On je zvijezda vodilja crnogorskog fudbala. On je produkt sadašnjosti i budućnosti. On je primjer i dokaz da su snovi ostvarivi kad u njih čvrsto vjerujemo i njihove signale slijedimo.
Stepenicu po stepenicu, bez pompe, s kopačkama čvrsto na travi i uz zaraznu pozitivu i dječiji osmijeh najbolji fudbaler CFL-a u izboru redakcije Lob Sporta lakoćom prevazilazi sve granice, demonstrirajući svu hrabrost, beskompromisnost i radost same igre.
Iz našeg ugla, pred vama je veliki intervju sa Andrijom Bulatovićem, 18-godišnjim virtuozom crnogorske proizvodnje i dirigenta iz veznog reda, čijim će taktovima, sigurni smo, svjedočiti naredne decenije.
Za početak, da li su se slegle generalno emocije nakon svega i nevjerovatnog debitantskog nastupa u dresu nacionalnog tima?
“Sezona je iza mene stvarno uspješna na svim planovima i što se tiče kluba i što se tiče reprezentacije. Tako da je sve super”.
Tu je za tebe i, sada već tradicionalno, priznanje redakcije Lob Sporta za najboljeg igrača CFL-a u sezoni za nama. Čisto da ostane u pamćenju i riznici trofeja koji te tek očekuju, a krenuo si prilično jako…
“Hvala puno. Zaista mi je drago što sam dobio i od vas novinara priznanje za najboljeg igrača. Sigurno da će ovaj pehar krasiti moje vitrine kod kuće”.
Da krenemo redom. Deset nevjerovatnih mjeseci je iza tebe u životu i karijeri. Podsjetimo, imaš tek 18 godina. Došao si u Budućnost, ustalio se, zaigrao sjajno, a onda je odmah stigla i ponuda Lensa s kojim si potpisao ugovor. Ostao si u Budućnosti, osvojio titulu na stogodišnjicu kluba. Između toga se dogodio i istorijski uspjeh omladinske reprezentacije i plasman na Evropsko prvenstvo. A da ne bude svemu kraj, stigla je i A reprezentacija, debi, gol uz pogodak takođe debitanta Vasilija Adžića… Neki su te očekivali i u Češkoj, ali desila se ta Jermenija. Suđen je bio Nikišić…
“Baš pričam sa svojom porodicom, da sam pisao ovakav scenario u posljednjih 10 mjeseci sigurno bih neku stavku zaboravio. Nevjerovatna je godina iza mene. Prvo taj dolazak u Budućnost, gdje sam se brzo nametnuo i počeo da igram zaista dobro. Nakon toga se dogodila ponuda Lensa i prelazak u top pet liga na svijetu.
Onda istorijski plasman na Euro sa omladinskom reprezentacijom. Šlag na tortu bio je poziv za seniorsku reprezentaciju Crne Gore i debitantski nastup protiv Jermenije u Nikšiću i gol. Zaista nevjerovatno. Uživam u ovim trenucima koji mi se dešavaju. Nadam se da će sve to ići samo uzlaznom putanjom”.
Da se osvrnemo i na nagradu, koja je zasluženo otišla u prave ruke. Koliko vidim, nije bilo sumnje ni među novinarima, ni fudbalerima, ni trenerima. Odigrao si fantastično, pet golova, šest asistencija. Međutim, seniorski fudbal sa svega 17-18 godina, kako ti se sve to čini i kada si osjetio da možeš da igraš na tom nivou? Kakvo iskustvo nosiš?
“Najviše mi je značila polusezona u Komu, s kojim sam igrao u Drugoj ligi, a gdje mi je šansu dao trener Neđo Vlahović. Tu sam osjetio tu čvrstinu seniorskog fudbala. Jer, sigurno se teži fudbal igra u Drugoj nego u Prvoj ligi. Tu sam odradio nekih 18 utakmica za polusezonu i zaista mi je to puno značilo.
Nakon toga sam odabrao neki drugi put i otišao u Rudar, gdje sam od starta počeo da igram i nametnuo se. To mi je puno značilo da se afirmišem u našoj Prvoj ligi. Tu sam osjetio prve utakmice na stadionu pod Goricom, u Nikšiću, kao i kvalitet igrača koji je u tom trenutku bio u Prvoj ligi. Mogu reći da su ta dva kluba, Kom i Rudar, bila pun pogodak za mene.
Usljedio je najbolji potez i dolazak u Budućnost. Imao sam i tada neke ponude iz inostranstva, ali sam bio ubijeđen da je Budućnost odskočna daska. Na kraju se ispostavilo tako. Po dolasku sam odmah počeo da se dokazujem treneru Ivanu Brnoviću i ispostavilo se da je i to bio još jedan pun pogodak”.
Velika pohvala za crnogorske klubove koji sve više prepoznaju važnost afirmacije mladih fudbalera. Koliko tebi to znači, ali i ostalim saigračima, upravo ta prilika da tako mladi dobijate šansu? Svjedoci smo toga u svjetskom fudbalu na punom većem nivou, gdje baš klinci dobijaju priliku da se iskažu i praktično oni nose svjetski fudbal. Koja bi bila tvoja poruka svim onim mladim fudbalerima koji čekaju priliku i kojima si ti jedan od primjera i vodilja na putu do ozbiljne karijere?
“Imao sam sreću da sam odmah dobio šansu u seniorskom fudbalu, gdje su trener i klub stali iza mene. Bili su svjesni mog kvaliteta. Mlađim igračima bih savjetovao da idu da igraju možda i u neke slabije timove, ali je najvažnije da igraju i stiču afirmaciju. Iz mog ugla je to najbolji potez kako bi dobili šansu da se nametnu i svojim igrama i zalaganjem došli u situaciju da se interesuju naši najveći klubovi i klubovi iz inostranstva. Posebno naši klubovi koji na kraju mogu i da zarade od njih, a oni nastave da napreduju u karijeri”.
Koliko je na tom putu bitan karakter fudbalera? Na jednoj utakmici prošlog ljeta dogodio se slobodan udarac daleko od gola, na sredini terena. Dosta igrača Budućnosti je prišlo lopti. Međutim, kamera je uhvatila tebe koji si im rekao – ja ću izvesti, slobodno idite i očekujte centaršut. To je dokaz da nije samo važno biti tehnički i fizički dobar igrač, već upravo znati preuzeti taj karakter i odgovornost, a koji kao detalj dovoljno govori. Koliko je važno da se mladi igrač ne plaši odgovornosti, greške?
“Mnogo je bitan karakter i samopouzdanje koje svaki igrač treba da ima. Bez toga mislim da ne može da se igra ozbiljan fudbal. Nije važno koliko imate godina, već da vjerujete u kvalitet koji imate. Sad vidimo i Lamine Jamala, koji igra u Barseloni i reprezentaciji Španije. Po meni, on je najbolji igrač na svijetu. Preuzima odgovornost, sve se vrti oko njega i to treba svaki igrač da radi koji vjeruje u sebe.
Svaki fudbaler, koji je u prvom timu ili pri njemu ne bi bio tu da nema kvalitet. U toj situaciji je karakter mnogo bitan. Upravo je kroz moj primjer karakter bio takav da sam, recimo, otišao u Pljevlja, ali sam osjećao da će to biti odskočna daska za dalje. Sigurno nije bilo lako, ali sam se izborio. Jednostavno, karakter je sve u današnjem fudbalu”.
Koliko samopouzdanje dolazi zapravo iz druženja sa samom loptom? Imali smo igrače koji nisu baš voljeli da se druže s njom. Pun je You Tube tvojih klipova kao dječaka koji neumorno pimpla loptu ispred kuće. Koliko je to važno u smislu – dajte mi loptu, igrajmo fudbal, želim da je imam u svom posjedu i samo tako mogu, između ostalog, da promijenim stanje na terenu. Iako je, naravno, danas igra bez lopte posebna igra u fudbalu. Ipak, na kraju je najvažnija lopta, jel tako?
“Kad igrač ima loptu, pogotovo kad je tehnički obučen, ne može biti bolje jer on kontroliše situaciju. Ta doza samopouzdanja kada je lopta kod vas dosta znači. Takođe, važno je i koliko trener vjeruje u vas, koliko daje dobre savjete. To puno znači mladom fudbaleru. Tu su važni i stariji igrači, u mom slučaju to su bili Petar Grbić, Igor Ivanović… Kada oni daju podršku to puno znači. Onda je na samoj utakmici mnogo lakše i da se igra i da pokaže svoj kvalitet”.
Rođen si u Bijelom Polju, odrastao u Kolašinu, pa Podgorica, Pljevlja… Može se reći da si pravo crnogorsko dijete, samo ti nedostaje primorje da zaokružiš priču, mada si i to pokorio kroz titulu u CFL-u. Tu je stariji brat, ali i ključna figura otac Oleg, koji je takođe igrao za Budućnost. Koliko je on važan u cijeloj priči?
“Jeste, rođen sam u Bijelom Polju jer tada u Kolašinu nije radila bolnica, inače bih se sigurno rodio tamo, gdje sam i odrastao. Dan danas pričam sa njima o tome kakvu su hrabrost moj otac i majka imali jer sam zbog fudbala došao u Podgoricu i oni sa mnom i bratom. Iskreno, ne znam koliko roditelja bi to uradilo danas da okrenu svoj život, dođu u Podgoricu s dva mala sina. Imao sam 10, a brat Uroš 12 godina.
U tom nekom trenutku sam kao jako mali osjetio da treba da im se odužim na neki način. Sigurno da mi je puno značila očeva podrška, njegove sugestije. Jer, negdje gdje je on griješio ukazivao je meni na to. Radili smo mnogo individualnih treninga, iako me nikad nije vodio u generacijama jer je on vodio jednu, a ja sam igrao u drugu. Njegovi savjeti su mi mnogo značili i dan danas i daje savjete.
Sigurno sam imao veliku sreću što mi je baš on otac, kao i majka koja je uvijek dolazila i bodrila nas na svakoj utakmici, što je slučaj i dan danas. Tu je i brat Uroš, koji je trenirao dva godišta starija od mene. Nas dvojica smo svaki dan igrali fudbal. Tako da, zaista sam ponosan što sam njihov sin i brat, odnosno što su oni moji roditelji i brat”.
Kako se porodica osjećala nakon svega ovoga što se dogodilo u tvojoj mladoj karijeri? Sigurno jedan osjećaj koji je teško opisati…
“Teško je to opisati riječima. Sigurno su bili srećniji od mene. Ja sam negdje trenirao i čvrsto vjerovao u to, kao i oni, ali kad ostvarite te neke ciljeve to je nevjerovatan osjećaj. Jedan od ciljeva bio je dolazak u Budućnost, pa transfer u inostranstvo, a onda i poziv za reprezentaciju.
Baš sam pričao s ocem i majkom. Kažu da nemaju riječi kojom bi opisali koliko su ponosni na mene. Sve to doživljavam kao normalno jer sav trud koji su uložili i oni i ja polako se vraća. Nadam se da će se to nastaviti i u budućnosti. Na meni je da nastavim da radim kao i do sad”.
Kroz razgovor s tobom ne osjeća se ni truka sumnje ili pritiska koji nesumnjivo dolaze, posebno s tim transferom u Francusku. Stiče se utisak da imaš odbrambeni mehanizam kroz optimizam, osmijeh i loptu. Tu pronalaziš neki svoj mir i da jednostavno ne može da utiče na tebe sve ovo što se događa.
“Tako je. Trudim se da ostanem čvrsto na zemlji i ostanem isti kao i uvijek. U svojoj glavi razmišljam – napravio si nešto, ali opet nisi ništa napravio. Iskorak je tu, napravilo ga je dosta igrača iz naše lige, ali se sigurno neću zadovoljiti ovim transferom.
Na meni je da radim naporno iz dana u dan kako bih se nametnuo u Lensu da igram, a nakon toga i da preskočim stepenicu više. Sigurno da vjerujem u kvalitet i upornost koje imam. Ponavljam, cilj je ostati čvrsto na zemlji i nadam se da mi to dobro ide”.
Mala, ali fudbalski bogata Crna Gora. Imamo Vasilija Adžića u Juventusu, tamo je bio Mirko Vučinić. Imamo sada tebe u Lensu, gdje je svojevremeno Anto Drobnjak postizao golove, osvojio titulu. Dakle, i tu nastavljamo jedan niz. Bio su tamo, kako ti izgleda klub, navijači u francuskoj ligi koja je cijenjena baš zbog talentovanih mladih igrača što predstavlja zlatnu odskočnu dasku. Mada, nedavno je PSŽ postao šampion Evrope, tako da nije ni ta definicija samo takva…
“Ako se ne varam, francuska liga je najmlađa u top ligama na svijetu. Pružaju priliku mladim igračima. Kada sam birao Lens baš gledao sam statistiku koliko mladih igrača dobija priliku. Sada imam sreću jer novi trener Pjer Sanže voli da pruža šansu mlađim igračima, što je veliki plus za mene.
Naravno, želim da nastavim tradiciju koju je Anto započeo. Sigurno da neću možda postići toliko golova, ali se nadam ostvarenju nekog podviga sa Lensom da osvojim titulu ili Kup.
Istovremeno, naša mala Crna Gora ima dosta talenata. Adžo je u Juventusu, Bodin Tomašević je u Bolonji. Nadam se da će i on krenuti da igra za prvi tim. Ima još dosta igrača iz moje generacije koji će se sigurno nakon Evropskog prvenstva naći na listi nekog velikog kluba.
Imali smo sreću da smo radili u toj akademiji Fudbalskog saveza. To nam je puno značilo da ne osjetimo razliku, posebno u fizičkom dijelu kada odemo u inostranstvo”.
Adžić i Tomašević su, inače, tvoji cimeri?
“Jeste. Bodin mi je bio cimer pet godina za U19, a sad za A reprezentaciju smo Adžo i ja bili zajedno. To su stvarno vrhunski momci na terenu, puni samopouzdanja, a van terena momci koji su čvrsto na zemlji, kao i cijela ta generacija. Svi do jednog su odlični momci. Nadam se da će i oni napraviti neki iskorak”.
Upravo jedan od posebnih kvaliteta te generacije, kako si rekao, jeste taj stav, prirodno ponašanje prije svega, što je preduslov da se u budućnosti napravi nešto veliko. Stiče se utisak da ste za omladinsku reprezentaciju igrali makar 10 godina s obzirom da ste dolazili svako malo na korak od Eura. Na kraju ste stigli i uspjeli da ispišete istoriju kao prva fudbalska selekcija koja je izborila ne samo neko veliko takmičenje, već plasman u sami krem evropskog fudbala. Ostaje žal što tamo nema Vasilija i tebe kako bi se u potpunosti izmjerili sa ostalima da vidimo đe smo. Međutim, koliko je to poznanstvo i razumjevanje među vama kroz akademiju bilo važno na tom putu?
“Prvo smo okupljanje odradili u Budvi 2020. godine i od tada je gro ekipe zajedno. Imali smo sreću što smo u tih pet godina radili sa istim selektorom Goranom Perišićem. Neke zahtjeve koje stavljao pred nas mi smo usavršavali. Mnogo znači kada smo zajedno, kao što si rekao i kao što se stiče utisak, 10 godina.
U Poljskoj smo napravili taj prvi iskorak da odemo u elitnu rundu kvalifikacija. Tu smo prvi put i osjetili te malo jače reprezentacije i gdje smo stekli utisak da možemo da igramo sa svima. Nakon toga smo otišli u Vels. Odradili smo dobar turnir, ali nas je četiri minuta dijelilo od tog prvog plasmana na Evropsko prvenstvo. Nakon toga smo zaigrali zajedno sa generacijom 2005. uz dosta igrača iz 2006. Pomenuo bih te momke, koji su godinu dana stariji od nas i koju su nas zaista sjajno prihvatili.
U Podgorici smo odradili prvi dio kvalifikacija. Odigrali smo sa Engleskom 0:0, dobili Vels 3:0 i nažalost izgubili od Austrije 1:0, što se ispostavilo da će biti dovoljno za novi odlazak u elitnu rundu u Norveškoj. Upravo smo u toj prvoj najvažnijoj utakmici protiv Norvežana prvih 20 minuta odigrali katastrofalno, primili dva gola i negdje nam je palo samopouzdanje. Postigli smo gol kasno i nismo uspjeli da se vratimo.
Potom je došla ta treća utakmica protiv Bosne i Hercegovine. Norveška i Izrael igrali su međusobno, a u slučaju pobjede Izraelaca mi bi igrali za prolaz, ali nažalost se i tu ispostavilo da nećemo na Euro. I onda treća sreća, turnir u Grčkoj, gdje smo odradili zaista dobro iako nije Adžo išao sa nama zbog obaveza u klubu. Odigrali smo izvanredno i pobijedili domaćina Grčku 3:0, Bosnu i Hercegovinu 3:2. Izgubili smo od Italije 3:0, ali se ta Italija sada nije ni kvalifikovala na Evropsko prvenstvo.
Potom smo napokon u punom sastavu došli na turnir u Gruziji, gdje smo od samog početka vjerovali u to. I mediji su vjerovali u nas, Fudbalski savez naravno, ma cijela nacija. Otišli smo sa ciljem da konačno prođemo na Euro. I bio je to nevjerovatan turnir. Protiv Slovačke smo bili dominantni, vodili, mogli i do 2:0, 3:0, ali smo na kraju primili taj nesrećan gol, a onda smo mogli i da izgubimo. Oni su imali zicer…
Uprkos svemu, i dalje smo vjerovali da se sve mi pitamo. Potom se protiv Poljske vidio naš timski duh tokom pomenutih pet godina. Dominirali smo tehnički, taktički, fizički i pobijedili 1:0 evrogolom Adža. Nakon toga u trećoj utakmici protiv Gruziji, gdje smo prvo poluvrijeme odigrali katastrofa i trebali da gubimo 4:0, prvo poluvrijeme završili smo 1:1. U svlačionici smo sjeli svi i konstatovali da je Bog uz nas jer je nevjerovatno što Gruzijci sve nisu iskoristili.
Izašli smo na teren u drugo poluvrijeme, izorali teren, pobijedili 3:1 i konačno uz prethodni rad selektora Perišića i tamo uz novog selektora Nenada Vukčevića plasirali se na Evropsko prvenstvo. Emocije su bile nevjerovatne. Slavili smo dva dana. Zaista je bilo nevjerovatno”.
Pomenuo si ta četiri minuta u Velsu. Međutim, onda je na DG arenu došla Engleska sa Džob Belingemom, rođenim bratom Džuda Belingema, a koji je ovih dana stopama brata otišao u Borusiju Dortmund. Koliko je ta utakmica bila važna nakon svega. Nikad Crna Gora nije bila organizovanija kao te večeri. Tačno je znala odakle prijeti opasnost, zatvorila sve prilaze golu. Englezi su djelovali bespomoćno, bezidejno, izbjegavajući pojedine djelove terena jer više nisu imali rješenja. U redu, niste ni vi postigli gol, ali je tih 0:0 ostalo upečatljivo jer Engleska nije bilo ko. Koliko je to bilo važno na putu povratka?
“Protiv Engleske smo taktički odradili jako dobru utakmicu. Odradili smo nevjerovatan defanzivni blok. Doduše, u napadu nismo imali previše. Pred kraj se dogodila jedna situacija gdje smo možda mogli da dobijemo i penal nad Balšom Mrvaljevićem. Parametri sa te utakmice otkrili su da je svaki igrač istrčao oko 11-12 kilometara na terenu, što je bilo nevjerovatno. Sigurno da nam je ta utakmica puno donijela na planu samopouzdanja.
Takođe, jedna takva dogodila se potom i na turniru Miljan Miljanić, gdje smo pobijedili Francusku 2:0. Bila je to priprema za turnir u Norveškoj. Znamo svi kakva je Francuska velesila, kako u A timu, tako posebno u mlađim selekcijama gdje gotovo svake godine osvoje po neki trofej. Ta utakmica nam je takođe puno značila i bila prava priprema za ono što se na kraju dogodilo u Gruziji. Protiv tih reprezentacija smo se nakon Engleske i Francuske osjećali puno komotnije i dominantnije te sa velikim samopouzdanjem savladamo protivnike”.
Godina 2006. Svi znamo što to znači za Crnu Goru. S druge strane, jedan Kviča Kvarashelija, igraćeš protiv njega sljedeće sezone. Tu je i sjajni Vitinja, koji igra na tvojoj poziciji i trenutno je hit. Pari Sen Žermen je vladar svega nakon toliko ulaganja, patnje, borbe, na onakav način osvojiti Ligu šampiona, a Andrija Bulatović uskoro će biti naspram njih…
“Tako je. PSŽ je dominantno osvojio Ligu šampiona i igra atomski fudbal. Pratio sam njihove utakmice i u francuskoj ligi gdje su stvarno bili dominantni i niko nije mogao da im parira. Tako su igrali i u Ligi šampiona. Stvarno, da onako moćno osvoje Ligu šampiona, mislim da se ono nikad nije desilo. Desire Due je upravo 2005. godište, igra fenomenalno. Osman Dembele se preporodio. Stvarno su jedna ozbiljna ekipa.
Međutim, spremam se da im izađem na megdan. Mislim da imam kvalitet i fizičke sposobnosti da im pariram. Eto, vidjećemo kako će to izgledati. Nadam se da ću upravo protiv njih pružiti najbolje partije”.
Djeluješ kao da si sad spreman da istrčiš sa ovog intervjua direktno na Park prinčeva i da se izmjeriš sa njima. Koliko pomenuto samopouzdanje proizvodi taj osjećaj. A svi znamo što može jedan nastup, jedan momenat, detalj protiv takve ekipe da donese u daljoj karijeri…
“Složio bih se. Upravo samopouzdanje stvara ovaj osjećaj koji je trenutno u meni. Najveće utakmice protiv tih najvećih protivnika mislim da puno znače u karijeri. Jer, vidjeli smo Abdukodira Husanova, koji je igrao u Lensu i upravo odigrao sjajno protiv PSŽ-a, Marseja, a onda napravio veliki transfer od 50 miliona u Mančester siti. Takve velike utakmice puno znače mladim igračima kako bi napravili još veći iskorak”.
U kojoj formaciji i postavci se najbolje osjećaš na terenu? Naravno, treneri su tu koji odlučuju, ali gdje bi ti sebe stavio da možeš da odabereš?
“Ovdje sam se stvarno komotno osjećao u formaciji 4-2-3-1, igrajući zadnjeg veznog sa najprije u polusezoni sa Milošem Brnovićem, a u drugoj sa Nedeljkom Piščevićem. Međutim, volim i da igram zadnjeg veznog sam, ali i tu osmicu gdje sam malo slobodniji. Što se sad popularno kaže – box to box igrač, gdje ga ima i u defanzivi, ali i u ofanzivi gdje može nekim potezom asistira ili postigne gol.
Tako da, zadnji vezni – šestica i osmica mi najviše prijaju”.
Upravo je Marselo Bjelsa govorio o toj osmici i kako postoji deficit tih igrača, a oduvijek je i bio s obzirom na činjenicu da moraju da posjeduju sve moguće potencijale iz tog dubokog i velikog arsenala prema naprijed i prema nazad. Izuzetno zahtjevno, ali ti otvoreno ulaziš u tu misiju.
No, okrenimo se A reprezentaciji Crne Gore i debitantski poziv. Čekala nas je ta utakmica sa Češkom. Mnogi su te priželjkivali i očekivali te makar da uđeš s klupe. Nećemo sada ulaziti u te razloge. Završilo se kako se završilo. Međutim, usljedili su Nikšić i Jermenija, prijateljska utakmica, a zapravo utakmica Andrije Bulatovića i Vasilija Adžića jer ste bili apsolutno prva imena tog susreta.
Postigao si pogodak, ali hajde da opišemo malo tu akciju koja je tekla mimo tebe. Andrija Radulović je skoro pa prošao golmana, ali si ti cijelo vrijeme pratio akciju bez lopte, ukazao se i pod znacima navoda oteo taj gol. Time si demonstrirao jednu energiju, želju da budeš upravo ti taj koji će sve to ispratiti i postići pogodak. To je nešto što rijetko gledamo i u A selekciji Crne Gore. Rijetko gledamo i u našem fudbalu jer obično onaj zadnji vezni stane tamo pozadi, pa što oni naprijed naprave-napred, u fazonu bolje da ostanemo ovdje i budemo postavljeni. Međutim, ti si upravo sa te pozicije otišao naprijed i postigao gol.
Koliko te to zapravo karakteriše kao igrača? Koliko je taj gol, osim što je debitantski, lična karta Andrije Bulatovića – koliko može da bude opasan u organizaciji s loptom u nogama, a koliko da se bez nje ušunja iz drugog plana ne razmišljajući naravno o suparničkoj ekipi, ali ni o svom saigraču. Jednostavno, imamo loptu, imamo gol i ona treba da završi unutra. I završila je…
“U začetku te akcije Jermena izašao sam u blok i osvojio loptu. Lopta je došla do mog cimera Adža, nakon čega sam krenuo da napadam taj prostor iza odbrane kako bi me on spojio s golom. Međutim, on je izabrao bolje rješenje i dodao Milutinu Osmajiću koji je mnogo brz i napravio je taj višak. Pratio sam tu akciju jer sam osjećao da ću da postignem gol i da će ta lopta da dođe do mene.
Osmajić je majstorski zavukao loptu za Raduloviću, on je nevjerovatno izbacio golmana i štopera, a onda je ta lopta došla kod mene i, uslovno rečeno, oduzeo sam gol Radulu. Šutnuo sam je, postigao gol i emocije koje sam doživio nešto je što ne može da se opiše riječima.
Nakon utakmice sam upravo pričao sa Andrijom i rekao mu da sam mu uzeo gol, a on mi je odgovorio da mu je mnogo milije što sam ja dao gol nego on. To je neki timski duh koji krasi našu reprezentaciju. I nadam se da ćemo u budućnosti ostvariti taj dugo čekani cilj i otići na neko veliko takmičenje”:
Svi gledamo fudbal, ali malo ko gleda to na ovaj način. Pomenuo si da si osjetio da ćeš postići gol, a stojiš mnogo daleko od gola. Koliko je važna ta anticipacija u fudbalu i da igrač unaprijed razmišlja. Obično ljudi koji nisu igrali veliki fudbal ne razumiju da je u pitanju nekoliko poteza ranije i unaprijed nego što se zapravo sami gol dogodi.
Koliko je važno da igrač posjeduje taj osjećaj, da čita utakmicu, momente i da bi otišao 40 metara naprijed i dao gol, što će svi vidjeti u tom trenutku, a taj gol se zapravo izrodio tamo daleko…
“Mnogo je bitan taj osjećaj, ne samo za gol, već za čitanje igre, protivnika. Evo jedan primjer iz naše lige. Žarko Korać ima taj izvanredan njuh za gol i baš ga je teško paziti. On je u svakom trenutku tu gdje je lopta, postiže golove i zato je najbolji strijelac u istoriji našeg fudbala.
Meni se isto to dešavalo i prije gola protiv Jermenije, kada sam osjećao da ću da postignem gol i napadao taj prostor kako bih bio tu kada dođe lopta, a onda slijedi taj lakši dio i slanje lopte u gol. Tako da je to čitanje igre veoma, veoma bitno”.
Kad smo već kod Žarka Koraća – ostaje žal što nije do sada dočekao makar debi za A reprezentaciju po svemu što je prikazivao što u dresu Zete onda, a sada u Jedinstvu. No, to je neka druga priča…
Pominjali smo Pari Sen Žermen i kakvi te igrači čekaju, ali te u septembru za reprezentaciju čeka – Luka Modrić. Zlatna lopta, jedina sa ovih prostora. Vidjeli smo što je Hrvatska uradila Češkoj u Osjeku. Crna Gora ide na Maksimir, a ako sve bude kako treba igraćeš i tu utakmicu i spram sebe imati jednog takvog igrača koji će se teško više roditi. Nevjerovatna karijera, sportista, primjer, skoro 40 godina ali i dalje ne odustaje iako ljudi šapuću o penziji a on vozi svoj đir.
Kakav će to biti momenat za tebe da se u dresu nacionalnog tima, gdje su emocije još veće, pokažeš u pravom svijetlu i dokažeš svoj raskošni talenat, a bez nekog naročitog pritiska s obzirom da nema ni potrebe za tim.
“Nevjerovatan je osjećaš sama priča o svemu tome i da dođe do toga da igram upravo protiv Luke Modrića. Iskreno se nadam da ću partijama u Lensu dobiti poziv za reprezentaciju, igrati prvo protiv Češke na našem stadionu, a onda i na Maksimiru. Hrvatska je nevjerovatna predvođena Modrićem koji je zaista fenomen. Da igrač sa naših prostora osvoji Zlatnu loptu, prekine dugogodišnji niz Kristijana Ronalda i Lea Mesija, stvarno je nevjerovatan.
Imaju oni i Kovačića, Sučiće, Baturinu… Preozbiljna su reprezentacija. Mnogi ih otpisuju da su malo strarija reprezentaicja, ali oni svake godine dominiraju. Sigurno da će biti jedna lijepa utakmica protiv Hrvatske. Nadam se da ću u toj utakmici uspjeti da pokažem još neki dio sebe koji nisam pokazao protiv Jermenije, uz nadu u povoljan rezultat”.
Kako vidiš reprezentaciju Crne Gore u budućnosti, za nekih tri do pet godina? Crna Gora Andrije Bulatovića, Vasilija Adžića, Bodina Tomaševića… koja nesumnjivo dolazi i kuca na vrata. Upravo ste otvorili širom vrata i svi se nadamo da će tu ući što više igrača. Jer, ta hitrina, energija, mladost, glad za golom, za pobjedom evidentno je nešto što nedostaje Crnoj Gori. Malo smo pali u tom duhovnom smislu. Treba nam taj tvoj gol protiv Jermenije, treba nam ta situacija.
Ta Crna Gora će se sigurno i nadigravati sa suparničkim ekipama. Sigurno neće čekati, taktizirati, iako smo pomenuli tu Englesku. Nekada treba i defanzivno biti organizovan, ali se fudbal, to znamo, igra za onaj tamo suparnički gol i treba ga postići…
“Tako je. Pa vidim je kao jednu mladu reprezentaciju koja je željna dokazivanja. Sigurno će nosioci te reprezentacije biti Nikola Krstović, Milutin Osmajić, Slobodan Rubežić koji je dosta mlad. To su igrači koji će i u tom trenutku sigurno biti u reprezentaciji, uz Marka Jankovića, a nadam se i Stefana Savića i Stevana Jovetića, iako će u tom trenutku biti na zalasku karijere. Sigurno mogu dosta da nam pomognu u tom taktičkom dijeli i velikim iskustvom.
Imamo mlade i vrlo dobre golmane poput Balše Popovića i Igora Nikića. Tako da vidim Crnu Goru kao mladu, uigranu ekipu koja će izboriti plasman na neko veliko takmičenje”:
Da li je predsjednik Fudbalskog saveza, Dejan Savićević, imao neke riječi za tebe i Vasilija prije i nakon debija za A reprezentaciju?
“Prije polaska za Nikšić i utakmice imali smo sastanak u hotelu Podgorica, gdje smo se bavili taktikom, gledali prekide i ostalo. Rekao nam je da igramo bez pritiska i da imamo kvalitet, jer da nemamo kvalitet ne bi bili tu. Da pokažemo svo znanje koje imamo i koje smo pokazivali u klubovima. Nakon utakmice mi je rekao svaka čast i čestitao mi gol. I da se nada da ću igrati u Lensu kako treba. To sigurno imponuje”.
Kao što smo i govorili, sa svega 18 godina jedan si svijetli primjer za sve one mlađe koji te gledaju u reprezentaciji, a gledaće te i u evropskom fudbalu. Koja je tvoja poruka za svu tu djecu, što u muškoj, što u ženskoj konkurenciji, vidimo da i dame igraju zaista sjajno i tu dobijamo takođe puno dobrih igračica u reprezentaciji.
Koja je to poruka za djecu koja treniraju, žongliraju ispred kuće poput tebe, što da slijede, kako da se postave i koji je to put, iako ne postoji utabani, koji vodi u pravom smjeru?
“Naporan rad i posvećenost se uvijek isplate. Baš sam ovih dana na društvenim mrežama objavio da se snovi ostvaruju. Stvarno mislim da, ko vjeruje, ko čvrsto sanja, ko ganja velike snove, da će sve to uvijek da se i ostvari. Naporan, predan i pošteni rad je kruna svega i put koji treba da slijedi svaki mladi fudbaler i fudbalerka.
Zahvaljujem ti se na ovom divnom razgovoru, čiji će epilog biti interesantan za koju godinu. Jedan legendarni crnogorski igrač, koji nažalost više nije sa nama, Andrija Delibašić, imao je tu pjesmu sa tribina, ima je i dan danas, a nosite isto ime. Nadam se da će jednog dana uz njega i tvoje ime biti tu, jer su ljudi oduševljeni s onim što prikazuješ, kao i Vasilije i svi ostali mladi momci.
Želimo ti uspješnu karijeru, prije svega da tu najvažniju prvu sezonu u Francuskoj odradiš kako treba, a onda taj Modrić u septembru biće svojevrsni šlag na tortu ove nevjerovatne 2025. godine za tebe. Još jednom čestitke na nagradi za najboljeg igrača Crne Gore.
Lob Sport je tu za sve vas mlade koji dolazite. Jer, mišljenja smo da samo s vama možemo da dosegnemo te snove koje predugo sanjamo, a koje ste u omladinskom pogonu ostvarili, pa nam sada ostaje taj seniorski. Hvala još jednom.
“Hvala vama. Zaista sam uživao danas. Još jednom da se zahvalim na nagradi”, zaključuje Andrija Bulatović intervju za Lob Sport.
