GLAS JUGOSLAVIJE

Šampioni dekadentnog fudbala

Na kraju je cijela Dinamova sezona, bar što se HNL-a tiče, stala u jednu utakmicu. Protivnik povede, tim Sergeja Jakirovića poluzainteresovano pokušava nekako da se skupi i krene u udar, i onda se u finišu desi preokret. Taj recept prepisan iz derbija s Rijekom, derbija koji je otklonio sve sumnje po pitanju hrvatskog fudbalskog šampiona i u kojem je Vječni šampion čitav sat proveo u mišjoj rupi, može da se prepiše i na cijelo prvenstvo. Džaba mi zavaravani splitskom bukom i euforijom najavljujemo da će Hajduk konačno da skine prokletstvo, džaba hvalimo Rijekin niz pobjeda i pričamo kako svako svakome može da otkine bodove, kad je rasplet na kraju u dlaku isti…

Još samo jedna pobjeda i biće i oficijelno: hrvatski šampionat najpredvidljivije je fudbalsko takmičenje u Evropi, usto i sve nekvalitetnije. Što nas vraća na početak devedesetih kad je čuvena kolumnistkinja Tanja Torbarina u Danasu u svom stilu komentarisala stidljive najave stvaranja hrvatske fudbalske lige unutar Jugoslavije:

“Poznat je već i raspored takmičenja: Dinamo – Hajduk, Hajduk – Dinamo, Dinamo – Hajduk, Dinamo – Hajduk, Hajduk – Dinamo…”

Pogledajte listu šampiona u zadnjih dvadeset godina, pa kažite da je pretjerala. U stvari jeste pretjerala, Hajduk je višak. Narednog proljeća napuniće se pune dvije decenije kako nije šampion. Da je to liga ko engleska, a Hajduk Liverpul, još nekako, al’ ovako… U tepihu maksimirske dominacije samo je jedna mala rupa, ona Rijekina iz 2017, sve drugo dosadno je i zamorno kao ona starogradska himna koja se godinama vrti nakon svakog gola u Maksimiru.

Osijek – Dinamo 2:3 (gol u 70. i dva Petkovićeva penala u 87. i 96. nakon vođstva domaćina 2:0), Dinamo – Lokomotiva 2:1 (golovi u 4. i 7. minutu sudijske nadoknade), Varaždin – Dinamo 1:1 (gol u 94. minutu), Dinamo – Osijek 2:1 (gol za pobjedu u 90. minutu). I tako dalje, i tako bliže…

Cijeli je niz dvoboja u kojima su se trupe kneza Sergeja provlačile kao kroz iglene uši, klještima čupajući bodove i navijačima nerve. Evropske su utakmice, ipak, dale pravu sliku. Ne samo da Dinamo nije bio taj okreće, već je upravo on ispadao žrtva preokreta. Protiv AEK-a je vodio i u Zagrebu i Atini (2:0 do 90. minuta) i – popušio. Iz Zagreba je u Prag ponio dva gola prednosti da bi ga Sparta nakantala sa 4:1 i poslala u “ligu za bedake”. I tamo se proslavio, nakon 2:0 u Maksimiru, u Solunu ga je PAOK isprašio iz Evrope sa pet komada! Ej, PAOK, treća liga, čovječe…

Ali i takav je bio prejak za konkurenciju u hrvatskoj ligi. Kako? U današnjem Dinamu, ostacima ostataka nekad moćnog tima koji je bacao na koljena Čelsi, Totenhem, Atalantu… ostalo je još nešto iskusnih defanzivaca koji kod kuće lako izlaze na kraj s nedorečenim rivalima. Ostao je talenat Martina Baturine i jedan posuđeni bajernovac koji je znao da bljesne kad treba – Gabriel Vidović. I naravno, Bruno Petković čija je klasa davno prešla nivo te slabašne lige, ali je pametno procijenio da mu je bolje prodavati fore iz malog fudbala po livadama HNL-a nego da sa bivšom ženom Jerka Leke i malim djetetom završi debelo preplaćen na klupi ili čak tribini u nekom Trabzonu, daleko od očiju javnosti i selektora Dalića. Iako je slobodnjak na Rujevici djelo velemajstora, treba reći i da je Rijekin živi zid izgledao kao da su ga postavili pijanci iz Žikine dinastije.

Uz tradicionalno Hajduk, antiheroj sezone tako je ispao Rijekin trener Željko Sopić kojeg je fudbalska javnost unisono hvalila i slavila maltene kao mađioničara koji prašinu pretvara u zlato, da bi mu onda u finišu sezone, kad je bilo najvažnije, ekipa ostala potpuno bez inspiracije. Jeste Rijeka imala dvadesetak udaraca u derbiju, ali većina toga bili su tragikomični pokušaji poslije kojih su skupljači s teškom mukom uspjevali da nađu loptu na stadionu. I šta bi sad trebali da kažu lokalni i televizijski novinari kojima je Sopić cijelu sezonu prosipao pamet, javno ih ismijavao ili se otresao pred kamerama kao da je Donald Tramp?

Umjesto njega, iz antiheroja u heroja pretvorio se Sergej Jakirović koji nimalo nije oduševio na klupi Dinama, ali je i pod najtežim pritiscima bar bio pristojan i – uporan. Klasično hercegovački tvrdoglav, na ostavku nije pomišljao čak ni kad ga je Lokomotiva u Maksimiru razbila sa 3:0. Tjerao je svoje, tražio, tražio i na kraju našao kakvu-takvu formulu, bar za HNL. Posljednji put bodove je izgubio početkom marta, a serija od osam pobjeda vratila je stvari na “pravo mjesto”. Titula je, da ne bi bilo zabune – zaslužena. Jakirović je slavio i na Poljudu i na Rujevici, a Rijeku je dobio – triput. Bilo mu je i nešto lakše jer je sam slagao taj tim. Koliko sve to vrijedi, vidjeće brzo, već u kvalifikacijama za Ligu šampiona. Tamo ovakav Dinamo ima šanse koliko i Ballkani iz Prištine.

Upiši se
Obavijesti o
0 komentara
Umetnuti fidbek
Vidi sve komentare