Mnogobrojni naši sugrađani su na današnji dan 2016. godine krenuli put Beograda. Razlog – vaterpolisti Crne Gore su u finalu Evropskog šampionata tražili drugo zlato poslije osam godina od debitantskog nastupa u Malagi. Rival, najjači mogući, možda i najjača selekcija u istoriji ove igre Srbija.
>>> Srebrne Ajkule su jedine mogle da se suprostave najmoćnijoj vaterpolo sili
Poslije 32 minuta bespoštedne borbe Ajkule je obuzeo ponos jer su jedine uspjele da se suprostave Delfinima, ali i žal jer je zlato bilo nadohvat ruke. Srbija je slavila 10:8…
“Za mene lično možda i turnir karijere jer sam odlično igrao tokom cijelog šampionata. Ostalo mi je Evropsko prvenstvo 2016. u najljepšem sjećanju, ali je isto tako ostao i žal jer nismo osvojili evropsko zlato, a mogli smo. Jedini smo uspjeli da se suprostavimo zlatnoj generaciji srpskog vaterpola. Zastali smo korak do zlata, mali detalji su odlučivali“, prisjeća se za Lob Sport najbolji strijelac Crne Gore na šampionatu Starog kontinenta u Beogradu 2016, Aleksandar Radović.
Saša je idealan sagovornik za ovo izdanje našeg vremeplova. U finalu je sa dva pogotka, uz kapitena Nikolu Janovića i Darka Brguljana bio naš najbolji igrač, ali i vinovnik situacije koja je okrenula momentum utakmice i možda odlučila protivnika. Radović je na sedam minuta do kraja “projektilom” pocijepao mrežu za vođstvo 7:6. Međutim, sudije su poništile gol, a Miloš Ćuk donio Srbiji prvo vođstvo na utakmici. “Odlijepili” su se kasnije izabranici Dejana Savića na 9:6…
Nekadašnji as Jadrana, Partizana, Posilipa i Vaspo Hanovera se prisjeća da su sudije Boris Margeta i Jorgos Stavridis napravile pravu pometnju kod njega i saigrača.
“Bio je taj sporni trenutak. Pričao sam kasnije sa raznim sudijama i iskren da budem, različita su mišljenja. Neki tvrde da je gol regularan, drugi da nije. Problem je bio što zbog paklene atmsofere u beogradskoj Areni nije moglo da čuje što su arbitri svirali. Jedan sudija je svirao da je pogodak, a drugi ga poništio. Međutim, svi ljudi iz struke sa kojima sam razgovarao su saglasni da se morala zaustaviti igra. Arbitri na tom meču nisu to uradili i mi smo primili gol iz kontre, jer smo krenuli da se radujemo nakon mog pogotka i praktično stali. Bila je to nelogična odluka“.
Radović je jedan od vaterpolista koji je od početka bio Ajkula i rastao sa vaterpolo reprezentacijom Crne Gore. Kao devetnaestogodišnjaka ga je pokojni Petar Porobić uveo u prvu ikad crnogorsku selekciju. U Malagi je bio sa ekipom kao 15. igrač i nije ulazio u igru, otpao je iste godine sa spiska putnika za Olimpijske igre u Pekingu, 2010. godine je zbog operacije ručnog zgloba preskočio Evropsko prvenstvo u Zagrebu, nakon čega je praktično konstantno, do 2018. godine bio u reprezentaciji. Poručuje da je atmosfera među Crvenima rijetko kad bila dobra kao tog januara.
“Atmosfera je bila fenomenalna, osjećali smo da možemo sa svima da igramo… Posebno je upečatljivo bilo četvrtfinale protiv Italije. Suđenje je bilo nenormalno, ali je naša odbrana bila takva da sam imao osjećaj da možemo do preksjutra da igramo a da ne primimo gol. Možda je to neki lični doživljaj jer kao što sam rekao, odigrao sam 2016. turnir karijere, imao veliku minutažu i, opet ponavljam, stekao utisak da smo mogli do zlata“.
Radović je objasio kako je u njegovoj karijeri došlo do svojevrsne prekretnice da bukne u odličnog šutera i odigra fantastično pomenuti šampionat.
“Najveći skok u karijeri sam napravio odlaskom u Partizan, gdje me je Igor Milanović prebacio na desnu stranu. Karijeru sam počeo kao bek i konstantno sam igrao na lijevoj strani, a me je stavio na desnu stranu. Volim da apostrofiram Milanovića kao trenera koji je imao posebnu ulogu u mojoj karijeri, jer je osjetio da mogu više da dam na nezgodnojk strani. Iako sam dešnjak, uživam da igram na desnoj strani, nekako mi je prirodnije da šutiram sa tih pozicija, iako za dešnjaka to nije uobičajena pozicija“.
Kada si govorio o sudijama pomenuo si paklenu atmosferu u Beogradskoj areni. Kako je igledalo igrati u toliko velikoj dvorani i pred više od 16.000 ljudi u finalu.
“Znate kako, meni su pomiješana osjećanja. Dosta je to djelovalo prazno u nekim mečevima iako je dolazilo po par hiljada ljudi. Finale je bilo posebna priča, bio fenomenalan osjećaj. Nisam ubuduće nikad, a ni prije toga, igrao u takvoj atmosferi. Dvije najbolje ekipe na svijetu u tom momentu su se sastale u borbi za trofej tada, bilo je dosta naših navijača…”.
Radović je odlučio da se od kapice sa državnim grbom oprosti 2018. godine nakon Evropskog prvenstva u Barseloni, sa 31. godinom. Sa Ajkulama ima dva evropska srebra iz Ajndhovena i Beograda i zlato sa Svjetske lige u Podgorici.
“Bilo je tu kombinacije svega, donio sam odluku jer sam smatrao da treba dati šansu mlađima. Kada gledam sa ove distance, ostaje žal što možda nisam izgurao do Tokija 2021. Kada bih sada mogao da vratim vrijeme pokušo bih na sve načine da upišem taj treći nastup na Olimpijskim igrama“.
Crna Gora je bez medalje na velikim takmičenjima od 2020. godine i bronze na Evropskom prvenstvu u Budimpešti. O trenutnom stanju u crnogorskoj reprezentaciji Radović je kazao:
“U nekim utakmicama sam bio oduševljen kohezijom, timskim duhom, tempom plivanja i agresivnošću koju smo prikazivali. Sve skupa, igrali smo moderan vaterpolo, što je za svaku pohvalu. koji smo igrali. Međutim, dođu te utakmice, sa objektivno kvalitetnijim protivnicima od nas gdje zakažemo. Smatram da će se i to ispraviti i da ova ekipa ima potencijal. Vidjećemo u kom pravcu će se razvijati. Posebno mi se sviđa igra Vasilija Radovića“.
Radovići su se skrasili u Hanoveru. Saša radi kao kvalitet menadžer, dok u slobodnom vremenu pomaže u Vaspu, gdje je završio karijeru.
Za sada su planovi, ali čovjek ne može puno da planira.
“Snašli smo se u Njemačkoj, lijepo nam je i planiramo da ostanemo. Ovdje gradim neku drugu karijeru, menadžer sam kvaliteta i standarda u firmi Hanoman. Međutim, definitivno da želim da ostanem u budućnosti blizu vaterpola. Osam poslednjih sezona sam proveo u Vaspu, to su bile praktično moje najbolje godine igračke karijere. Ne želim samo zbog vatrerpola da ostanem u Njemačkoj nego i zbog nekog porodičnog okruženja koje imamo moja porodica i ja, kao i pažnju od vlasnika Hanovera, divnog čovjeka Karstena Sehafera. Za sada su naši planovi vezani za Hanover, ali čovjek ne može puno da planira unaprijed“, zaključio je za Lob Sport, Aleksandar Radović.
