Crnogorski kik-boks ima veliku budućnost. Mnogo je talentovanih boraca, ali trenutno se od svih najviše izdvaja jedan momak – Nemanja Čađenović. Prije samo par dana sa Svjetskog kupa iz Istanbula vratio se za zlatnom medaljom oko vrata i to drugu godinu zaredom.
>>> Čađenović furiozan u Istanbulu
To je samo još jedan u nizu njegovih odličnih rezultata. Formulu njegovog uspjeha otkrili smo upravo u razgovoru sa njim i njegovim reprezentativnim, ali i klupskim trenerom, Andrejem Đeloševićem.
Skroman, tih, nenametljiv, posvećen i fokusiran. Sve smo to uočili kod Nemanje, onako, na prvi pogled.
Razgovor započinjemo utiscima iz Istanbula.
“Utisci su fenomenalni. Sama činjenica da sam za tri dana odradio četiri meča i to jako četiri zahtjevna meča je odlična. Veoma sam zadovoljan sa tim rezultatom, a na kraju je stiglo i još jedno zlato“, kazao je Čađenović na početku za Lob Sport.
Trener Đelošević bio je nešto opširniji na startu. Turnir u Istanbulu vidi kao dobru pripremu za krunu ove godine – Evropsko prvenstvo u Grčkoj u novembru.
“Istanbul je takmičenje koje je dobar test za sve naše planove koji nas čekaju. Kruna ove godine je prvenstvo Evrope u novembru u Grčkoj. U Istanbulu je bilo 3700 prijavljenih takmičara, jedno od najbrojnijih takmičenja na koje smo učestvovali. Interesantno je da je Nemanja i prošle godine osvojio ovaj turnir. Nemam tačan podatak da li je iko dva puta uzastopno osvojio ovaj turnir s obzirom da je jako veliki i mogu reći da je težak u smislu da je njemu u kategoriji bilo 30 takmičara. Obzirom da je prvi na WAKO svjetskoj listi prvo kolo je bio slobodan, a onda je odradio sva četiri meča i svaki dobio. Prvo takmičar iz Iraka, potom dva iz Turske i u finalu reprezentativac Francuske. Sjajno odrađeni mečevi, utisci i više nego dobri“, započinje Đelošević.
Spomenuo je i ostale takmičare i istakao da je kao selektor reprezentacije i trener Kik-boks kluba Budućnost jako zadovoljan postignutim u najnaseljenijem gradu Turske.
“Svakako bih napomenuo da je iz Kik-boks kluba Budućnost učestvovao i mladi junior Andrija Radoman koji je prvi meč dobio prekidom u prvoj rundi, a nakon toga izgubio u finalu od Uzbekistanca na poene. Kao klupski, a i reprezentativni trener mogu reći da sam baš jako zadovoljan rezultatima. Takođe, napomenuo bih i seniora do 75 kilograma u kategoriji lou-kik iz Boke Kotorske, Nikola Marinković koji je osvojio treće mjesto, obaveza kao trenera reprezentacije mi je da pomenem i njega“, dodaje trener.
Nevjerovatnu 2024. godinu za sada ima Čađenović. Na kojem god takmičenju da je učestvovao donio je najsjajnije odličje. Na pitanje koliko je to već pobjeda u nizu – ni on nije najsigurniji.
“Oko 10-11 pobjeda zaredom, čini mi se”, uz širok osmijeh zadovoljstva i ponosa govori Nemanja.
Kako ističe što je protivnik bolji i teži njemu samopouzdanje više raste.
“Iskreno, sam kontinuitet mečeva u našem sportu je jako bitan i što više mečeva odradim u jednoj godini u sljedeću ulazim iskusniji i spremniji i naravno sa više sampouzdanja. Što je protivnik teži i bolji imam veće samopouzdanje da radim meč“.
Sva ova žetva zlatnih medalja u ovoj godini čini se da je plod njegove najdraže medalje u dosadašnjoj karijeri. Naravno, riječ je o bronzi koju je u novembru 2023. donio iz Portugala sa Svjetskog prvenstva.
>>> Crna Gora ima medalju na Svjetskom prvenstvu!
“Definitivno najznačajnija moja medalja je treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Portugalu prošle godine“, započinje crnogorski kik-bokser i odmah nastavlja.
“Nevjerovatan je osjećaj. Nismo se za to takmičenje spremali mjesec ili dva, mi smo bukvalno cijelu godinu fokusirali na to takmičenje. Sve ostalo je bilo sticanje iskustva pred to Svjetsko prvenstvo. Tako da ponavljam, osjećaj je nevjerovatan kada se ostvari ono za šta sam radio i trenirao“, jasan je Nemanja.
Ni trener Đelošević nema nikakvu dilemu kada je u pitanju najdraža medalja.
“Definitivno medalja sa prvenstva svijeta. Svaka njegova medalja i uspjeh su specifični i imaju posebnu draž i sve to ima nešto svoje od onih najmanjih kupova do najvećih za svaki se uspjeh radujem. Kao da je moje dijete u pitanju jer ga bukvalno tako i gledam, kao člana porodice. Ali, svakako da je najdraža ta medalja sa Svjetskog prvenstva jer je u ovom momentu najveća”, ističe selektor reprezentacije Crne Gore i trener Kik-boks kluba Budućnost.
Čađenović ističe da je jako teško biti konstantno na vrhuncu forme kako fizički tako i psihički. Na svakom takmičenju zaradi se poneka sitna povreda. Što se tiče psihičke pripreme smatra da je jako važna u kik-boksu, ali ističe da u tome prednjači. Kako sam priznaje uživa u tim psihološkim igricama dok je u ringu.
“Jako je teško. U kik-boksu se boduju samo „tvrdi“ iliti jaki udarci. Tako da je prosto nemoguće da iz takmičenja u takmičenje nemamo neke povrede tako da je fizička priprema jako važna. Što se tiče psihičke spreme mislim da tu, iskreno, prednjačim. U ovom sportu je psihička priprema jako važna. Nemam neki specijalni način da „treniram“ psihu. Prosto sam i više nego što treba samouvjeren i onda mnogo volim te, tako da ih nazovem, psihološke igrice u ringu. Volim da probijam svoje granice u tom smislu“, kazao je Nemanja.
Slično pitanje imali smo i za Đeloševića. Iz ugla trenera koliko je teško sa psihološkog aspekta pripremiti mlade borce za neke važne borbe?
“Svakako je lakše raditi sa nekim ko ima iskustva. Nemanja jeste mlad sa 22 godine, ali on ima nekih 7-8 godina iskustva u borbama, nekih 80 borbi odrađenih, tako da je sa njim mnogo lakše kad se primaknu borbe, pa i u toku borbe. Što se tiče mladih takmičara nekad jednostavno ni nema poente raditi posebne psihološke pripreme. To je jednostavno – radi se trening, budi spreman i ideš na meč. Potrebno je vrijeme, iskustvo i sve onda se to vremenom posloži i dođe na svoje“.
Koliko je zapravo uživanje raditi sa Nemanjom kada bukvalno sa svakog takmičenja donosi medalje i iznova potvrđuje ogroman talenat koji ima?
“Uživanje, to mislite vi da je uživanje, nama je to drugačije malo“, kroz osmijeh započinje Andrej.
Ističe da je mnogo odricanja iza ovog rezultata. Ipak, kako kaže, Nemanja mu olakšava zato što zna šta želi i zato što je vojnik u smislu treninga.
“Ide osma godina, od prvih godina smo zajedno i stvarno smo napravili dobru hemiju i dobro se razumijemo. Imamo isti cilj, generalno isto razmišljamo pa je i u tom smislu lakše. Ne moramo se kao sa drugima ubjeđivati, Nemanja zna što oće u ovom sportu, ja kao trener takođe znam šta želim i hoću sa njim, tako da je u tom aspektu lakše. U svemu drugom je veliko odricanje. Olakšavajuće je to što je Nemanja vojnik u smislu treninga. Jako je odgovoran i to meni olakšava posao, ali teško i za mene i njega i fizički i psihički. Od skidanja kilaže do toga da imamo obavezu da legnemo u tačno vrijeme i tako dalje, milion detalja. Trudimo se, radimo, a ono što vi i publika vidite je onaj ljepši dio ovog sporta“.
U ovom trenutku jako je teško pričati o Nemanjinom vrhuncu. Smatra i želi da jednog dana može da bude prvak Evrope i svijeta. Ipak, to su rezultati koji se ne postižu svaki dan. Posljednji borac iz Crne Gore koji je bio u finalu nekog velikog seniorskog takmičenja bio je Goran Radonjić i to davne 2011. godine.
“Ja sam sa svim momcima od početka jako realan i to je nešto što pokušavam da gradim sa njima, bilo to tokom treninga, borbi ili ovako kroz život. Onako kako mislim tako im i kažem i znaju kako stvari stoje. O nekom Nemanjinom vrhuncu je jako teško pričati. Svakako želimo da bude prvak Evrope i svijeta i ja smatram da on to može, ali to je jako nezahvalno govoriti jer to su rezultati koji se ne mogu svaki dan dostići. Posljednji borac iz Crne Gore koji je bio u finalu nekog velikog seniorskog takmičenja bio je Goran Radonjić 2011. godine. Mislim da Nemanja može, ali o nekoj profi karijeri je teško pričati sada. Ipak, jasni planovi postoje i zajednički godinama radimo na tome“, zaključio je Đelošević.
Potom smo nastavili razgovor sa Nemanjom.
Uživa da predstavlja Crnu Goru. Posebno kada se crnogorska zastava nađe na pobjedničkom postolju među svim tim svjetskim državama. Kaže da mu je nevjerovatan osjećaj bio da se zastava Crne Gore nađe na pobjedničkom postolju na Svjetskom prvenstvu u Portugalu.
“Neopisivo je. Kad odemo na sva ta takmičenja, primjera radi na Svjetsko prvenstvo u Portugalu i tu su svi predstavnici afričkih, azijskih, američkih i ostalih evropskih zemalja i kada se onda tu na pobjedničkom postolju nađe zastava Crne Gore, stvarno je nevjerovatno“, ističe Čađenović.
Ciljevi i planovi za budućnost su potpuno jasni. Prvi cilj je već spomenuto prvenstvo Evrope u Grčkoj. Kada su u pitanju neki dugoročni planovi i oni su jasni – ulazak u finale Evropskog ili Svjetskog prvenstva.
“Krajem godine imamo prvenstvo Evrope i to takmičenje je u najvećem fokusu. Cilj narednih par godina mi je definitivno da uđemo u finale Evropskog ili Svjetskog prvenstva jer bi to bio jako, jako veliki korak u mojoj karijeri, tako da je to neki cilj moj i mog tima“, jasan je crnogorski borac.
Krajem prošle godine dobio je i nagradu za najboljeg seniora od strane Kik-boks saveza Crne Gore. Mnogo mu je važno da se trud isplaćuje i vrednuje te da njegov napredak ide stepenicu po stepenicu.
“Sav taj trud koji ulažemo trener i ja, to nije jedan dan već smo osam godina zajedno i to svaki dan, i onda kad dođe takva neka nagrada kao što je priznanje za najboljeg kik-boksera u Crnoj Gori u jednoj godini zaista je nevjerovatno. Mnogo mi je drago da se taj trud isplaćuje i da napredak ide stepenicu po stepenicu“.
Zanimljivo, kik-boks mu nije bio prva ljubav. Kao i većina dječaka zaljubio se u fudbal, a i sestra (Katarina Čađenović) mu je reprezentativka Crne Gore u ovom sportu. Ipak, sa loptom nije išlo, pa je odlučio da nađe neki sport koji će moći da trenira, kako kaže, rekreativno.
Sa 15 godina došao je slučajno kod trenera Đeloševića i evo skoro osam godina kasnije piše istoriju.
“Generalno dolazim iz sportske familije. U mojoj porodici prate se bukvalno svi sportovi. Sestra mi je reprezentativka Crne Gore u fudbalu. I ja sam trenirao dugo godina fudbal, ali prosto nije išlo. Sa 15 godina htio sam da treniram neki sport, ali da se prosto bavim rekreativno njime i došao sam kod slučajno kod trenera Andreja Đeloševića i vremenom, godina za godinu i dan danas sam tu u istom klubu i vremenom zavoliš ovaj sport“, otkriva Nemanja.
Spomenusmo familiju i najmilije, pa smo ga upitali kako oni proživaljaju njegovu karijeru. Zna se da ljudi imaju dosta predrasuda kada su u pitanju borilački sportovi, a i da generalno porodicama boraca sve to najteže pada.
Nemanja otkriva da majka, sasvim logično, najviše brine. Ali, porodica mu je najveća podrška i to mu je važno.
“Danas imam skoro 80 borbi, ali majka poslije svake ima ista pitanja „Je li to to? Jesmo li završili? Još koliko ima?“, a ja samo kažem „Majko, tek smo počeli“. Kad radim borbe, smjene na poslu se mijenjaju, svi su kući i svi su pored televizora i gledaju. Mnogo mi je to bitno“.
Za kraj ovog razgovora, otkrio nam je da uzora i idola nema. Samopouzdanje i motivaciju crpi iz samog sebe.
“Uzora nemam niti idole koje sad previše pratim. Generalno, samopouzdanje i motivaciju izvlačim iz sebe“, zaključio je Nemanja u razgovoru za Lob Sport.
Ukoliko nastavi ovim tempom i sa ovakvom posvećenošću Nemanji se smiješe velike i ozbiljne stvari. Ekipa Lob Sporta biće tu da isprati sve njegove buduće uspjehe, ali i naravno uspjehe ostalih crnogorskih kik-boksera.
