Punih deset godina hrvatska fudbalska reprezentacija nije izgubila dvije utakmice u jednoj akciji, kako
obično zovemo uparene mečeve kvalifikacija. Još tamo od Štimca i borbe za plasman u Brazil kad je
grupa završena s dva oktobarska poraza od Belgijanaca i Škota. Štimac ih je platio glavom, otkaz mu je
lično potpisao nekadašnji vatreni suigrač Davor Šuker, a stvar je na kraju kroz novembarski baraž izvukao
Niko Kovač eliminiravši Islanđane.
Kako se u samo 72 časa Dalićeva selekcija našla u poziciji da dvije utakmice do kraja više ne odlučuje o
svojoj sudbini, a prije samo nedjelju dana imala je otvoren autoput prema Njemačkoj? Kako se desilo da
po kancelarijama širom zemlje ova nedjelja započne vikom, proklinjanjem i lelekom, a još prošle srijede
svi smo papagajski ponavljali “nikad lakše kvalifikacije”. I da ćemo rekordno rano riješiti plasman. Ali i
za Titanik su govorili da će u rekordnom vremenu do Amerike, pa znate što se desilo… Isto što i sad
Hrvatima u Kardifu, gradu u kojem su tako potučeni još samo kad su s Mađarima htjeli da organizuju
Evropsko prvenstvo. I izgubili od Poljske i Ukrajine u glasanju koje je bilo tajno samo do objave rezultata
– 12:0!
Ajmo objektivno, Dalić za ovu priliku nije mogao da računa na polomljenog Perišića, rovitog Kramarića, te Petkovića kojeg je u panici u Osijeku potpuno neoporavljenog ubacio u igru. I zažalio. Dakle,
u pitanju su četiri startera, i to ofanzivna, nema reprezentacije koja to ne bi osjetila. Ali sve drugo povlači
za sobom toliko pitanja da je već sada jasno: Čak i ako se Hrvatska nekim čudom probije do Eura, jednoj eri je došao kraj. A toj eri i majka i otac zvali su se Luka Modrić.
Centrala hrvatske igre još od povlačenja Rakitića bio je trougao Modrić – Kovačić – Brozović. Nakon
debakla s Turcima, tri tenora nisu uspjela ritam da nametnu ni protiv Velšana, a oće centrala da omane
jednom, ali dvaput… I samo neko teško ostrašćen može da psuje Karla Anćelotija samo zato što radi ono
neminovno – ispraća Modrića u penziju. Što bi reko Jataganac, “da mi njemu lijepo sliku…”.
Samo neko krajnje subjektivan ne može da prihvati da je ovaj posljednji jednogodišnji ugovor bio Realov poklon i zahvala za sve one godine i pet titula prvaka Europe s ključnim ulogama u svih pet finala. Marcelo Brozović je pak najgora moguća reklama za saudijsku ligu i sve koji razmišljaju o njoj kao
važnoj stanici u predzalaznoj fazi karijere.
Nakon samo dva mjeseca čovjek izgleda kao da prvi put igra profesionalni fudbal. A Mateo Kovačić je i tako bio i ostao “onaj treći”, igrač kojeg svaki trener voli, ali ne preokreće utakmicu. Kad je tim dobar, i Kova je dobar. Kad ne ide, on nije taj koji će da izvuče iz blata.
Potpuno izvan forme bio je i selektor Dalić koji je selekcijom komandovao kao Napoleon kod Vaterloa! U
situaciji kad gubi i još ga protivnik ubija na svakom dijelu terena i bliže je trećem golu nego što je
Hrvatska svom prvom, on mijenja beka za beka, krilo za krilo i tako sve do napadača. U redu, svako
pogriješi ili ostane bez ideje, ali otkud selektoru s toliko iskustva takvo nepovjerenje, pa nakon Turske
razbija štoperski par Gvardiol – Šutalo i ubacuje matorog Vidu koji Velšane može samo lasom da lovi po
terenu, pa su preko njega i pala dva gola. Zašto jedinog raspoloživog ofenzivnog startera iz finala Lige
nacija Marija Pašalića ostavlja na klupi da bi igrao Josip Brekalo u kojeg je još prije dvije godine izgubio
povjerenje i precrtao ga da bi sad odjednom izronio na spisku iako ničime nije dokazao da je u
međuvremenu postao bolji igrač? Ono šaranje sa špicom tek je tragikomično, kao iz nekog vica,
poluvrijeme igra Musa, poluvrijeme Beljo, a i trener početnik zna da bez bar četiri utakmice u
kontinuitetu ni Heri Kejn ne bi polovio konce. I tako dalje, i tako bliže…
Hrvatska je od 1996. propustila samo dva takmičenja – Euro 2000. i Svjetsko u Južnoj Africi 2010.
Očekivalo se da će 2020. da bude kobna, ali Dalić je majstorski za još punih pet godina razvukao bajku iz
Rusije nadodavši i bronzu iz Katara i srebro u Ligi nacija. I cijelo vrijeme je tražio kako da što bezbolnije
obavi ono na čemu su i daleko veće fudbalske nacije tako često padale, tu prokletu smjenu generacija koja je prije ili kasnije morala da dođe. Je li oklijevajući na kraju zadocnio?
I mora li Modrić da na vlastite oči gleda kako izgleda era poslije Modrića? Jer ona je, realno, već počela…
