Postoji li što uzbudljivije od Svjetskog prvenstva u fudbalu? Vjerovali ili ne – postoji.
“Jer sreća je lijepa samo dok se čeka…” – kako kaže dobro poznata strofa iz pjesme Strepnja, vanvremenske Desanke Maksimović.
Upravo se toj sreći nada 16 evropskih fudbalskih reprezentacija uoči večerašnjih polufinala baraža za odlazak na 23. FIFA Svjetsko prvenstvo, koje se od 11. juna do 19. jula održava u Sjedinjenim Američkim Državama, Meksiku i Kanadi.
Kvaka je u tome da ima samo četiri mjesta u avionu za četiri godine čekani Mundijal. Srećne putnike ćemo saznati u finalima u utorak 31. marta, kada ćemo gledati završne bitke u Karifu ili Zenici, Valensiji ili Solni, Bratislavi ili Prištini i Pragu ili Dablinu, u zavisnosti od pobjednika prvih polufinalnih parova u četiri podijeljena reona.
Turska, Rumunija, Slovačka, Kosovo, Danska, Sjeverna Makedonija, Češka, Republika Irska, Italija, Sjeverna Irska, Vels, Bosna i Hercegovina, Poljska, Albanija, Ukrajina i Švedska – sve te zemlje sanjaju odlazak njihovih nacionalnih timova na završni spektakl pred očima cijele planete.
Ovog jutra, uoči polufinala, svi stanovnici pomenutih teritorija probudili su se sa samo jednom željom – da preskoče prvu prepreku i stignu na korak od velikog, istorijskog praska. Na tom putu, iza ugla, neke od njih čekaju razočaranje i tuga. No, niko o tome trenutno ne razmišlja. Samo pozitiva…
I dok se sve to njima događa, jutro u Crnoj Gori je kao i svako drugo, uz sive i sumorne oblake, martovski vjetar koji žulja… Kao da je i samo sunce otišlo upravo tamo gdje je epicentar energije.
Fudbalskim fanaticima kroz glavu se provlači novembar 2011. kada je naša reprezentacija jedini put igrala baraž, tada za odlazak na Evropsko prvenstvo. Taj jedinstveni osjećaj iščekivanja u pozitivan ishod nešto je što se gotovo nikad nije ni opet ponovilo, niti u toj ludoj mjeri osjetilo. Na kraju su hladna praška i potom kišna podgorička noć odabrali Češku, a Crnoj Gori ostavili tek sjećanje koje polako već blijedi kroz proteklih 15 godina.
Da zaustavite na ulici deset ljudi, devet bi vam reklo da im je najveći kolektivno-sportski san da vide Crnu Goru na Svjetskom ili Evropskom prvenstvu u fudbalu. I to je svuda tako. No, time je domaća svakodnevnica još tmurnija dok gledamo kako drugi, veći-manji, bogatiji-siromašniji, žive tu istinsku nadu da će sve proći po njih u najboljem redu.
Istovremeno, mi nemamo ni tu najmanju moguću privilegiju – da entuzijastično sanjamo.
Iako uvijek uz svoju reprezentaciju, navijački puk je prilično mentalno iscrpljen i umoran. Naravno, u prvom redu od rezultatskih brodoloma, ali još i više od jednih te istih lica koja su učestvovala u istim, uz frizirane pokušaje promjena bez konkretnog zaokreta, hrabro zacrtanog cilja i na koncu bez stvarne odgovornosti za konačne ishode – posljedice.
Ono čemu svjedočimo jeste ego-klatno koje nas nosi s jedne na drugu stranu, a bez ikakve objektivne perspektive dok stojimo u mjestu. Zato smo, između ostalog, nikad dalji od gore pomenute sreće iščekivanja o kojoj govori gore pomenuta Desankina Strepnja. O eventualnom uspjehu da i ne govorimo.
Za to vrijeme Crna Gora “provjerava” dugogodišnje reprezentativce protiv Andore i kombinovane Slovenije, spremajući se za septembar i Ligu C prekjuče izmišljene Lige nacija koja, ruku na srce, apsolutno nikoga u ovom trenutku sve veće mundijalske groznice ne zanima. I ne samo sada.
I tako u krug, godinu po godinu, deceniju po deceniju, sa sve rjeđom gladi, uz samozadovoljno, dobro utabano životarenje na marginama regionalnog, evropskog i svjetskog fudbala. I svaki naredni put će, vođeni naknadnom pameću, biti navodno bolje, pametnije, srećnije…
Dok budemo opet gledali, po ko zna koji put, druge kako se bore za svoje snove valjda ćemo jednom shvatiti da ovako, kao do sada, jednostavno ne ide. I da će, nažalost, tako i ostati sve dok se, najprije, ne suočimo sa samima sobom i ne pobijedimo sebe same.
Dok ne preskočimo sopstvene mentalitetske barijere, već jednom ne srušimo ukorijenjenu tvrdoglavost, ne odreknemo se toliko puta viđenih kratkoročnih improvizacija, napravimo višegodišnju strategiju i, najvažnije, pustimo nadolazeće generacije da barem pokušaju ono što one prije nje nisu ostvarile.
Njima je naročito dosta priča iz prošlosti, koliko god one romantično izgledale, a koje su se završavale isključivo neuspjehom. Uostalom, one su dio prošlosti, istorije, a nama prijeko treba pogled u budućnost, u daljinu, u horizont, tu daleku sreću.
Na onima koji dolaze je, za početak, da razbiju tu depresivnu stvarnosti i, minimalno, vrate onu stvarnu nadu – kult. Pod uslovom da im oni prethodni, koji su uživali i uživaju svoje statuse, ne stavljaju klinove u točkove, već da im budu isključiva podrška, naročito u vrijeme bure.
Drugog izbora, ma koliko se god uporno fingiralo, nemamo.
Od toga, uostalom, sve iznova i počinje…
