Kao grom iz vedra neba. Negdje oko podneva ovog ponedjeljka, devetog oktobarskog, a praktično ljetnjeg, dana. Iznenada.
Kao što to obično biva kada su u pitanju tužne vijesti. Koje te nekako ubodu u srce. Šokiraju te. Oduzmu i tebi dio života. Jer ne možeš da vjeruješ. Misliš da sanjaš. I želiš što prije da se probudiš, pobjegneš iz tog košmara.
Otišao je Petar Porobić. Veliki Pero.
Trener. Selektor. Pedagog. Za sve nas, ne samo za one koje je podučavao vještinama u bazenu.
Vidi se to i po reakcijama – i onih koje je odveo na krov Evrope i koji se emotivno opraštaju od svog učitelja, preko onih koje je trenirao i prije i posle te famozne Malage, do običnih ljudi.
Njegovog Kotora i Primorca (kluba koji ga je lansirao), ali i njegovog Herceg Novog i Jadrana (veliki uspjesi sa Novljanima), ma njegovog kompletnog (vaterpolo) svijeta…
Ali i znanih i neznanih, jer prerani odlazak prvog selektora, nekoga ko ostavlja neizbrisiv trag u životima svih nas – koji smo živjeli sa generacijom ajkula čiji je bio tvorac i vođa… – gubitak je svih. Ogroman.
Hvala ti za sve suze radosnice, velika, nezaboravna slavlja, za sve dosanjane snove. Jer sa tobom smo živjeli najljepši san.
Za sobom si kao pravi šampion ostavio nasljeđe. Za generacije koje dolaze. To ne može niko da izbriše.
Zbogom, kapetane Pero.
