Kao što se za Aleksandra Nikolića govori da je otac jugoslovenske košarke, Vlaho Bato Orlić otac jugoslovenskog vaterpola, Petar Porobić je otac crnogorskog reprezentativnog vaterpola, bez pretjerivanja.
Trofejni stručnjak je nakon samostalnosti Crne Gore na sebe prihvatio breme stvaranja prve crnogorske reprezentacije. Porobić je temelj gradio oko iskusnog Veljka Uskokovića i petorice vaterpolista koji su pod njegovom komandom osvojili zlato na Svjetskom prvenstvu u Montrealu 2005. u kapici Srbije i Crne Gore, savladavši u finalu moćnu Mađarsku. “Zlatni kvintet” su činili Boris Zloković, Vladimir Gojković, Predrag Jokić, Nikola Janović i Zdravko Radić.
Na posao je Kotoranin morao da se baci već jula 2006. godine, nakon što je reprezentaciju Srbije i Crne Gore vodio do dominantnog osvajanja Svjetskog kupa u Budimpešti. Aktivnosti crnogorskog nacionalnog tima počele su oktobra iste godine prijateljskom utakmicom sa Italijom u Trstu, ovjekovječene pobjedom (11:10). Detaljniju sliku o snazi tima dali su prijateljski mečevi sa selekcijom Katalonije, zatim reprezentacijama Španije i Hrvatske.
“Crveni” su samostalni put u reprezentativnom vaterpolu počeli 2007. kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo B divizije i mečevima sa Švajcarskom, Belgijom, Irskom, zatim na šampionatu Starog kontinenta B divizije u Mančesteru, da bi na startu 2008. u Dubrovniku izvadili vizu za Evropsko prvenstvo u Malagi. Između kvalifikacionog turnira u komšiluku i Andaluzije, stameni Crnogorci su uspješno odradili u Bratislavi kvalifikacije za Olimpijske igre u Pekingu.
Kada se paušalno pobroje sve stanice vidi se koliko dugačak put su prošle “ajkule” za samo godinu i osam mjeseci od prve zvanične utakmice do evropskog trona u Malagi.
Ostao je u svijetu sporta podvig crnogorskih vaterpolista upisan kao presedan, nešto što nikad nikome nije pošlo za rukom.
“Uvijek se na 13. jul, Dan državnosti, prisjećamo našeg brzog i trofejnog puta, od momenta kada smo počeli neobični kvalifikacioni ciklus do zlatne medalje u Malagi“, rekao je za Lob Sport iz Kine, Petar Porobić.
>>> VREMEPLOV: Jubilej Malage i najvećeg uspjeha našeg vaterpola
Podsjeća i trofejni strateg da je put od kvalifikacija za Evropsko prvenstvo B divizije do kontinentalnog trona upisan kao kuriozitet u istoriji sporta.
“To je dalo draž uspjehu. Malaga i 2008. godina je za mene značajna jer je cjelokupne pripreme pratila velika motivacija ekipe da se dođe do vrha. Ne treba se prisjećati nekih loših stvari, ali kada se danas osvrnem možda nam je upravo takva vrsta energije nedostajala kasnije na nekim takmičenjima kako bismo ponovili podvig iz Španije“.
STVORILO SE UVJERENJE DA JE LAKO DOĆI DO TRONA
Upozoravali ste u doba velike euforije, čak i na svečanom dočeku izrazili bojazan da je uspjeh došao prebrzo i da bi možda bilo bolje da ste osvojili bronzu ili srebro, plašili ste se našeg mentaliteta?
“Da, s obzirom da je rezultat napravljen brzo, stvorilo se uvjerenje da nije teško stići do trona u vaterpolu. Taj osjećaj nas je ometao u narednim godinama. Danas smo svjedoci koliko je teško doći do vrha, koliko su sve druge reprezentacije prisutne, koliko ulažu i jačaju. Sa današnje distance gledano, osvojiti zlato u tom momentu iz baze od samo tri kluba, ispred Srbije, kakva je bila tada i trostrukog uzastopnog olimpijskog šampiona, Mađarske… Jednostavno nismo bili svjesni veličine tog rezultata“.
Šta je bila prelomna tačka da stignete do evropskog trona? Pojedini igrači su govorili da je to bio veliki preoket protiv Grčke, neki pobjeda nad olimpijskim šampionom Mađarskom?
“Smatram da je to bilo mnogo ranije, tokom priprema sa Mađarskom, gdje smo na poluzvaničnim utakmicama pretrpjeli pravi rezultatski fijasko. To je bila opomena, svi momci su se trgli, to nas je pokrenuli i motivisalo da odradimo odlične pripreme. Od tog momenta nas je krasila velika energija, fantastična atmosfera. Na šampionatu je svaka utakmica bila karakteristična po tome što smo na početku gubili, da bi u poslednjim trenucima izvlačili to nešto dodatno iz sebe. Sa ponosom i zadovoljstvom se sjećam tih momenata i što sam imao igrače koji su imali takvu želju da trijumfuju. Ponavljam, ta glad za pobjedama nam je nedostajala u narednim akcijama, pojedine mečeve smo unaprijed dobijali u glavi. Možda je to razlog zašto se kaže da je uvijek teže nešto odbraniti nego osvojiti“.
NA GRADSKIM TRGOVIMA SMO OSJETILI DA NISU SAMO TRI GRADA UZ NAS VEĆ CIJELA DRŽAVA
U domovini ste dočekani kao heroji. Da li te slike polako blijede?
“Ne. To se ne može zaboraviti, to je bilo impresivno. Nikada neću zaboraviti prijeme u svim primorskim gradovima, zatim u Podgorici. Sjećam se da sam bio inspirisan ambijentom u Boki i da sam rekao da smo reprezentacija tri grada. Kasnije kada smo prošli kroz Cetinje i Podgoricu nadolazila mi je neka nova vrsta inspiracije, prvi put sam osjetio da nas vole ne samo u Kotoru, Herceg Novom i Budvi već da je ostatak države uz nas. Osjetili smo se kao dio jedne države, jednog naroda i da nemamo samo lokalni značaj, kao što je bilo nakon osvajanja zlata na Svjetskom prvenstvu u Montrealu sa Srbijom i Crnom Gorom kada se sve svelo na prijeme u opštinama gdje su gravitirali reprezentativci“.
>>> Uskoković za LOB SPORT o Malagi: Neponovljivi momenti, nismo na pravi način iskoristili taj elan
Da li vam je smetalo što se od vas, poslije 2008, pred svako takmičenje očekivalo da se kući vratite sa zlatom?
“Osjećao sam nezadovoljstvo kada nas je javno mljenje dočekalo kritički nakon četvrtog mjesta na Evropskom prvenstvu u Zagrebu 2010. godine. Sjećam se da je i poraz od Srbije nakon peteraca u Svjetskoj ligi u Nišu dočekan kao tragedija. Smatralo se da smo pretplaćeni na zlato ili minimum srebro gdje god da se pojavimo. Takav stav javnosti stvorio je mnoge negativne kontacije u ekipi i omeo nas, između ostalog, kao i činjenica da u Savezu nije postojalo jedinstvo, da u kasnijem periodu ponovimo podvig iz Andaluzije“.
BRZO SMO NAKON OSAMOSTALJENJA, KAO SAVEZ, NAPRAVILI ISKORAK NA SVIM POLJIMA
A kako je Savez funkcionisao na samom početku, nakon osamostaljenja Crne Gore?
“Sjećam se mnogih stvari iz tog perioda kojih se drugi ne sjećaju. Bilo je na početku mnogo izazova. Morali smo da organizujemo kancelariju kako bismo počeli da funkcionišemo kao samostalni Savez. Pored trenerskog posla, brinuo sam i o organizacionim stvarima. Veliku pomoć smo imali od predsjednika Vaterpolo i plivačkog saveza Crne Gore, Srđana Kovačevića. Morali smo formirati stručni štab, stručne štabove mlađih selekcija, rukovodstvo saveza…”.
Porobić apostrofira da se uvijek gleda samo goli rezultat a da se rad iza kulisa ne vrednuje.
“Kao savez smo u tom periodu napravili iskorak na svim poljima u kratkom vremenskom periodu. Brzo smo se organizovali i iznenadili sve velikim napretkom na svim poljima. Što se tiče rezultata, zaboravljamo da su pored zlata seniora u Malagi, mladi trijumfovali na kontinentalnom šampionatu u Istanbulu“.
Bili ste skoro četiri godine direktor Vaterpolo i plivačkog saveza Crne Gore. Vaterpolisti su nakon Malage donijeli još četiri medalje sa velikih takmičenja, ali nikad više zlato. Poslednju medalju smo osvojili na Evropskom prvenstvu u Budimpešti prije tri godine, a navijači imaju najviša očekivanja. Kako to komentarišete?
“Smatram da nismo realni u prohtjevima. Pazite, u Kini, gdje sam trenutno, ima 1.000, ma malo sam rekao, fantastičnih sportskih centara sa svom opremom, ali rezultata nema. Grad Barselona ima osam vaterpolo klubova, da ne pričam o Budimpešti, Atini, srpski vaterpolo više nije samo Beograd. Onda kada na drugoj strani imate nas – to je neuporedivo. Pravi je kuriozitet kako se sa ovako malim brojem klubova i bazena održavamo u svjetskom vrhu“.
TREBAJU NAM BAZENI U BARU, TIVTU, ULCINJU I BIJELOM POLJU
Da bi bila konkurentna Italiji, Španiji, SAD, Mađarskoj, Hrvatskoj i ostalim velesilama Crnoj Gori treba prije svega bolja infrastruktura, tvrdi Porobić.
“Nije to pitanje samo za Savez i vaterpolo radnike. Država mora da se uključi. Potrebni su nam bazeni u svim gradovima, pogotovo na sjeveru. Kada sam to govorio dok sam radio u Savezu, sa pojedinih adresa su stizali odgovori da vaterpolo pripada samo primorju. Sa većim brojem klubova raste broj djece, baza se širi, dolaziće i bolji rezultati. Drago mi je što projekti koje sam pokrenuo u Nikšiću i Podgorici daju rezultate, ali nam trebaju Bar, Tivat, Ulcinj, Bijelo Polje. Kada u tim gradovima napravimo bazene imaće osnovu da gradimo rezultate u budućnosti“.
Prvi selektor Crne Gore poručuje da ako neko želi da ga demantuje slobodno može da proba, ali da su argumenti na njegovoj strani. Porobić u dahu nastavlja sa poređenjima.
“Hrvatska ima tradiciju vaterpola, ranije su centri bili Dubrovnik, Split, Rijeka, kao kod nas Kotor, Herceg Novi i Budva, ali je u poslednjih 10 godina praktično svaki grad u Hrvatskoj dobio bazen, a gdje smo mi? Ponavljam, moramo, uz pomoć države, poboljšati infrastrukturu i proširiti bazu. Takođe smatram da je trenerska struka potcijenjena, nema dobar status, imamo problem obuke mlađih, a sa ovim što imamo je pravo čudo kako smo konstantno u svjetskom vrhu“.
Da li je infrastruktura jedini problem?
“Moramo u narednom periodu da vidimo kako da ne „gubimo“ dječake u tranzicionom periodu od 14. i 15. godine do seniora i kako da im pomognemo da prođu put od talenta do vrhunskog igrača. Nše mlađe selekcije osvajaju medalje ali većina tih momaka ne stasava onako kako bi trebalo“.
STRUKA POTCIJENJENA
U globalu, vaterpolo takođe kaska za ostalim sportovima i u podređenom je položaju. Kako vidite budućnost ovog sporta?
“Na svjetskom nivou se takođe zanemaruje trenerska struka. Ide se putem masovnosti klubova i takmičenja. U takvom odnosu se teško izboriti za rad sa mladima. Sve se svodi na rekreaciju, rad na kampovima. Da je moja briga opravdana lako je dokazati činjenicom da su 10 vodećih svjetskih vaterpolista tridesetogodišnjaci ili stariji. Od mlađih odskaču Španci Granados i Munariz, naravno ima ih još, da ih sad ne nabrajam, ali je fakat da vodeći svjetski vaterpolisti imaju preko 30 godina. Nešto treba mijenjati“.
Nije sve valjda tako crno?
“Veliki iskorak je novi stil igre, mnogo brže i okrentnije ekipe su u vrhu. Crna Gora prati taj trend. Moramo se prilagođavati. Ranije je naša škola bila dominantna, sada se pojavljuju ekipe koje nameću svoj stil“.
NE TREBAMO BITI RAZOČARANI AKO U FUKUOKI NE STIGNEMO DO MEDALJE
Seniorska vaterpolo reprezentacija Crne Gore uskoro počinje nastup na Svjestkom prvenstvu u Fukuoki. Koliki su, po vama, dometi “ajkula”?
“Naša ekipa je još u stvaranju, imamo dosta prostora za napredak. Postoji nekoliko jakih ekipa i neće biti lako doći do dobrog rezultata. Mogli bismo dugo da pričamo kako je došlo do razvoja španskog vaterpola, kako su Italijani od vaterpola napravili brend, znamo da je kod Mađara vaterpolo tradicija, Hrvatska je uvijek stabilna. Ipak, čini mi se da se ne govori dovoljno o tome koliko veliki broj klubova ima Grčka. Boravio sam tamo i uvjerio se da ozbiljo rade sa mlađim kategorijama. Ne smijemo otpisati ni Srbiju. Teško je prognozirati šta možemo u konkurenciji šest evropskih velesila, plus Amerikanci sa ozbiljnim timom. Ne treba biti euforičan, kao ni razočaran ukoliko ne uzmemo medalju. Konkurencija je jaka, smatram da su Španija, Italija, Mađarska i Hrvatska za nijansu u boljoj poziciji u borbi za odličja. Ponavljam, ne treba potcijeniti Grčku i Srbiju. Neće biti lako“.
Na Svjetskom prvenstvu će prvi put nakon osam godina nastupiti i Kina. Kineze je na Mundijal vodenih sportova, prvi put nakon 2015. godine, odveo upravo Porobić.
“Kina neće imati velike ambicije na Svjetskom prvenstvu, prvenstveno iz razloga što nije prihvaćena moja ideja za podmlađivanjem. Trenutni sastav nema previše prostora za napredak i Svjetsko prvenstvo će nam poslužiti kao priprema za Azijske igre, koje su kvalifikacione za OI u Parizu 2024. Sada dok vodim selekciju velike zemlje, kao što je Kina, 15 godina nakon našeg uspjeha u Malagi, mogu bolje da ocijenim koliko je segment motivacije važan. Kinezi imaju odlične uslove, ali je za uspjeh pored kvalitetnih priprema i treninga potrebna i ta borbenost i agresivnost. Zato se sa zadovoljstvom sjetim toga što smo imali 2008. godine i uspjeha do kojeg je bilo veoma teško stići“, zaključio je na kraju razgovora za Lob Sport, Petar Porobić.
