“Prodali smo tatin motor. Prodao sam i Play station samo da dođemo ovdje”.
“Imaš li ulaznicu”?
“Nemam, neću je vjerovatno ni nabaviti”.
“Pa zašto si onda došao”?
“Ovo je Boka, ovi ljudi ovdje, pogledaj ovo, ovo je moj san. Ništa drugo nije bitno”.
“Šta ti znači Boka”?
“Sve na svijetu. Boka je na prvom, drugom i trećem mjestu. Onda porodica, pa Argentina”.
“Šta bi uradio da Boka postane prvak”?
“Prodao bih sve, kuću, živio bih na ulici godinu dana”.
>>> VIDEO Opsadno stanje u Riju – pješačio skoro 3000 km da bi gledao finale Boke i Fluminensea
Mini intervju malog Benhamina, klinca od desetak godina, obišao je svijet. Suze u očima simpatičnog dječaka sa pjegicama na licu, golog do pasa na vreloj Kopakabani, u stanju totalne euforije, mogu samo da dočaraju djelić onoga što se dešavalo danima unazad na najpoznatijoj svjetskoj plaži, u gradu karnevala, na ulicama čuvenog Rija.
Dočekao je domaćin Fluminense premijernu titulu na kultnoj Marakani (i slave još tifozi čuvenih trikolora, a to se sigurno ne dopada vječitom rivalu i najvećem brazilskom klubu – Flamengu), nije argentinski velikan bio miljenik fortune, kao ni prije pet godina kada je pao, takođe nakon produžetaka, u sudaru vijeka protiv omraženog Rivera. Sjećate se – igralo se u Madridu, zbog često pojačanih tenzija (to je valjda i normalno), pred revanš na Monumentalu.
Čekaće plavo-žuti još na sedmu zvjezdicu. Čekaće i Benhamin. I mnogi dječaci iz tog siromašnog dijela Buenos Ajresa, gdje je Boka život u pravom smislu te riječi.
Sanjaće novog Maradonu, Barosa Skelota, Rikelmea, Palerma…
Do novih trofeja – ostaje im da žive za fudbal. I da jurnu niz tribinu u trenucima kada Boka postigne gol, kada sve podrhtava. A nama da gledamo, pratimo u kasnim satima. I uživamo. I čudimo se kako prežive oni koji se nalaze na dnu tribine.
>>> VIDEO Rio podrhtava od argentinske invazije
Jer, toga nema u Evropi, ta strast više ne postoji, te emocije, to ludilo za fudbalom. Svjedočili smo tome u Kataru, kada su Argentinci opčinili svijet (i na tribinama i dolje na terenu), svjedočimo tome iz noći u noć praktično gledajući taj latino fudbal.
Fudbal sa dušom. Ili kako napisa kolega Aleksandar Popović – Čuvari fudbala. Onog čistog, neisprljanog, punog emocija…
U kojem je kvaliteta sve manje, u kojem fudbal nije na evropskom nivou, ali ta strast neće prestati nikad.
