi očajavali što najbolji centar svijeta neće biti među putnicima za Filipine.

I sada vam je jasno – majke mi, drago mu je što je tu. Odradio je posao, onako, kapitenski. I to su te neke stvari koje su presudile. Čista emocija, talenat i lavlje srce. 

A da li je Jokiću krivo, to ne znamo. Vjerovatno nikada i nećemo saznati. Ipak, vjerovatno je propustio priliku za krunu karijere. Osvojio je titulu NBA lige, ali šansa da podigneš pehar Svjetskog prvenstva…pa zar to nije onaj najveći san od svih nedosanjanih.

Pročitala sam negdje na Tviteru dobru stvar – “Jokić je sve vrijeme znao da ćemo se plasirati u finale, zato je i slavio cijelo ljeto” (aluzija na njegov buran noćni život proteklih meseci).

I to vam je negdje stav naroda. Sprdaju se s tim. Puca nas euforija, pa inspiracije ne nedostaje. Vjerujte mi, doslovno da sada izađete na ulice Beograda i anketirate ljude…90% ispitanih bi reklo da više žele Milutinova i Petruševa u reprezentaciji na Olimpijskim igrama nego Jokića. 

Ali kao što selektor Pešić reče na konferenciji za medije:

Sada nije vrijeme da pričamo o Jokiću, sada je vrijeme da pričamo o igračima koji su tu“.

A da budemo realni, ima toliko toga da se kaže o njima. Bogdanović, Avramović, Dobrić, Milutinov, JovićBoriša…da se naježiš.

I kad spomenuh Borišu, tu opet moram da se dotaknem Tvitera, ne zamjeri Nikola, ništa lično…narod je samo jako duhovit i sjajno raspoožen.

Simanić je za Srbiju dao bubreg, a Jokić jetru“. I smiješno je, ali i nije. 

I sada smo tu gdje jesmo. Svaka odluka, svaka sitnica koja se dogodila prethodnih mjeseci uticala je na to da u nedjelju Srbija igra finale Mundobasketa. Sve kockice, i one dobre i one loše, uklapale su se tako da dođe do ovog trenutka. Da oduvamo Litvance, da ispreskačemo Kanađane i na kraju, verujem…junački savladamo i Njemce jer “Srbija čeka da dođeš iz daleka, da naša zemlja bude opet prvak svijeta“.