Maksimalno posvećen, skroman, ponosan, u svakom trenutku spreman da nabroji sve ono što su, kako ih on naziva, njegovi đaci uradili do sada. Ali, isto tako – pun energije i spreman za sve naredne izazove koji ih očekuju. Ukratko – to vam je Igor Tomić, predsjednik Paraolimpijskog komiteta Crne Gore. Od 2011. godine, vođa velike porodice, sjajnih ljudi, vrhunskih sportista koji su najbolji ambasadori malene balkanske ljepotice.
Kada razgovarate sa Tomićem, osjetite u njegovom glasu koliko je zapravo ponosan na sve što je urađeno. Bilo je tako i tokom intervjua za Lob Sport koji smo odradili u prostorijama POK-a.
RESURSNI CENTAR I KAKO JE KRENULA PRIČA POK-a
Na samom početku, interesovalo nas je – otkud Igor Tomić u paraolimpijskom sportu?
“Uvijek se sa zadovoljstvom sjetim tih početaka. Tada, kao tek svršeni student Fakulteta fizičke kulture u Novom sadu prijavio sam se na konkurs u tadašnjem Zavodu za školovanje i rehabilitaciju invalidne djece i odmladine, danas Resursni centar. Interesantno, na tom konkursu sam odbijen, ali su me pozvali par mjeseci kasnije. Imao sam dilemu, ali spletom okolnosti odlučio sam da se vratim iz Novog Sada. I tako je krenula ta priča, 2003. godine“, prisjeća se Tomić i u dahu nastavlja.
“Stidljivim koracima je sve krenulo. Kroz taj rad sam upoznao kompletan nevladin sektor osoba sa invaliditetom, prevashodno Savez slijepih koji su i tada imali neki sistem sporta. Obnovom nezavisnosti, naš Savez za sport i rekreaciju je morao da se preimenuje u POK, morao je da zadovolji sve međunarodne standarde“.
Je li bilo teško?
“Jako. Ni danas nije lako, ali je tada bilo jako teško. Neznanje, neiskustvo, infrastruktura za koju nisam znao da postoji, a ne kakva je. Ali, s druge strane, nošen energijom tih ljudi, mojih đaka koji su kao jako mladi ušli u sve ovo, uz iskustvo ostalih koji su bili tu počinjemo da gradimo tu priču“.
Prva takmičenja krenula su već 2007. godine. Godinu kasnije uslijedile su Paraolimpijske igre, pokret je samo rastao, a rast je krenuo od Londona 2012.
“Točak je krenuo jako nakon Londona. Filip Radović medalje, atletičari medalje, u Riju brojnija delegacija. A, ono što smo uradili od Rija do Tokija – ne znam kako da opišem. Kada bih vratio vrijeme, u kakvim smo uslovima i neuslovima radili, koliko sredstava smo imali, kvalitet opreme, rekvizita i ovo danas – ne idu jedno uz drugo“, ističe naš sagovornik.
Krenulo se tiho, skromno. A, danas je POK na zavidnom nivou.
“Ovo je organizacija sa jakim timom. Kancelarija u kojoj smo danas je vlasništvo POK-a. Imamo dva sekretara, Miloša Ranitovića i Mijata Vojvodića, službu računovodstva, 12 sportova, preko deset angažovanih trenera. Nabrojaću samo neke od saradnika – porodica Lupulesku, Goran Obradović koji je radio sa Ivanom Španović, Vlada Ristić koji je bio u olimpijskom timo Čabe Silađija, Veljko Čegar, Čedo Damjanović, Boško Radulović, Nikola Čurović. Sa ovim sportistima, ovakvim ljudima i atmosferom, osjećam se moćno“, ističe Tomić.
Koliko je rad sa ovim ljudima promijenio Igora Tomića kao čovjeka?
“Mnogo. I mijenja me iz dana u dan. Sa paraolimpijcima nema i niti smije da ima bilo kakve devijacije. Ovdje vas niko ne tjera da radite ovo, ali kada neko ode iz ovog pokreta – mora da ode kao kvalitetniji čovjek“, jasan je Tomić.
PROMIJENILI SMO SVIJEST GRAĐANA
Bilo je mnogo uspjeha, medalja, veličanstvenih rezultata za ponos cijeloj zemlji. Ali, hajde da pokušamo da stavimo rezultate po strani – na šta si posebno ponosan?
“Rezultat je svima nama drag. I ja gavolim, cakle mi oči kad Filip (Radović prim. aut) muči tamo nekog Kineza. Najveći rezultat ovog pokreta je što smo uspjeli da promijenimo građansku svijetst, u smislu inkluzivnosti. Da se na osobe sa invaliditetom, ne samo sportiste, gleda drugačije. Među tim ljudima ima vrhunskih pravnika, umjetnika, intelektualaca i jako doprinose državi i sistemu“.
A, postoji li nešto za čim žališ?
“Uvijek u sportu ima toga, ostajalo smo bez medalja u posljednjim hicima, Ranitović je tri puta bio četvrtini. Ali, ono za čim najviše žalim što crnogorski sport nije finansiran kako bi trebalo. Sport je najbolji brend Crne Gore. Odnos sistema prema sportu je, da ne kažem neku težu riječ, simboličan. Moramo biti iskreniji prema tome. Svjesni smo svi gdje se pare troše i koliko se ulaže u segmente koji su manje važni od prosvete, kulture i sporta. Ali, imamo mi energije još, borićemo se“, ne odustaje Tomić.
ŠTA JE JAVNI INTERES CG SPORTA? PET AMERIKANACA ILI NAŠA DJECA
Po novom budžetu Ministarstva sporta Paraolimpijskom komitetu pripalo je 255.00 eura. Ako se uzme u obzir da je ovo predolimpijska godina, ali i sve ono što POK radi za kompletno društvo – premalo.
“Budžet 2012. godine u olimpijskoj godini bio je 20 hiljada. Je li bilo lakše tada sa tim novcem? Jeste. Budžet kao budžet je rastao, imali smo tu neku povratnu informaciju. Ali, moje pitanje je – šta je javni interes crnogorskog sporta. Da li su to Marija Vuković, lavice, vaterpolisti, Filip Radović – naša djeca. Ili je javni interes ekipa koja je sačinjena od pet. Lijepo je da Crna Gora ima i evroligaša i finalistu nekog evropskog takmičenja, ali to ne smije da bude prije javnog interesa crnogorskog sporta. Imali smo paradokse. Dobit Monteputa, 600.000 eura se podijeli – COK dobije 50.000 eura, POK 500 eura, a KK Budućnost 500.000. Budućnost je moja ljubav iz dječačkih dana, ali to nije u redu“.
Kako riješiti taj problem? Svake godine se vodi polemika oko budžeta za sport.
“U toku su izmjene Zakona o sportu. COK ima jako konkretne predloge o fiksnom finansiranju, gdje se borimo i za POK. Da finansiranje ne zavisi od toga da li se Igor Tomić sviđa nekom pojedincu ili ne, već da sistemski uredimo stvari”, priča na iskreno Tomić i pravi poređenje ove i prošle godine.
“Na stranu super ljudski odnosi. POK je prošle godine dobio 250.000 eura na 3,6 miliona budžeta (oko 7 odsto). Mi težimo ka 10 odsto na osnovu položaja osoba sa invaliditetom u društvu. Ove godine od 4,6 miliona dobili smo 250.000. Sa sedam odsto pali smo na 5,5. A, ne znam šta kao komitet u rezultatskom smislu treba da uradimo“.
Da li se nakon ovakvih odluka osjetite kao da neko poništava sve ono što uradite na terenu?
“Vjerujte mi, nekad da. Moramo imati jasne kriterijume“.
Da postavimo jedno banalno pitanje, ali odgovor može da približi koliko je ovih 255.000 zapravo malo. Koliko može POK sa budžetom od Ministarstva?
“Simbolični ugovori za trenere (maksimalni iznos 700 eura), simbolični ugovori o radu za dva sekretara, stipendije, pomoć za klubove. Taj budžet se kreće između 160 i 180 hiljada eura. Imamo ljude i sponzore koji vjeruju u ovu organizaciju i sa tim ugovorima budžet je nekih 360, 370 hiljada. Nijedno takmičenje sportisti nijesmo otkazali zato što nismo imali. U POK-u niti smije, niti može bilo ko da plati išta od svojih sredstava, to su principi po kojim živimo u ovom pokretu“.
FILIP RADOVIĆ JE BOGATSTVO CRNOGORSKOG DRUŠTVA
Atletičari, u zadnje vrijeme golbalisti… Ali, niko našoj paraolimpijskoj porodici nije donio toliko radosti kao čudesni momak sa Cetinja – Filip Radović. Magični stonoteniser već godinama bilježi nevjerovatne rezultate. Posljednja je medalja sa turnira u Laškom, u paru sa Lukom Bakićem. A, kako to izgleda iz ugla čovjeka koji je od prvog dana uključen u Filipovu karijeru.
“Imam poseban odnos sa njim. Da smo samo njega imali u ovom pokretu, malo li je. Baš sam nakon turnira u Laško vozio trenera Čeda Damjanovića na Cetinje, sjeo sam kod Milene i Ratka (Filipovi roditelji, prim. aut). Filip je treće dijete u porodici, ta njegova energija je nevjerovatna. Od prvog dana od kada je krenuo kod Čeda na treninge. Sa 11 godina na Evropskom prvenstvu u Splitu je preznojavao poznatog Mađara. Vidjeli smo svi tada da se to dijete rodilo za stoni tenis. I da nije bilo te porodice i tog odnosa oca Ratka, ko zna šta bi bilo. Jer, komitet nije imao snage. Porodica je to gurala i došli smo do ove situacije. I tu imam pitanje za sistem – šta da nije bilo toga? Da li bi Filip bio još samo jedan u moru sportista koji su prošli tek tako, da niko nije znao da su bili talenti“.
Sa 14 godina Filip je prešao u čuvenu stonotenisku porodicu Lupulesku.
“Počeo je da dobija sve stonotenisere iz redovnog sistema sporta. Odlazak kod njih bio je pun pogodak, osam godina, dva ciklusa, pregršt medalja. Ostalo je istorija. To dijete, iako više nije dijete, je nešto najčistije što sam sreo u životu. Ljudsko bogatstvo crnogorskog društva“.
MI MEDALJE VOLIMO
Nikako ne smijemo zaboraviti ni atletičare – Marijana Goranović, Ranitović, Radmilo Baranin, Maja Rajković, Miloš Spaić… Brojne medalje stizale su iz od najmnogoljudnije discipline u paraolimpijskom svijetu.
“Mi medalje volimo“, kroz osmijeh priča Tomić.
“Ja sam pravio tu atletsku reprezentaciju, prošao sa njima prva velika takmičenja, prvu normu za Olimpijske igre. Onda je došao Veljko Čegar, pa su se veliki rezultati nastavili. Tu je i Ilija Tadić u plivanju, surovo težak sport. Godinama je na ivici velikog rezultat. Imali smo sjajan rezultat u džudou“.
GOLBAL – OD REKREACIJE DO DOMAĆINSTVA EP
Momci koji su hit u paraolimpijskom sportu su – golbalisti. Ako se zna da je riječ o samo jednom klubu koji ujedno čini i reprezentaciju – onda je sve jasno. Odakle golbal u Crnoj Gori?
“Ja se sjećam nekada, dok sam radio u Sergije Stanić školi, petkom veče je bio termin za golbal. Okupi se ekipa mojih prijatelja iz Saveza slijepih i na improvizovanim golovima ostajali smo sedmi čas da odigramo partiju golbala, a onda na pivo u Kristal. Golbal je tipična paraolimpijska disciplina. Lopta od 1 kilogram i 250 grama, svi igraju sa povezima. Uz tu našu rekreaciju, uključila su se i neka djeca. Probudio se entuzijazam u Nikšiću, stvorilo se rivalstvo, onda su oni preuzeli i podigli na viši nivo. Sjećam se prvog turnira, svi porazi po 10:0, koliko je to bilo na niskom nivou. Mi danas imamo nevjerovatne rezultate sa jednom ekipom i sedam registrovanih igrača. A, moram da pomenem i da smo dobili domaćinstvo Evropskog prvenstva A divizije, 11 dana golbala u Podgorici, po deset najboljih muških i ženskih selekcija. Sa sedam ljudi ste u top 6,7 reprezentacija. Morate da shvatite da postoji neka čudna energija oko nas“, ponosno ističe Tomić.
Osim golbala u našoj zemlji raste i – parastreljaštvo. Takođe, zahvaljujući entuzijazmu i energiji par pojedinaca. U ovom slučaju Milana Đinovića.
“U Hanoveru je nedavno ‘opalio’ minimalnu normu za Paraolimpijske igre. Kada sam bio da ih posjetim oduševio sam se. Prelijepa streljana, da je u Parizu ne bi joj mane bilo. Znamo da je ta puška skupa, oprema – to riješimo i napravimo zatvoreni sistem za tog momka, ima sparing partnere. Pogledajte kako malo treba da u jednom gradu napravimo takvu priču“.
Do kraja godine je još mnogo izazova, a glavni cilj svima je – Pariz 2024. Paraolimpijske igre na programu su od 28. avgusta do 8. septembra.
“Biće specifično, sa jako strožijim kriterijumima u Tokiju”, odmah upozorava naš sagovornik.
“Borimo se da Filip i Luka odu direktno. Na Igre će doći samo 14 stonotenisera, a njih dvojica su trenutno u toj zoni. U atletici, minimalnih normi nema, glavni kriterijum je sada high performance. U oktobru će izaći lista, ali po ovim rezultatima mislimo da Maja Rajković ima high performance. Konkurisaće Đinović, Spaić, Tadić. Sa golbalistima nikad nijeste načisto. Ali, stvarno im je teško. Moraju ili da budu prvaci Evrope, u dva na svijetu ili da osvoje viner u Americi. Ali, bićemo domaćini EP, sanjamo medalju, ali ponavljam – sa njima nikad nijes načisto“.
“BJEŽI, PROFESORE” I KAKO JE FILIP BOSONOG OSVOJIO VEJLE
Sa sportistima uvijek postoje brojne anegdote, a takvih je mnogo i kod naših paraolimpijaca. Naročito ih ima Tomić koji je posebno izdvojio dvije.
“Pričali smo o Filipu, ali ono što se desilo u Danskoj je filmska priča. Putovali su vozom iz Kopenhagena u Vejle. U vozu su zaboravili torbu sa patikama, reketom i gumama – svim osnovnim stvarima koje su potrebne da odigra meč. Cjenjkali su se sa nekim Bugarinom za reket, pronašli su jedne patike koje su Filipu odgovarale. I tako je on, bosonog, bez reketa osvojio medalju“.
A, druga se dogodila upravo Tomiću. I to na dalekom Novom Zelandu.
“Četiri puta smo bježali iz hotela, Miloš Ranitović, Marijana Goranović i ja. Miloš skoči peti put: ‘Bjež’mo profesore’. ‘E, ako ću Miloše više bježat’, ja ne mogu“, kroz smijeh nam priča Tomić.
I na kraju – ima li Igor Tomić neku poruku.
“A, šta da kažem. Zaključimo mojom i Filipovom sintagmom – idemo dalje uz dva udarca u grudi. I to je to“.
