Ekstremni sportovi nijesu previše zastupljeni u našoj državi, a ljudi koji se njima bave su istinski zaljubljenici u iste. Upravo na današnji dan prije 14 godina ostvaren je najveći uspjeh u istoriji Crne Gore kada su u pitanju ovi sportovi.
Naime, članovi PSD Javorak – Dragutin Šlagi Vujović, Marko Blečić, i Đorđije Vujičić osvojili su najviši vrh na svijetu, Mont Everest. Na taj način postali su prvi Crnogorci koji su ostvarili ovaj podvig.
Zahvaljujući njima i crnogorska zastava zavijorila se na Mont Everestu i to kao 65. po redu.
Tim povodom podsjećamo na intervju koji je Lob Sportu dao Dragutin Vujović, jedan od članova istorijske ekspedicije koja je ponosno postavila zastavu Crne Gore na “vrh svijeta”.
Prije svega, zanimalo nas je koliko je vremena bilo potrebno da se tim pripremi za ovaj poduhvat.
“Igrom slučaja sva trojica smo čitav život u tom planinarskom sportu. Nijesmo se spremali samo za Mont Everest nego smo čitavu godinu provodili na nekim pripremama. Zimi skijanje, pa potom planinarska sezona, orijentacija, potom kroz Gorsku službu spašavanja, a vodimo i ture kroz kanjone – tako da smo stalno u pripremama. Bukvalno za ekspediciju na Mont Everest pripremali smo se između tri i po i četiri godine. Prije svega po crnogorskim planinama smo bili na kondicionim pripremama, prve visinske pripreme odradili smo u Alpima. Popeli smo se na Monblan, Grand Paradizo i još par vrhova po Evropi. Monblan je na 4800 metara tako da smo tu prvu fazu odradili po Alpima. Potom ponovo kondicione pripreme po našim planinama. Druge visinske pripreme smo odradili u Argentini na Andima. Popeli smo se na Akonkagvu – 6962 metra. Nakon toga smo otišli na prvu ekspediciju na Mont Everest 2009. godine gdje smo zbog lošeg vođenja i loše sastavljene ekipe, došli do 7550 metara, ali nam je to dobro došlo za organizovanje naredne ekspedicije 2010. koja se poslije se ispostavila kao uspješna“, rekao je Vujović.
Vremenski uslovi na Himalajima su malo je reći – ekstremni. Ipak, momci koji su bili spremni i dobro opremljeni za debele minuse.
“Mi nijesmo baš ljudi koji su se čuvali od takvih uslova i kod nas. Prije pet-šest godina je izmjerena i najniža temperatura u Valovitom dolu ispod Bobotovog kuka, -43 stepena Celzijusa. Tako da i kod nas zna da bude vrijeme i nevrijeme žestoko. Imali smo tu opremu za debele minuse – do -70 stepeni Celzijusa. Psihički što je najbitnije, uz naravno fizičku spremu, smo bili spremni za takvo nešto. Imamo iskustva po Alpima i uopšte po raznim svjetskim planinama gdje nijesu vremenski uslovi baš dobri, tako da smo se “okalili”, što bi naš narod rekao, i bili spremni za rizik koji nas očekuje na Mont Everestu“
OSTVAREN SAN SVIH GENERACIJA JAVORKA
Osjećaj kada je noga kročila na Mont Everest bio je predivan i premoćan, ali pravi izazov je tek slijedio i Vujović je to znao.
“Od 1950. godine od kada postoji moj klub, PSD Javorak iz Nikšića, ljudi su stvarali mic po mic, kao kuću kada gradite pa ugrađujete ciglu po ciglu, tako su i oni generaciju po generaciju kalemili i pravili to naše društvo. Eto imali smo sreće nas trojica da nam pođe za rukom da stanemo nogom na najvišu tačku na planeti Zemlji, Mont Everest. Osjećao sam se predivno i premoćno, baš zbog tih prošlih generacija i čitave Crne Gore, zbog našeg kluba, ali i zbog nas samih zato što smo imali tu privilegiju da budemo prvi Crnogorci kojima je to pošlo za rukom i san mnogih generacija Javorka se tu ostvario. Naravno da sam bio srećan kada sam pristupio samom vrhu, ali ujedno, baš zbog iskustva, sam bio oprezan jer sam znao šta me čeka i da je put prema dolje teži nego kada se penjete gore zato što kada se penjete adrenalin i želja vas vuku da dođete do samog vrha, a pri silasku umor savlada. Tog dana smo mi prvi izašli na vrh i kada se vraćate usput srijećete ostale penjače koje morate da propustite zato što oni idu prema gore i onda se ta tura mnogo oduži i veoma je naporna posebno na tim ekstremnim visinama“, prisjeća se on.
Vujović smatra da njegov i uspjeh njegovih kolega mora da bude inspiracija mladim ljudima. Od samog dolaska sa Mont Everesta mlađe generacije su ubačene u proces priprema za osvajanje najviših vrhova Evrope i svijeta.
“Naravno da može da posluži kao inspiracija za mlađe generacije. Ja sam ujedno i čovjek koji potencira rad sa mlađim generacijama. Od samog dolaska sa Mont Everesta ja sam ubacio u pogon tu mlađu generaciju i već smo obišli mnoge evropske vrhove. Bili smo na Grosglokneru, Triglavu, po Araratu, kao i najviši vrh Evrope Elbrus, Monblan, na Materhornu je bila naša ekipa mlađih generacija. Svake godine pravim ogromnu školu orijentiringa u Breznima gdje svake godine preko 80-oro djece završi obuku. Naše društvo je i poznato po tome da akcenat bacamo na najmlađe snage“
I danas – 14 godina kasnije srećan je prije svega zato što su se sva tri člana ekspedicije vratila živa i zdrava. Otkriva da je i vodio dnevnik koji je poslije prerastao i u knjigu.
“I poslije 14 godina veoma sam srećan što smo to odradili – najsrećniji što smo se sva trojica i vratili sa te ekspedicije pošto znate dobro da su takve ekspedicije mač sa dvije oštrice. Ja sam vodio dnevnik na svim pripremnim i glavnim ekspedicijama i tako sam došao na ideju da napišem knjigu koja se zove “Moj put na krov svijeta” i tu sam opisao čitav taj moj put od malih planinarskih nogu do penjanja na Mont Everest odnosno do tog 23. maja 2010. godine. Obuzme me velika sreća i radost kad čitam neke detalje koje da nijesam zabilježio ne bih se sjetio – kako nam je bilo tada i kako je u tim surovim uslovima. Dešavalo se nekih pozitivnih i zanimljivih stvari, tako da je to jedno veliko iskustvo. Sada, poslije 13 godina, gledamo kako je to bilo komplikovano izvest, evo prošlo je toliko vremena, a niko se više nije ni usudio ni da krene prema tim krajevima“, zaključuje Vujović.
