S obzirom da sebe negdje mogu da iskontrolišem kada je u pitanju kontaminirani online prostor i da posjećujem isključivo one portale koji prate sport – uz neke interesantne stranice koje se bave događajima i značajnim likovima iz prošlosti, posebno našeg grada – prije nekoliko dana, potpuno slučajno, na stranici Uspomene stare Podgorice naletio sam na fotografiju generacije košarkaša Budućnosti iz sezone 1983/1984. Ispostavilo se, sa samog početka te sezone…
U gornjem redu: trener Komadinić, Bojanić, Slavenko Rakočević, Vujačić, Petović, Paspalj, Žulović, a u donjem: Antić, Šćepanović, Pavićević, Slavnić i Dragan Ivanović.
Iako još nisam bio rođen, čitanjem arhive i prilično dobrim poznavanjem sporta, posebno košarke iz tog, po mom mišljenju zlatnog perioda Budućnosti (jer se nakon decenija čekanja izborio plasman u jugoslovensku elitu, a uz to i izgradio Sportski centar Morača), jedno ime mi se nije uklapalo u priču o podgoričkom sportskom ponosu.
Zoran Moka Slavnić. Legendarni plejmejker jugoslovenske košarke, jedan od najboljih igrača sa ovih prostora svih vremena, beogradski mangup, čovjek koji je spojio zlata na Evropskom, Svjetskom prvenstvu i Olimpijskim igrama, stanovnik FIBA kuće slavnih…
U plavom dresu Budućnosti. Neobično.
U biografiji Slavnića nema ni slova o Budućnosti, u monografiji Budućnosti koja je ugledala svjetlost dana na 70. rođendan kluba, dakle prije četiri godine, malo pomena čuvenog Moke… Kroz razgovore sa starijima, čak i članovima te generacije – saznajem da je kratko bio u tadašnjem Titogradu, ali kao trener.
Kako se onda našao na fotografiji, među plavim legendama? I da li je u pitanju fotomontaža? Kontakt sa kolegom iz Beograda i brzo sam bio na liniji sa Mokom. Koji rješava misteriju fotografije.
“Da, igrao sam za Budućnost Kup utakmicu u Baru, ljeta 1983. godine. Bio sam igrač-trener dva mjeseca u pripremnom periodu. Ispostaviće se da je to moja posljednja utakmica u igračkoj karijeri, jer sam nakon toga preuzeo Šibenku”, priča nam Moka, sjećajući se i tadašnjih, doduše kratko, saigrača.
“Pamtim Antića, Ivanovića, naravno tada klinca Pavićevića, Paspalja, lijepa vremena… Pozdrav za moju braću Crnogorce, kompletnu Podgoricu i Košarkaški klub Budućnost”, pozdravlja nas uljudno Moka, oduševljen i fotografijom, ali i pričom.
Uz blago čuđenje kako vrlo malo ljudi, čak i iz tog vremena, uopšte zna da je jedan od najvećih jugoslovenskih igrača, makar na kratko, bio dio plavo-bijelog tima.
*Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Glas Jugoslavije” nijesu nužno i stavovi redakcije Lob sporta
