Godina 1998. Planeta se polako hladi od fenomenalnog Mundijala u Francuskoj, priča se o Zidanu i Ronaldu, komšije slave bronzu, a mi u tadašnjoj Jugoslaviji smo pod utiskom Peđine prečke koju sam oplakao kao malo ko (jedna od trauma djetinjstva generacijama dječaka sa ovih prostora zaljubljenih u fudbal).
Negdje sredinom avgusta, te 1998. na stadionu Majorke, počinje karijera dječaka iz La Masije koji će u godinama koje slijede biti jedan od najboljih vezista na svijetu. I ostaće upamćen kao jedan od najboljih na svojoj poziciji svih vremena.
Luis van Gal – ta tvrdoglava holandska glava – kao što je to radio u Ajaksu, lansirao je u Barseloni osamnaestogodišnjeg Ćavija Hernandeza i ostalo je poznato. Komentatori kod nas su lutali od Ćavija, preko Čavija, bilo je i Ksavija i Šavija, manje bitno svakako.
Fenomenalan pregled igre, dominacija u posjedu, dobar udarac, kvalitetan prekid, jedinstveni dirigent orkestra… – sve to je Barseloni i Španiji, čiji je bio neizostavan član 15 i kusur godina, donosilo uspjehe. Ćavi je nakon toga postao trener, zaobilaznim putem – preko katarskog Al Sada – stigao na klupu katalonskog giganta i počeo da piše nove stranice istorije. Učio je od velikih (Van Gal, Antić, Rajkard Gvardiola, Luis Enrike, Aragones, Kamačo, Del Boske…), podizao pehare kao malo ko, ali uvijek isticao taj debi kao nešto posebno u karijeri.
“Igrao sam prije meča na Palmi katalonski kup protiv Ljeide, ali taj zvaničan debi je nešto što se pamti. Kada mi je Van Gal dan prije meča rekao da počinjem, nisam spavao od uzbuđenja“, pričao je kasnije Ćavi, strijelac jedinog gola za Barselonu u porazu od Majorke 2:1.
Dvadeset pet godina kasnije Ćavi sa klupe diriguje – s uspjehom ili ne, reći će trofeji nakon odrađenog posla, tek ono po čemu će sigurno ostati upamćen je forsiranje djece iz La Masije. Na kraju krajeva – najbolje on zna šta znači to. Prošao je taj put.
Lamine Jamal (16 godina) je njegov, svijetu već uveliko promovisan biser, Lopez Fermin (20) je otkrovenje sezone, Alehandro Balde (20) je već iskusni prvotimac, a sinoć su na klupi protiv Atletik Bilbaa – te ponosne baskijske ekipe – bili golman Ander Astralaga (19), Hektor Fort (17), Unai Hernandez (18) i onaj kojeg je Evropa baš sinoć upoznala – kao prije 25 godina Ćavija na Balearima. Mark Guju (17) je ušao sa klupe i za 30 sekundi, prvim kontaktom sa loptom riješio derbi. Ne može ljepše. Ćavi zna taj osjećaj, a očigledno i ima njuh za ovakve stvari.
“Znam sigurno da neću spavati noćas“, rekao je junak Barselone.
Kao što njegov trener nije spavao uoči debija tog vrelog ljeta 1998.
I dok Barselona svakog trenutka lansira nekog super klinca, a prosjek godina na klupi im je 18 – i to u Primeri, nakon Premijer lige, najjačem prvenstvu na svijetu i to u derbiju, u Crnoj Gori – praksa je drugačija. Klincima se šansa, u većini slučajeva, pruža samo zbog moranja (pravilo ispod 21 godine – uvijek moraju biti dvojica na terenu), a ne zbog vjere u kvalitete dječaka, čiji vršnjaci već drmaju Evropom.
Ima grešaka vjerovatno i u tim dječacima, koji promijene ponašanje i odnos prema fudbalu nakon prvih pohvala, ali klub, trener i javnost treba da stanu iza takvih primjera. Da ih istrpe. Nemamo ih na stotine sigurno, ali dvojicu-trojicu koji treba da dominiraju u ligi koja važi za jednu od najlošijih u Evropi – imamo sigurno. I takvi moraju da budu nosioci igre. Da imaju slobodu, izvode prekide, da lopta bude kod njih… Da jačaju kroz utakmice i da za godinu idu dalje, u jače lige, među jaču konkurenciju.
Kad mogu u Barsi, gdje se greška ne prašta, pa valjda mogu i u Budućnosti, Sutjesci, Dečiću… Problem je, izgleda, što naši klubovi ne kapiraju da na taj način samo mogu da profitiraju. Pa i ako ne osvoje titulu u najnebitnijem šampionatu Starog kontinenta.
Ili je možda bolje ovako – da uzmemo mi trofej sa prosjekom tima preko 30 godina. A klinci? Neka sjedi na klupi, polako ćemo – previše je poletio, može da pregori…
A vrijeme prolazi. I za klub, i za ligu i za klince koji više to nisu. Jer jedino kod nas za nekoga od 22 godine, kažu – mlad je.
