Najbolje poluvrijeme u svojoj istoriji fudbalska reprezentacija Crne Gore odigrala je na današnji dan prije tačno 11 godina.
Nakon sjajnog starta i 10 osvojenih bodova u četiri utakmice naš nacionalni tim je na krcatom stadionu pod Goricom dočekao Englesku u 6. kolu grupe H kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo.
Vođen domaćim remijem sa Poljskom (2:2), pa visokom pobjedom u dvorištu San Marina (0:6), potom zlatnim trijumfom u Kijevu nad Ukrajinom (0:1) te identičnim plijenom protiv Moldavije u Kišinjevu (0:1), neporaženi sastav Branka Brnovića pun samopozdanja dočekao je Gordi albion prepun zvijezda.
Zvučni suparnik sa Ostrva u glavni crnogorski grad stigao je sa samo bodom više, ali i uz utakmicom više, predvođen selektorom Roj Hodžsonom, dok su na travnjak istrčali Vejn Runi, Stiven Džerard, Majkl Kerik, Ešli Kol, a Frenk Lampard ostao na klupi za rezerve…
Međutim, na drugoj strani ih je čekala sad već kultna, teško ponovljiva generacija sastavljena, između ostalih, od fudblskih teškaša Mirka Vučinića, Stevana Jovetića, Marka Baše, Stefana Savića, Simona Vukčevića, Elsada Zverotića, dok su sa klupe šansu čekali ubojiti Andrija Delibašić, Dejan Damjanović…
U prvom poluvremenu Engleska je bila bolja zahvaljujući ranom golu Runija nakon Džerardovog kornera u šestom minutu, pa je našoj selekciji trebalo vremena da se konsoliduje nakon startnog šoka.
Usput, gol je postigao jedan od najboljih engleskih napadača u istoriji (53 gola) te prvi golgeter ikad u Mančester junajtedu (253 pogotka), a koji je dvije godine ranije na istom stadionu dobio crveni karton nakon udaranja Miodraga Džudovića.
Usljedio je odmor, a potom vaskrsnuće Sokola i ofanziva kakva se rijetko viđa, a koju kolijevka fudbala nije često do dana današnjeg doživljavala. Brnović je ionako bogatom napadačkom arsenalu hrabro dodao najprije Damjanovića, a onda i Delibašića, pa je krenula viktorija na jedan gol. Na sve ili ništa.
Te 26. martovske noći 2013. Crna Gora je doslovno ugurala Englesku u njen šesnaesterac, vršeći svakog novog minuta nestvaran pritisak u uzavrelom ambijentu. Zvijezde Premijer lige grčevito su se branile na podgoričkom stadionu, ali na koncu nisu izdržale žestoke nalete naše reprezentacije.
Nakon brojnih udaraca, parada golmana Džoa Harta i pomiješanih uzdaha i još veće energije sa tribina, u 76. minutu probijena je engleska brana. U pravom rikošetu Damjanović je dva puta šutirao, a Hart se ispriječio, kao i potom blok Denija Velbeka. Međutim, lopta se ponovo od Velbeka vratila do golgetera Boksea, koji je u padu zakucao loptu u mrežu za 1:1 i erupciju oduševljenja, kako na delirijumom opijenom stadionu, tako i u eksplozivnim crnogoskim domovima.
Na taj način je, nakon one nezaboravne nule na Vembliju 2010. i remija 2:2 sa ukusom pobjede 2011, i treću godinu zaredom mala, a poput Lovćena velika Crna Gora zaustavila jednu od tradiconalno najboljih reprezentacija na svijetu.
Istovremeno je Crna Gora osvojila 11. bod i ostala neporažena nakon pet utakmica kvalifikacija, uz bod manje i dalje utakmicu manje od Engleza, čime je stekla savršenu poziciju za plasman na, do danas nedosanjani, Mundijal. Nažalost, sve učinjeno potom je, uz proklete povrede i izostanke, ekspresno prosuto (Ukrajina 0:4, Poljska 1:1, Engleska 4:1 i Moldavija 2:5), pa je san o odlasku na Svjetsko prvenstvo bolno raspršen…
Međutim, martovska noć zauvijek će ostati upisana u anale crnogorskog sporta i fudbala. Podvig, ostvaren kroz duh čeličnih predaka, čiji miris i dalje odiše hodnicima podgoričkog stadiona, a na čijem temelju danas oni mlađi grade identični generacijski san, koji će se neminovno ostvariti jednog dana.
Kao što je tada, pod naletima crnogorske turbo ofanzive, progutana Engleska.
Kad-tad.
