Dan po dan, broj po broj, i napuniće se krajem ove nedjelje osam decenija zagrebačkih Sportskih novosti, velikog dnevnog lista koji je mnogima u Hrvatskoj, ali i šire, godinama činio odrastanje, svakodnevni ritual, prvi doručak. Tu smo, na tih 16 ili 24 stranice, u vremenu prije interneta tražili i nalazili sve šta nas je interesovalo iz svijeta sporta, učili, upijali, divili se.
U tim pregledima svih mogućih liga i šampionata, od seniora do najmlađih kategorija, nalazili smo nekad i ocijenjene svoje komšije, drugare, znance iz škole, baš kao što su njihovi kući izrezivali članke ili “glave” utakmica u kojima su u nizu prezimena nalazili i svoga maloga ili malu.
Sportske novosti bile su i enciklopedija i najbolja škola sporta. Ko ih je čitao, mogao je uz malu pomoć TV-prenosa, naučiti pravila baš svih sportova – od fudbala do skijaškog biatlona. Jer, pratile su baš sve. Tako mi je kao jedan od prvih zadataka koji pamtim pripalo i da odem na neku sjednicu da li upravnog ili izvršnog komiteta – Hrvatskog kuglačkog saveza. Meni je bilo čudno, a njima posve normalno da je došao neko da o tome izvijesti. U napadu važnosti su me u jednom momentu čak zamolili da izađem “jer imaju nešto delikatno da rasprave”.
Kad sam 2002. ušao u redakciju Sportskih novosti, nakon godina i godina čitanja, tačno sam znao ko je ko, koji novinar što prati, ko kako piše, pa čak i kako izgleda, jer tim vrsnim perima su uz njihove sjajne autorske tekstove, ne često ali ponekad ipak jesu, zasluženo izlazile i fotografije. Danas najčitaniji tekstovi na glavnim portalima u zemlji nerijetko budu otrovne bljuvotine koje sa sportom veze nemaju – naravno nepotpisane. Bilo nas je toliko da si često morao da čekaš na red za kompjuter, samo je košarku pratilo šestoro novinara!
Osnovane 9. augusta 1945, na početku jedne nove epohe, dva mjeseca nakon fudbalskog kluba Dinamo, bile su i ostale – svjedok vremena. I da se ne lažemo, svoje najljepše godine provele su u Jugoslaviji. Mada je zlatni sjaj trajao još barem dvije decenije.
U jednom momentu, tamo negdje u vrijeme Olimpijskih igara u Sarajevu, četvrta najčitanija novina u toj velikoj zemlji i najčitaniji sportski dnevni list imao je nakladu koja je prelazila 250 hiljada primjeraka. Iz današnje perspektive zvuči nevjerovatno: zagrebačko i jugoslovensko izdanje završavali su se gotovo istovremeno. Na aerodromu Pleso vojni avion bi do iza ponoći čekao da paketi stignu iz štamparije kako bi poletio za Beograd koji je takođe imao vrlo jak Sport. I to, između ostalog, govori puno o važnosti novina, novinarstva i samoga sporta u to vrijeme.
Briga o sportovima i sportistima koju su pokazivali novinari i urednici Sportskih usjekla mi se za cijeli život. Samo dva lična primjera… Na stonoteniskom turniru Zagiping te 2002. godine jedan mi je trener iz Bosne rekao: “Ja sam godinama uživao čitajući kolumne vašeg urednika Rene Vineka o stonom tenisu”. Čekajte, stoni tenis je imao redovnu kolumnu u novinama!? Drugo, u vikend izdanjima morali su da izađu izvještaji sa svih mogućih utakmica u svim živim ligama. Ako samo jedna utakmica nije otišla u kraj u kojem je odigrana, mogli ste da očekujete rano izjutra poziv direktora sa pitanjem šta se desilo.
Evo i nekoliko pričica iz prošlosti, sabranih kroz godine rada i druženja…
Urednici Sportskih čekali su 1978. do šest sati ujutru da bi ubacili u zagrebačko izdanje utakmicu košarkaša Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu u Manili. Izvještavao je sa lica mjesta Jovan Kosijer, vrsni košarkaški hroničar. Na kraju finala sa Sovjetima ulovio je loptu koju je Zoran Slavnić u slavlju nespretno napucao nogom. Ta lopta i danas je u njegovom stanu na zagrebačkoj Knežiji, i kao što reče: “Nema tih para, nema tih dolara koji bi tu našu loptu iz Manile odnijeli u neki muzej”.
Sami sportisti jako su držali do Sportskih. Bilo im je važno da se pojave, a legendarni urednik izdanja Dule Popović, sa kojim je samo rukovanje trajalo kao cijelo fudbalsko poluvrijeme, jednom je tako na ulici naletio na Gipsa Kostelića, tada još rukometnog trenera, i nagovorio ga da donese svoj “dnevnik” koji vodi jer bi Sportske to objavile. Samo je zaboravio to da prenese drugima, pa je Gips nenajavljeno u redakciju donio puna dva boksa sitno ispisanih teka u kojima je u minut taksativno opisao treninge, od 6 sati ujutru. Kad su mu rekli da nemaju mjesta za tako nešto jer bi to izlazilo do 2028. godine, strašno se uvrijedio.
Novinar Sportskih bio je gotovo neizostavan (sa)putnik na svim važnijim gostovanjima, a sjajna, neponovljiva Ivanka Ožbolt, čiji je otac ujahao sa partizanima u Zagreb, našla se tako osamdesetih sa odbojkašima Mladosti u Albaniji, među prvima iz Jugoslavije koji su ušli u tu zemlju nakon smrti Envera Hodže. Ni slutila nije da će je to dovesti do – “obavijesnog razgovora”. Naime, nakon povratka u Zagreb nazvala ju je drugarica iz Sarajeva i zamolila je da za As napiše reportažu iz Albanije, sve što je vidjela i doživjela. Dobrućudna Ivanka opisala je kako su jugoslovenskog šampiona tamo toplo dočekali, kako su hale bile pune čak i na treninzima, ne samo na utakmicama, kako nijedan papirić nije pao na teren…
Poslije nekoliko dana, dobila je poziv iz čuvene Kockice, zgrade CK Partije, da se javi na razgovor. Čovjek ju je smrtno uplašenu ispitivao:
“Šta ste htjeli da kažete sa ovim tekstom? Da su naše hale prazne? Da smo negostoljubivi? Šta…”.
I to je bio dio posla, na neki način je i danas. Mada je zapravo sportsko novinarstvo, naročito u to doba velikih sportista, timova i rezultata, jedno od najljepših zanimanja koje čovjek može da zamisli.
Veliki Neven Bertičević, koji se u životu obrijao samo 2001. godine kad je Goran Ivanišević osvojio Vimbldon, znao bi do kasno u noć da priča telefonom sa Draženom Petrovićem koji je u NBA lovio sve više minuta i koševa. O povjerenju koje bi takve sportske veličine zadobili prema novinarima najbolje govori da je jednom, kad mu se nije javio za rubriku “13 x zašto”, Neven sam po njihovim noćnim razgovorima napisao cijeli intervju. Ništa nije pogriješio. Dražen mu je povjerio i da mu odnese ličnu kartu na produženje. Istekla je tačno na dan kad je poginuo.
Jednom su me Sportske spasile, tamo negdje 2006, kad me baš u Crnoj Gori, na magistrali poslije Sutomora, zaustavio policijac zbog prednjeg svjetla u kvaru. U jednom momentu upitao je “gdje i šta radim”.
“U Sportskim novostima!? Pa ja sam čita’ Sportske…”.
Priča je trajala toliko dugo da sam ugasio kola. I trajalo je, kaznu je zaboravio da naplati, auta su mu prolazila, svirala, sve dok nije naišao jedan lokalni, sve sa pivom u ruci, koji je krenuo – pješke za Bar.
“Ajde molim te, povezi ga…”
“Ako je za tebe i Sportske…”.
Sportske novosti i danas žive, kao jedan od rijetkih sportskih dnevnih listova u ovom dijelu Evrope. Jedno vrijeme ih je kao predsjednik Uprave vodio Zvonimir Boban, a to malo novinara i urednika što je ostalo nevjerovatnim naporima nastoje sačuvati veliku tradiciju, radeći svoj posao po pravilima struke i zanata, u duhu nekih ljepših, normalnijih vremena – i za sport i za novinarstvo. Malo toga im pritom ide na ruku. Počevši od potpunog raspada klupskog sistema sporta u zemlji.
