Godina je 1993. Narandžasto sunce i prepoznatljiva toplota Melburna dočekala je ATP i WTA karavan, a tadašnji Flinders Park 81. put otvorio svoje kapije što je bio znak da prvi Grend slem sezone može da počne. U ženskoj konkurenciji sve se vrtjelo oko dvije teniserke – Štefi Graf, maestralne Njemice čiju je trofejnu salu u tom trenutku krasilo 11 pehara sa najvećih turnira, i mlade, 19-godišnje Jugoslovenke sa dječjim osmijehom, ali neviđenim talentom i jasnom namjerom da postane kraljica “bijelog sporta” – Monike Seleš. Sportska javnost željela je to finale i dobila ga, a Novosađanka trijumfom 2:1 u setovima osvojila osmu Grend slem titulu. Bila je to treća pobjeda za Seleš u posljednja četiri finalna obračuna sa Graf uz poruku: “Tek ćemo se trkati…”
Mlada Monika, opet ponavljam sa svega 19 godina, u tom trenutku držala je ključeve sva četiri Slema – u najavi perfektna sezona tokom koje je još više podigla samopouzdanje pobjedom u finalu turnira u Čikagu nad Martinom Navratilovom. Ni najveći pesimisti, vještice i zli duhovi nijesu mogli da stanu na put Vojvođanki širokog osmijeha. Ipak, u Njemačkoj je stanovao baš taj jedan, nažalost, psihički nerauvnotežen Ginter Parhe koji je 21. ovog mjeseca preminuo u 68. godini…
PSIHOPATA PREKINUO PUT KA BESMRTNOSTI
Hamburg, četvrtfnale, stadion Rotebaum, ispunjen do posljednjeg mjesta i normalno da je tako, najbolja teniserka svijeta igra meč četvrtfinala protiv Katarine Malejeve iz Bugarske. U pauzi između gemova Seleš se pripremala za nastavak meča kada joj je pomahnitali Parhe, opsesivni navijač Grafove, u želji da se Njemica vrati na teniski tron, mučki zabio kuhinjski nož između lopatica u kičmu!
Pred televizijskim kamerama, očima cijele planete psihološki poremećeni Njemac, koji je danima pratio mladu Jugoslovenku, uništio je u najavi možda i najbolju sportsku karijeru ikada! Taj krvavi pir u Hamburgu 30. aprila 1993. godine zauvijek će promijeniti sport, morala je da se ugasi jedna mlada zvijezda kako bi se poslala poruka da teniseri nijesu dovoljno zaštićeni.
Krvave pruge na leđima majce mlade Monike slivale joj su se niz kičmu dok je u pratnji majke i brate prebačena u lokalnu bolnicu. Posljedica je bila rana duboka četiri centimetra od koje se Seleš fizički dosta brzo (poslije nekoliko sedmica) oporavila, ali traumatično iskustvo ostavilo je neizbrisiv psihološki biljeg, pa se tek nakon dvije godine vratila tenisu. I, očekivano, nikada nije bila ista…Nakon stresnog iskustva u Hamburgu osvojila je još jedan Grend slem – u Australiji 1996. godine za deveti dijamant u svojoj kruni koja nikada nije dočekala potpuni sjaj.
“Prve nedjelje poslije ranjavanja nisam mogla da pomjeram ruku, ali dopustila sam sebi da me ispune mali naleti nade kako ću se potpuno oporaviti i za nekoliko mjeseci opet biti ona stara. Tada još nisam bila potpuno svjesna ozbiljnosti onog što mi se dogodilo u Hamburgu”, napisala je u svojoj biografiji Seleš.
A Parhe? Šest mjeseci proveo je u pritvoru dok je čekao konačnu presudu koja mu je izrečena u vidu dvije godine uslovne kazne uz obavezno liječenje nakon što je utvrđeno da je psihički nestabilna osoba. Posljednjih 14 godina života proveo je u staračkom domu Nordhauzena u Njemačkoj.
REKET, LOPTICA KANAP I DVA AUTOMOBILA
Monika Seleš rođena je 2. decembra 1973. godine u Novom Sadu u porodici mađarskog crtača stripova Karolja i profesorke istorije Ester. Zahvaljući ocu, ali i starijem bratu Zoltanu prepoznala je svoju ljubav prema tenisu. Lijevom rukom je u četvrtoj godini prvi put uzela reket, sićušna i mršava tada je u novosadskom naselju Liman uporno prebacivala lopticu preko kanapa koji je bio vezan za branike automobila.
“Najviše sam voljela da udaram lopticom o zid i zahvalna sam stanarima što im buka nije smetala. I danas sam najsrećnija kad oko mene postoji veliki zid. To je sigurnosna mreža, muzika koja najviše prija mom uhu”, napisala je u biografiji “Forhend preko mreže života”.
ĐORĐE BALAŠEVIĆ – JEDINI PRIJATELJ
Jugoslavija je u tom trenutku ostala gluva na vapaje porodice Seleš, pa se Monika kao 13-godišnja djevočica preselila u Sjedinjene Američke Države, a čuveni Nik Boltijeri odmah je namirisao njen nepresušan potencijal. U Vojvodini, imala je samo jednog pravog prijatelja – Đorđe Balašević je ustupio svoj privatni teren Maloj Mo prije nego što je otišla za Ameriku.
“Ona je rođena da pobjeđuje nepobijeđeno. Ona je rođena da ostvari san jugoslovenskog tenisa”, tako je govorio čuveni srpski kantautor koji je preminuo u februaru 2021. godine.
Gubitak oca, koji je prodao sve kako bi svojoj kćerki omogući što bolje uslove za tenis, uz dnevne šokove kao trajna posljedica krvave hamburške mrlje izazvali su u jednom momentu depresiju i prekomjernu težinu kod Monike – bilo je to očigledno na terenu. Zvanično se povukla 2008, povremeno se pojavi na nekom teniskom događaju, ali uvijek stihijski, distancirano i povučeno.
“Znam gdje sam rođena i Jugoslavija će zauvijek biti u mom srcu”, naglašavala je Monika uz poruku da se osjeća kao Jugoslovenka, Mađarica i Amerikanka.
Danas živi na Floridi, napisala je nekoliko motivacionih knjiga. zadovoljna je i srećna uz Toma Glisana, američkog milijardera. Put do sreće trajao je dugo…
