Ko je tom čovjeku menadžer, pitala je nedavno koleginica iz Žurnala nakon što je Nenad Bjelica ni nepuna dva mjeseca nakon otkaza u Trabzonsporu našao novi posao, i to ni manje ni više u ligama petice.
Pa makar i u davljeniku iz Berlina, traženi hrvatski trener nema ipak u svojoj već bogatoj biografiji ligu iz takvoga ranga. Mada je vodio veće klubove od Uniona.
Nije poznato ima li nekoga ko ga naokolo nudi klubovima dok nema posla ili ostvaruje prvi kontakt, ali Bjelica je zapravo sam sebi – najbolji menadžer. Došavši 2018. u Dinamo izjavio je, između ostalog: “Govorim pet jezika, a počinjem učiti i šesti!”.
Zapravo je stvar jednostavna, ako imate malo vremena i dovoljno para na računa, potrebno je samo okrenuti broj trenera koji inače živi u Klagenfurtu, i on će makar da vas sasluša. Dalje je sve stvar dogovora… Bjelica je prije više od pet godina stigao u Maksimir, vrativši se u ligu u kojoj je ostavio dubok trag kao jedna od čuvenih desetki iz romantičnih devedesetih i prvi fudbaler koji je proglašen najboljim u Hrvatskoj, a da nije bio član vatrenih. Nakon mora trenera koje su svi, a naročito navijači, doživljavali “vojnicima partije” kojima Mamić čini uslugu, Bjelica je stigao kao trener s pedigreom, neko ko je već vodio tim u Ligi šampiona. Jer bečku je Austriju ondje doveo baš preko Dinama, pobijedivši ga u dvije utakmice plej-ofa.
Stigao je kao trener o kojem je već objavljena knjiga, i to u Italiji, pod naslovom “Posljednji Zeman(ovac)” u kojoj je autor opisao beskompromisne metode rada koje su mu donosile rezultate i poštovanje. Došao je kao čovjek s manirima, koji s lakoćom vlada svlačionicom, ali i u medijskim nastupima. Ukratko, na klupu je konačno sjeo – autoritet.
Rasli su i tim i rezultati, od prinova koja niko nije doživljavao, poput Oršića, pravio je senzacionalne igrače, a tada anonimnom Petkoviću bukvalno je nakon dva treninga rekao: “Ti ako za godinu dana ne postaneš ne samo reprezentativac, nego član prve postave vatrenih – sam si kriv.”
Ono što je uslijedilo starije je podsjetilo na početak osamdesetih godina prošloga vijeka. Niko još od Ćire Blaževića nije tako razdrmao uspavani Zagreb, pomalo i zasićen Dinamom, načinom na koji se vodi i njegovim teškim porazima u Ligi šampiona, kao Bjelica Nenad. Tom depresivnom stadionu i plavim navijačima, naviklim na europska razočarenja kao magarac na batine, donio je najveće slavlje posle gotovo pola vijeka, taj mistični Božić u Europi, nedosanjani san puno većih generacija plavoga kluba. Već u sljedećoj sezoni otišao je i korak dalje, milimetri su ga dijelili od drugog kruga Lige šampiona. Koliko je to teško dohvatljivo za klubove s ovih prostora, vidjeli smo i ove sezone na slučaju Crvene zvezde.
Bajka je trajala, a narod slavio čovjeka kojeg snimaju kako na ručku ne skida pogled s laptopa dok se priprema za narednog protivnika. A žena “jadna” sjedi i ćuti. Malo je ko više pominjao tada već odbjeglog Mamića koji je svim ranijim trenerima mogao da upadne u svlačionicu kad mu se ćefne i ruši im autoritet u očima igrača. Navijači su živjeli u ubjeđenju i da mu se ne javlja, a zapravo je dnevno primao na desetke poziva koji bi počinjali sa “treneru, ljubavi moja”, a završavali sa “ma nosi se i ti u…”. Ali čovjek je imao rezultate. I onda, jednoga dana, stigla je pandemija. Bjelica je odbio smanjenje plate i ubrzo mu je uručen otkaz s milion evra odštete. Bio je to samo početak…
Nije dugo morao da čeka poziv ambicioznih Mađara na čelu rodnog mu Osijeka koji su zacrtali cilj – istorijska titula na novom stadionu s ikonom u ulozi trenera i sportskog direktora kojem su navijači pjevali: “Jedan je Bjelica Nenad!”.
I opet je čudesno krenuo, ušao u veliku šampionsku trku i ostao kratak tek u zadnjim kolima. Ali i dalje su mu vjerovali, i raja i uprava. I onda, jednoga dana… Čovjek izgubi od kazahstanskog Kizližara. Bio je to početak sunovrata kojem se kraj nije nazirao, Bjelica je pogubio nerve, javno prozivao upravu, novinarima govorio da su plaćenici te iste uprave, a klub u kojem se ranije proslavio provukao kroz tešku psovku: “Jebala vas korporacija!”. I svaki put kad je opet pokušao opet da se približi Dinamu, a obično se treneri kad traže posao odjednom pojavljuju kao stručni komentatori u TV-emisijama, vraćala se ta snimka incidenta s Rujevice preko koje u Maksimiru nisu mogli da prijeđu.
Nakon otkaza u Osijeku, u Turskoj je trajao rekordno kratko, što možda i nije očekivano, ali baš nigdje mu se nije desilo da mu na odlasku objave ono što su mu turski novinari nakon otkaza: “Nije on tako naivan kako se čini. Bjelica je trošio abnormalno, umjesto po pojačanje privatni avion u Zagreb je poslao po svoju ženu, a u stožeru je zaposlio – sina… Pa takve privilegije u Turskoj ni Fatih Terim nije uživao!”. Turci su mu isplatili 1,6 miliona eura odštete, kad se tome pribroje i Dinamov milion i onih 1,4 miliona od Mađara, Bjelica je samo od odšteta u par godina zaradio četiri miliona. Nema šta, jedan je Bjelica Nenad.
Nema sumnje da Bjelici u nalaženju novih poslova pomažu raniji rezultati, ali i rastući ugled hrvatskog fudbala. Šta će da uradi u Berlinu? Sam Bog zna, Mateus mu je prorakao krah. Ali ko još vjeruje Lotaru, često ispadne sve suprotno od onoga šta on govori.
Veće je pitanje kakav će Bjelica da osvane u Bundesligi – dobar, loš ili možda zao. Kako god, biće im zabavno.
Taj ne ostavlja ravnodušnim nikoga.
