Novembar 2022. – neočekivani spektakl.
I pokazatelj šta sve može volja, želja, energija. I otvoreno srce. Ma, šta sve mogu ljudi.
Novembar 2023. – ponovo neočekivani spektakl, uz još jedan pokazatelj koliko se može kad se nešto hoće. I kad se desi narod.
I iznenađenje – jer nevjerovatno je da su baš svi oni tu. Da su došli kod nas. I da će širom svijeta pronijeti glas o gostoprimstvu, ljubaznosti, uljudnosti, poštovanju, oduševljenju, zadovoljstvu, nevjerovatnoj ljudskoj toplini…
Jer bolja reklama ne postoji. Ljepša i kvalitetnija promocija jednog grada, države, ljudi uopšte, od one preko sporta – ne postoji. Uvjerili smo se u to nebrojeno puta, uvjeriće se valjda nekada i oni koji nas predstavljaju na najvišem nivou i imaju moć odlučivanja. Da se ne sjete sporta i sportista samo kada se osvoji neka medalja. Jer sport je u suštini nešto drugo. Posebno. Mnogima, nažalost, nedokučivo.
Ne i onima koji ovih dana uživaju – drugačije se ne može reći – u suncem okupanom Ulcinju. Legende fudbala, legende sporta, prije svega, iz tri posljednje decenije prošlog vijeka. Idoli generacija širom stare Jugoslavije – od Vardara pa do Triglava. Ali i idoli van tih granica. Jer ovdje granice ne postoje.
Svi oni na jednom mjestu. U najjužnijem našem gradu. Koji je još jednom jedinstven u jasnoj ideji. Ideji zajedništva, prijateljstva, ideji vodilji… Koji je domaćin za primjer – svima nama.
Jer teško – govorimo o Crnoj Gori, možemo i direktno o Podgorici, što da ne – bi negdje moglo da se napravi ovo što je napravljeno u Ulcinju. Da su svi jedno, da dišu zajedno – privatni i javni sektor na usluzi gostima.
Ulcinj je ovih dana centar regiona. U petak je počelo, trajaće do srijede. Dani emocija, fešte, druženja, neraskidivih prijateljstava, dani sportske, ali i kulturne priče, promocija dokumentaraca, životnih serijala…
Servantesov grad (znamo svi priču o njegovoj donkihotovskoj borbi ovjekovječenoj u jednom od najvećih remek djela svjetske književnosti stvaranom baš ovdje, tokom zatočeništva, na obali Jadrana) koji nema značajniju sportsku tradiciju, zahvaljujući entuzijasti Pavlu Pepđonoviću (iako će vam isti, preskromno reći da nije on najzaslužniji – istina je jedna i kaže da nije bilo Pavla ispred svih ne bi bilo ni Ulcinjske, a Ivanove igre prošle godine, a ni Ulcinjskog mundijala prijateljstva ove) okupio je veliki broj bivših asova, ali i brojne medije, sportske radnike, navijače, pa i one koji nemaju direktnu vezu sa sportom, ali su željeli da vide i budu makar na trenutak sa onima koji su im uljepšavali djetinjstvo. I uz koje su rasli. U nekom – reći će vam mnogi koji su došli u Ulcinj – ljepšem, bezbrižnijem vremenu.
Priče – već ispričane, ali i one manje poznate, pjesma, sjećanja, brojne anegdote ne samo sa sportskih borilišta… I tako obično do duboko u noć.
Čekamo novembar 2024. Upoznajući Ulcinjane i Ulcinjanke, a znajući Pavla – pripreme su već krenule.
