Crnogorska košarka je u tihoj blokadi.
To je jasno nakon niza dešavanja koja su zapljusnula Košarkaški savez prethodnih mjeseci.
Već neko vrijeme traju unutrašnja otrovna trvenja, a čiji epilog je očigledno samo tek puka devastacija domaće igre pod obručima. Izborna skupština KSCG-a ne može da se održi zbog nedostatka neophodnih kvoruma. Većina delegata se uopšte ne pojavljuje i ne radi ono zbog čega bi trebali da su tu. Čak ni nakon tzv. slučaja Škode, koji niti je do kraja razjašnjen, niti dokumentima i argumentima pojašnjen, već je kratkoročno poslužio tek za dodatno rasturanje ionako poljuljanog sistema, a što je rezultiralo samoinicijativnim odlaskom predsjednice Jelene Dubljević.
I nakon toga nastavljeno je gaženje po crnogorskoj košarci budući da ni jedini kandidat, Dragan Kadić, nije uopšte dočekao da čuje da li je neko za njegovu kandidaturu ili ne. Jednostavno, na sve načine se sprečava bilo kakvo rješenje, uz jasno zatezanje Gordijevog čvora. Potpuna, ignorantska pat-pozicija.
A sve na štetu Saveza, reprezentacija, a time prirodno i klubova, igrača, trenera…
S današnjim danom Košarkaški savez diše tek na škrge uprkos paradoksu što je ženska selekcija nedavno učestvovala na svom osmom Eurobasketu. O rezultatima nije u ovoj situaciji prikladno ni govoriti, jer u ovoj beznadežnoj situaciji svaki plasman na velika takmičenja istinsko je čudo za koje su zaslužni isključivo oni koji mukotrpno rade na parketu za Crnu Goru.
Dok oni u foteljama drže našu košarku za doslovnog i figurativnog taoca, ne dopuštajući joj da uopšte prirodno funkcioniše i slobodno diše.
Posljednji primjer je muška reprezentacija, koja pokušava da se pripremi za peti Eurobasket, odnosno sedmo veliko takmičenje budući da je nastupala na dva Mundobasketa, uz istorijske kvalifikacije za Olimpijske igre. No, sveukupna, subjektivna atmosfera je neozbiljna, tužna i krajnje degutantna.
Pitanje je ko će uopšte biti dio nacionalnog tima do početka 27. avgusta, budući da svakim danom stižu sasvim rutinske informacije o tome da brojni igrači jednostavno neće biti na raspolaganju. Fizičke iscrpljenosti, povrede, porodične obaveze, profesionalni ugovori, samovolje klubova, lični razlozi i nedostatak bilo kakve reakcije obezglavljenog KSCG-a rezultat su ponižavajuće stvarnosti koja je, u najmanju ruku, abnormalna i bizarna.
Neće biti ni onih pojedinih iskusnijih, ni mlađih, a sve su prilike čak ni onih koji tek krče put do blještavih svijetala obruča… To je tek posljednja kap u odavno prepunjenoj čaši žuči koja izjeda nacionalno košarkaško pitanje.
U prevodu, zbog svega navedenog A reprezentacija iz dana u dan, nažalost, sve više podsjeća na gradsku ekipu koja samoinicijativno pokušava da se skupi za odigravanje termina ili tek učešća na nekom od lokalnih turnira. Čak se čini da su “lokalci” puno organizovaniji i odgovorniji od onih koji se nešto pitaju u nacionalnom košarkaškom Savezu, a đe se ne zna po onoj staroj narodnoj – ni ko pije, ni ko plaća.
U takvoj bezumnoj, oboljeloj atmosferi Jelena Škerović morala je da trpi unutrašnji pritisak i krpi selekciju za Eurobasket, a sada je vrući krompir u rukama njenog kolege Boška Radovića, koji već neko vrijeme ima neupitnu glavobolju kako uopšte u cijelom tom ludilu sastaviti tim vrijedan ne rezultata, već dostojan predstavljanja Crne Gore, na koju se mnogi javno pozivaju i u prsa busaju, a na drugoj strani udobno, na ovaj ili onaj način, žive od nje, dok joj istovremeno i konstantno podmeću klipove pod točkove.
Zato, gospodo, stavite prst na čelo i zapitajte se na što sve ovo liči?!
I do kada svi zajedno, čast zlatnim izuzecima, mislite da preko leđa Crne Gore, koja vam je toliko toga pružila i dala, isključivo rušilački djelujete?! Umjesto na patriotski, moralni i ponizni, da joj na osvetnički način ovako vraćate?!
Dokle?!
Jedno je sigurno, svaki ovakav minut, a kamoli dan, za crnogorsku košarku je poguban.
