Mislilo se da je to dan za slavlje. Mirisala je subota na feštu. Ne samo u Dortmundu, već širom planete. Čitav svijet je čekao kapitena Marka Rojsa da konačno podigne uvis salataru i da u tom trenutku eksplodira Žuti zid.
Dosadila je dominacija Bajerna, red je više da neko drugi u toj Bundesligi uzme titulu. Majncu ne treba apsolutno ništa, ne može ni gore, ni dolje. A Dortmund igra za prvu titulu nakon godina, pa i decenija života u totalnoj sjenci bavarskog giganta. Nakon bezbroj primljenih udaraca, otimanja igrača, lekcija na svim poljima. Sem na tribinama. Tu je ipak Žuti zid neprikosnoven. Ne samo u Njemačkoj… E baš te tribine su vibrirale kao nikad, čekalo se 11 godina, ali čekaće se još.
Jednostavno – nije bilo suđeno.
Ni tom maleroznom Rojsu (poraz u finalu Lige šampiona, godine tuge zbog propuštenih Mundijala, povreda, ali i godine ponosa simbola Dortmunda), ni majstoru Belingemu koji je tog popodnevna sanjao trofej u rukama i najljepši oproštaj od žutog dresa, ni Aleu, životnom pobjedniku nad najtežom bolešću, ni fenomenalnom Malenu, ni Brandtu, ni sjajnom stručnjaku Edinu Terziću, momku iz mješovitog braka (bosansko-hrvatskog) rođenom u Mendenu, gradiću u blizini Dortmunda, u toj čuvenoj rurskoj oblasti. Suze svih 80.000 i kusur navijača na Vestfalenu (Da, za mene će to uvijek biti Vestfalen, a ne nekakav Signal Iduna park), suze širom svijeta – jer se vjerovatno samo u crvenom dijelu Minhena navijalo za očajni Tuhelov Bajern – ali i dugi aplauz Žutog zida. I jasna poruka: Vratiće se Borusija još jača. I mora ovo da se vrati neđe. Kosmička pravda je valjda to.
Fudbal zbog svega toga i jeste najljepša sporedna stvar na svijetu. Zna da bude surov, da se poigra sa sudbinama ljudi, ne samo direktnih učesnika. Ali i da na taj za većinu najsuroviji način pokaže čistoću Bundeslige. Tog fudbala koji možda subotom popodne u moru interesantijih liga ne ispratimo kako dolikuje, ali uvijek kada okrenemo kanal znamo da nas čekaju pune tribine, top fudbal, golovi…
A dva dana prije njemačkog rolerkostera, imali smo dramu i u našem elitnom karavanu, čuveni Dan D.
<<<<< glas-jugoslavije-pred-dan-d-rijeci-simpaticnog-cikice-paraju-usi
Rješavala se titula u posljednjoj rundi, birali se i putnici za Evropu, baraž… Kod nas međutim nema toga – da onaj kome ne treba ništa, odigra muški do kraja, ne daj Bože da pobijedi nekoga kome treba. Kod nas to malo teže ide, obično je predvidivo.
Nova titula Budućnosti, ali i najavljene promjene u rukovodećim strukturama kluba, pa taj večerašnji naljepši meč finala Kupa, kao i čekanje novih evropskih iskušenja. Hoće li nam opet već početkom ljeta bridjeti obrazi od šamara, hoće li opet fudbalski liliputanci trenirati na nama? Sluti na nešto takvo, iako navijamo da nas naši iznenade. Jer, gledajući kvalitet, teško je biti optimista.
*Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Glas Jugoslavije” nijesu nužno i stavovi redakcije Lob sporta
