Kakav rolerkoster u svega nekoliko sati. Koliko emocija, koliko podataka za sportske almanahe. Koliko heroja. Oni se pamte.
Evropska utakmica godine nije oduševila svijet (ne može Ataturk svaki put da bude svjedok čuda), posebno u bezličnom prvom poluvremenu u kojem se Inter trudio da osujeti sve akcije Sitija, i u tome uspijevao – saglasna je svjetska javnost da je jedino na taj način mogao da dođe do rezultata. Drugo jeste bilo vatrenije i negdje je nastavljen trend koji kaže da se finale Lige šampiona u posljednje četiri godine rješava jednim golom i da su to mečevi u kojem se ljepota igre ne broji.
Odlučio je taj Rodri, novi Pepov Buskets, zadnji vezni – za Pepovu filozofiju fudbala najbitniji igrač ekipe. Siti je nakon uloženih milijardi od strane lika kojem je meč u Istanbulu bio tek drugi koji uživo gleda od kako je prije 13 godina kupio igračku (klub), dobio ono što je dugo tražio, ušao u krem društvo, a Gvardiola i od onih koji mu spore sve što uradi – jer imao je Mesija, Injestu, Ćavija, ima pare, dobije igrača kojeg poželi… – dobio potvrdu da je jedan od najvećih ikada. Po mom mišljenju najveći – zbog inovativnih rješenja, stila igre, činjenice da je natjerao sve da mu se prilagođavaju, revolucionarnim idejama… I ne, to nema veze sa novcem. I ne, nikada neće biti trener neke „manje“ ekipe, dokazivati se nekima i tamo juriti velike stvari. Nema potrebe. Jer, siguran sam da će se za 100 godina o njemu pisati kao o nekome ko je mijenjao fudbal. Nabolje.
Suze radosnice slivale su se niz Pepovo, ali i, 24 sata kasnije, nekih 1.000 i kusur kilometara zapadno, niz lice vječnog Klaudija Ranijera. Rimljanin koji gazi 72. godinu stigao je u januaru u Kaljari – klub koji je početkom devedesetih prošlog vijeka uveo iz Serije C u Seriju A – kada su Ostvrljani bili 14. na tabeli, a sinoć ih je po provali oblaka na čuvenom stadionu “Sveti Nikola” u Bariju vratio u elitu. Čudo. Kao nekada u Fiorentini, Valensiji, ali i ono epsko, možda i najveće u istoriji fudbala, koje je ispisao sa Lesterom.
Vikend za nama ostaće zapisan i kao posljednji tango u igračkoj karijeri Majde Mehmedović. Barska lavica je rekla zbogom rukometu, oprostila se sa trofejom prvaka Turske u rukama koji je samo potvrdio veličinu jedne od najtrofejnijih crnogorskih rukometašica. Generacije će prepričavati partije vihornog lijevog krila u dresu sa državnim grbom, ali u opremi Budućnosti, Majda će uvijek biti sinonim za borbu, ali i majstorstvo.
O fenomenima Đokoviću i Jokiću rado, s merakom, ali ću to zadovoljstvo prepustiti koleginici iz Srbije Anji Vukašinović, koja će o ovim sportskim gromadama u nekoj od narednih kolumni.
Do čitanja.
*Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Glas Jugoslavije” nijesu nužno i stavovi redakcije Lob sporta
