Od potpune ljetnje letargičnosti za samo nedjelju dana upali smo u totalnu ludnicu sa sportom u Srbiji. Što bi se reklo – ne znamo gdje prije da gledamo, košarkaše na Mundijalu, Novaka na US Openu, odbojkašice kojima je titula šampiona Evrope izmakla za dlaku… Spremaju se i fudbaleri, jer Piksi okuplja Orlove u Staroj Pazovi pred nove izazove u kvalifikacijama za Euro.
Ali da krenemo od početka, dame imaju prednost. Srpske “gracije”.
Oduvijek je bilo i biće – zbog srebra se plače, zlato i bronza se slave. Ljudi, budimo realni – ogroman je uspjeh biti vicešampion Evrope, a naše odbojkašice vraćaju se u domovinu s baš takvom medaljom oko vrata. Nije to ona koju su željele, ni ona za koju imaju kvalitet, ona koja im je izmakla za dlaku u finalu i to od ništa manje kvalitetne Turske.
Kada sve prenoći Tijana Bošković i drugarice i pored toga što ih ovaj poraz boli, shvatiće koliko su veliku stvar uradile i da izgubiti od onakvog protivnika u onako kvalitetnom meču nije nešto što će se ikada pamtiti kao neuspjeh. Iako je teško sada to objasniti djevojkama koje su svim srcem i svakim atomom snage jurile zlato i koliko god bila izlilana fraza – za nas one ga i jesu osvojile.
Ima nešto posebno kod odbojkašica Srbije – pored ogromnog talenta i upornog rada, nikada nije došla u pitanje ta želja s kojim se bore za grb koji nose na grudima. Njima je reprezentacija svetinja. Generalno gledajući daleko više nego nego drugim sportistima (čast izuzecima).
Ne treba vam veći dokaz od Maje Ognjenović, djevojke koja jedva stoji na nogama, prima infuzije jer je pokosio virus, ali u trenucima kada se lomilo polufinale s Holanđankama negdje pronalazi snagu, utrčava na teren, kapitenski preuzima odgovornost i vodi saigračice u meč za titulu. Legenda!
A sa legendi prelazimo na heroje. Ovih dana, a vjerujem i dugo nakon njih, u Srbiji je riječ “heroj” dobila novo značenje i ono se piše kratko i jasno – Boriša Simanić.
Momak u najboljim košarkaškim godinama ni slutio nije da će mu meč sa Južnim Sudanom zauvijek promijeniti život. Iz Srbije je otišao da se za nju bori, a u nju će se vratiti kao potpuno drugi čovjek.
Boriša je doslovno dao bubreg za svoju reprezentaciju.
Udarac laktom koji je primio na prvi mah nije djelovao kao nešto što može da izazove potpunu katastrofu i niko nije bio spreman za ono što je uslijedilo. A onda jedna operacija, veliki gubitak krvi, druga operacija i odstranjivanje bubrega. Šok i nevjerica. Košarkaš španske Saragose osim bubrega izgubio je još mnogo toga.
Rizik cjelokupne budućnosti, zdravlja, karijere, ugovora – koji je na kraju krajeva izvor zarade za njega i porodicu.
I zato mislim da mogu da kažem da smo svi, bez obzira na grb koji se nosi na grudima i pasošu, ovih dana uz Borišu Simanića. Da iz svega ovoga izađe sa što manje posljedica.
Drži se Boriša!
