Crnogorski sport i publika – nekada neraskidiva veza. Veza koja je donosila neke zlatne stranice istorije, neke priče koje samo sport može da donese. Puni stadioni, pune dvorane, fudbal, košarka, rukomet, boks, odbojka…
Danas – slika je tužna. Na tribinama samo porodice i oni romantičari koji i dalje vide nešto u tom našem sportu. Godinama stadioni na mečevima 1. CFL su prazni, reprezentaciju pun stadion dočeka samo kada gostuju “velike” selekcije (vidjeli smo to na nedavnim mečevima protiv Mađarske i Češke), košarkaška reprezentacija se takođe susrijećala sa istom situacijom, a ova “bolest” ove sezone zahvatila je i KK Budućnost Voli. Klub koji je imao neki solidan prosjek posjete tokom prethodnih godina sve je izgubio tokom prošle sezone. Reći ćemo samo jedno – u revanšu polufinala ABA lige u “Morači” je bilo jedva 2.500 ljudi.
BOLI ČINJENICA DA SE O OVOME MALO PRIČA
Zbog čega je to tako? Zbog čega su se otuđili od sporta? Zašto se čak više ni reprezentacije ne prate sa žarom kao nekad? Mnogo je pitanja, a mi smo odgovore pokušali da dobijemo od ljudi iz struke. Sagovornik LOB SPORTA na ovu temu je Nikola Mijušković, sportski psiholog, trenutno član stručnog štaba vaterpolo reprezentacije Crne Gore.
Ovaj “fenomen” koji je zahvatio malenu balkansku ljepoticu žestoko prijeti. A klubovi i savezi ne rade ništa da to promijene. Kao da su se svi pomirili sa tim. To nije dobro, niti može išta dobro da donese.
“Riječ je o izuzetno negativnom socijalom i psihološkom fenomenu, koji možda ponajviše govori o tome koliko je razvijen i poštovan pogotovo klupski sport u Crnoj Gori. Porazno je to da da se na prste mogu prebrojati sportski spektakli u državi koji su zavrijedili apsolutnu masovnost. Dok god je to tako, nama kao cjelini nema pune sportske afirmacije. Nekako boli činjenica da se o ovome jako malo priča i da malo ko primjećuje da su domaće lige postale skoro pa kolektivna porodična okupljanja aktera“, rekao nam je Mijušković na početku razgovora.
>>> VIDEO Poluprazan stadion pod Goricom
Zbog čega je to tako? Nedostatak kvaliteta, u nekim slučajevima visoke cijene ulaznica ili nešto potpuno treće?
“Uzrok ovakvog epiloga je multidimenzionalan i definitivno ne leži u jednom faktoru. Skupe karte definitivno nijesu, jer je najveći broj sportskih manifestacija slobodnog ulaza. Kvaliteta svakako nedostaje, ulaganja u sport još više, a možda smo ponajviše u deficitu vjere da su takmičenja regularna, da se na njima ne obavljaju zakulisne radnje koje donose profit samo pojedincima ili uskim krugovima ljudi. Kao gledaoci svjedoci smo čestih izjava medijskih lica da nam je fudbalska liga neregularna, to sve slušaju i prate gledaoci, pa stoga ni ne čudi mala posjeta na stadionima. Takođe, ljudima je danas mnogo udobnije da sve domaće i strane utakmice prate preko malih ekrana, pa se izgubila ta kultura odlaska na stadion ili dvoranu. Mimo toga, među ljudima svakako vlada deficit u interesovanju za sve sfere života, tako da sport nije jedini“, ističe Mijušković.
PUBLIKA PRESTALA DA VOLI SPORT
Nakon svega što smo vidjeli u prethodnim godinama – može li se reći da je crnogorska publika – publika rezultata. Kada ide dobro, onda su tribine pune, kad nema rezultata – svi okrenu leđa.
“Pa i jeste i nije“, poručuje Mijušković.
“Definitivno je da veći rezultat plijeni više publike, ali ima i onih koji rade dobro i iznad očekivanja, pa posjeta nije na nivou očekivanog. Naša publika je prestala da voli sport, da voli i saživljava se sa domaćim klubovima. Dakle, otuđila se, baš kao što se narod otuđio od svega što je kolektivni interes. Kada se pojavi neki lični interes, da na primjer gledamo na terenu neko veliko svjetsko ime, stvori se i motivacija za pojavljivanjem na neku sportsku manifestaciju“.
Klubovi su došli u situaciju da jedva mogu da odrade sve kako treba kada je sami teren u pitanju, a kamoli da se bave ovim pitanjem. I zbog toga praktično da nema nikakve komunikacije sa navijačima, ili eventualno nekim ko bi prvi put došao na utakmicu. Nikakvih aktivacija za navijače, nikakve promotivne aktivnosti, o kupovini navijačkih rekvizita da i ne govorimo. Mijušković kaže da rješenja ima, ali…
“Nije jednostavno i iziskuje rad. Obzirom da je većina klubova na opštinskom budžetu ili da nema novca za svoje zaposlene, tako se skoro niko ne bavi ovim pitanjem. Jer, kad bi se i bavili ista primanja bi imali, pa je proračun takav da se više isplati ovaj status. Zaista bi bilo lijepo vidjeti klubove kako po školama stalno dijele ulaznice za sportske manifestacije, organizuju neke aktivnosti za navijače…“.
>>> Pismo ljubiteljima košarke
A kako sve ovo utiče na sportiste? Treniraš, trudiš se, ulažeš sebe cijelog, jer vjeruješ da si na pravom putu, a onda izađeš na teren i tribine koje zjape prazne.
“Plašim se da su navikli na ovakav epilog pa da ih ne uzbuđuje pretjerano niti imaju vremena da pretjerano žale, jer je kod nas svakako malo pravog profesionalnog sporta. Definitivno je da bi im publika godila, jer publika stvara emociju, emocija motivaciju, a motivacija vrhunsku performansu“, zaključio je Nikola Mijušković.
RADULOVIĆ: NE VREDNUJEMO SVOJE LJUDE, NE RADIMO KAKO TREBA
Jedan od onih sportista koji je imao priliku da uživa u pravim spektaklima na tribinama je bivši fudbaler Zete, Mogrena, Budućnosti, Mladosti – Milan Radulović. Nekadašnji štoper, a dojučerašnji trener Berana prisjetio se za LOB SPORT kako je sve izgledalo kada je on bio u ulozi navijača.
“Stalno smo odlazili na utakmice, košarka, rukomet, boks. Dobro se sjećam i odbojke Budućnost – Budvanska ribijera, tenzije, naboj. Nemamo navijačku kulturu, kvalitet nema veze sa tim. Bio sam na finalu Kupa – sramota koliko malo ljudi je bilo. Ja sam igrao finale Kupa Budućnost – Mogren, stadion je bio krcat“, ističe na početku razgovora Radulović.
Nekada krcate tribine, napetost, tenzija – sve ono što krasi velike utakmice, pa makar bile i u Crnoj Gori. Danas to ne postoji.
“Sjedio sam prije par dana sa Markom Mugošom. Ja sam igrao za Zetu, on za Budućnost. Postojala je neka ‘zdrava mržnja’, netrpeljivost, iako smo se družili van teren i dan danas se družimo. Nema toga danas. Pa sjećamo se svi kada su u teren navijači Budućnosti bacali paprike, pa teniske loptice“, sjetio se zanimljivih situacija sa podgoričkog stadiona naš sagovornik.
Ima li rješenja za problem u kojem se našao crnogorski sport?
“Ne vidim šta treba da se uradi. U posljednjih pet-šest godina sve je krenulo dolje i teško je zaustaviti. Pa argentinska liga nije najbolja na svijetu po kvalitetu, ali je najbolja po atmosferi. Kultura navijanja se izgubila, a mi smo zalutali“.
Bolna tačka je fudbalska reprezentacija. Protiv Engleske, Italije, Srbije – pune tribine. U trenucima kada dolazi Mađarska u možda krucijalnom meču kvalifikacija za odlazak na prvo veliko prvenstvo – loša posjeta.
“Ne vrednujemo na pravi način svoje ljude. Mi smo sportsko čudo, s obzirom na broj stanovnika. Smeta mi što ima i nekih nesportskih stvari u tome. Smeta mi kad ljudi dolaze da gledaju protivnika, a ne svoju reprezentaciju. Valjda je prirodno da dođeš da navijaš za svoje. Iskreno, ne vidim da će biti bolje“, poentirao je Milan Radulović.
