Stavljena je tačka na trogodišnji mandat Miodraga Radulovića kao selektora fudbalske reprezentacije Crne Gore.
Ukupno 32 utakmice crnogorski strateg vodio je Hrabre sokole u pomenutom periodu. Ostvario je 10 pobjeda, potpisao 14 poraza, uz osam remija. Nacionalni tim je pod njegovim vođstvom postigao 37, a primio 45 golova.
>>> Radulović nije više selektor Crne Gore: “Ispunila mi se želja, ali ne i san, odlazim ponosan”
Sedmi selektor u istoriji Crne Gore nije se libio da mijenja brojne igrače, ali i formacije tokom izazova prethodnih godina, pokušavši da pronađe recept za istorijski rezultat.
No, krenimo redom u trogodišnji presjek.
KVALIFIKACIJE ZA SP – KARAKTERNI BLJESAK NA MOMENTE
Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo bile su prvi izazov Radulovića na mjestu selektora, a koji je započeo pobjedom u Rigi nad Letonijom (1:2) uz oba gola razigranog i odlučujućeg Stevana Jovetića. Nakon toga opravdana je uloga favorita pod Goricom trijumfom nad Gibraltarom (4:1), čime je napravljen temelj za ključni susret sa Norveškom u Podgorici.
Međutim, Skandivanci su napustili crnogorski glavni grad s tri boda (0:1), golom Aleksandera Sorlota u 35. minutu, čime je naša selekcija pretrpjela težak udarac na putu do svog prvog velikog takmičenja. Potom je onim nezaboravnim slobodnjakom Rista Radunovića u 97. minutu osvojen bod usred Istanbula protiv Turske (2:2).
Ipak, sljedeće dvije utakmice zapečatile su sudbinu porazom u Ajndhovenu od Holandije (4:0) i remijem bez golova kod kuće sa Letonijom. Radulovićev sastav odradio je Gibraltar i u gostima (0:3), pa položio oružje u Oslu pred Norvežanima (2:0).
Na kraju je drugi put u kvalifikacijama Crna Gora uspjela da se vrati nakon 2:0, ovog puta protiv Holandije pod Goricom (2:2), ali je utisak pokvaren završnim porazom od Turske (1:2) pred domaćom publikom.
Sve je rezultiralo četvrtim mjestom u grupi G sa osvojenih 12 bodova u 10 utakmica (po tri pobjede i remija, uz četiri poraza, 14 postignutih i 15 primljenih golova). Devet bodova ostali smo iza drugoplasirane Turske te 11 iza lidera Holandije, dok je treća Norveška borbu završila sa šest koraka više od naše selekcije. Iza nas ostali su tek Letonija i Gibraltar…
Interesantno, kvalifikacije smo započeli formacijom 4-2-3-1, a potom igrali 4-4-2, 3-4-3, 5-4-1, 4-3-3… Takođe, brojni igrači dobili su premijerne prilike, a u reprezentaciju je pozvan srpski napadač Uroš Đurđević, koji u 12 utakmica do danas nije uspio da zatrese mrežu. Istovremeno, mijenjali su se igrači kao na traci, tražila su se rješenja, a pozivan je i štoper Nikola Šipčić. Većina njih je bila samo u prolazu, a neki su nakratko bljesnuli, poput strijelaca protiv Holandije Ilije Vukotića i Nikole Vujnovića…
Fatos Bećiraj je sa četiri gola bio naš najbolji strijelac u borbi za SP. Stevan Jovetić pogodio je jednom manje, a Adam Marušić dva puta…
LIGA NACIJA – ZENICA KAO PEČAT RAZOČARANJA
Druga stanica u mandatu Radulovića bila je Liga nacija. Prethodnih Hadžibegić osvajanjem prvog mjesta ispred Luksemburga, Azerbejdžana i Kipra obezbijedio je Hrabrim sokolima mjesto u Ligi B pomenutog takmičenja. No, to mu nije sačuvalo posao, pa je Radulović naslijedio grupu 3 sa Bosnom i Hercegovinom, Finskom i Rumunijom.
Prethodno je naša selekcija izgubila od Jermenije (1:0) i pobijedila Grčku (1:0) u prijateljskim utakmicama, a nastup u Ligi nacija značio je prvu od dvije šanse da se nađemo na smotri najboljih kontinentalnih reprezentacija – Euru.
Početak je ponovo bio obećavajući pobjedom u Podgorici nad Rumunijom (2:0), golovima Stefana Mugoše i Marka Vukčevića. Potom se dogodio poraz vjerovatno najkombinovanije selekcije ikad od Finske u Helsinkiju (2:0) te remi sa BiH kod kuće (1:1). Situacija nije bila najsjajnija, ali se onda dogodio Bukurešt i vjerovatno najbolja utakmica pod vođstvom Radulovića.
Crna Gora je srušila Rumuniju (0:3), uz istorijski het-trik Mugoše za tačno 21 minut. Bio je to trijumf koji je donio dugo čekanu nadu u veliki rezultat malene mediteranske fudbalske špilje.
Svi su s nestrpljenjem čekali 23. septembar 2022. i Zenicu, gdje su brojni crnogorski navijači izvršili invaziju i produbili prijateljstvo sa pristalicama Zmajeva. No, osnovni motiv bio je pogurati reprezentaciju do naveliko najavljivane pobjede nad Bosnom i Hercegovinom u direktnom duelu za prve dvije pozicije, ako ne i za prvo mjesto. U vazduhu se mogla osjetiti energija da je ovog puta to upravo to dvoboj koji će nas lansirati u istorijsku orbitu.
Ipak, tresla se gora, a na Bilinom polju se ukazao Ermedin Demirović i golom u prvom minutu sudijske nadoknade prvog poluvremena srušio snove (1:0) protiv inače sterline Crne Gore u meču koji je imao rijetko veliki ulog.
Ponovo smo prokockali šansu, a u posljednjem susretu, tri dana kasnije, nervoza je uradila svoje. Finci su dočekali crveni karton Žarka Tomaševića, a onda preko Olivera Atmana i Benjamina Kalmana slavili (0:2) u negledljivoj kišnoj utakmici punoj negativnog naboja, u kojoj je, nikad dokazano, bilo možda i elemenata rasizma, ali je istraga Uefe, srećom, završila prije nego je i počela.
Crna Gora završila je sa sedam bodova (isto toliko imala i posljednja Rumunija) treća u grupi iza prve BiH (11) i Finske (8). Selekcija jeste ostala u ligi B Lige nacija, ali je propustila prvu i jedinstvenu priliku da se kasnije nađe na Euru.
Dvije pobjede, tri poraza, jedan remi te po šest postignutih i primljenih golova učinak je Crne Gore u tom takmičenju, u kojem je naš najbolji strijelac bio Mugoša sa četiri gola. Ligu nacija Radulović je započeo formacijom 4-4-1-1, a onda je eksperimentisao ponovo sa 3-5-2, 4-2-3-1 i 4-4-2…
Podsjetimo, u cijeloj Ligi nacija Stefan Savić nije odigrao nijednu utakmicu za Crnu Goru, dok je Jovetić nastupio tek u Zenici.
KVALIFIKACIJE ZA EURO – DVA CRNOGORSKA LICA
Nakon svega opisanog, Radulović je dobio priliku i u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo, u koje je Crna Gora ušla remijem sa Slovačkom (2:2) i porazom od Slovenije (1:0) u novembarskim prijateljskim susretima. A onda, opet tradicionalno dobar početak i pobjeda u Razgradu nad Bugarskom (0:1), golom Nikole Krstovića u 70. minutu.
Ponovo je zavladala tiha euforija, a naša reprezentacija pokazala dva lica protiv najvećih suparnika.
Prva na redu bila je Srbija, protiv koje je naša reprezentacija u martu imala imperativ da, u najmanju ruku, odbrani svoj teren u napetoj sportsko-političkoj atmosferi na tribinama. U predvorju utakmice dogodio se srdačnan doček suparničke selekcije u Podgorici. A na terenu, uz slučaj rukavica Lazara Carevića i uprkos dobroj igri 70 minuta, sve je rezultiralo bolnim porazom (0:2) golovima Dušana Vlahovića u posljednjem kvartalu susreta.
Manje od tri mjeseca kasnije u Podgoricu je stigla i Mađarska. Za razliku od Srbije, koja je osjetila svu svo crnogorsko gostoprimstvo i još jednom odnijela tri boda, Mađari su danima uoči junske utakmice primali dijametralno suprotne, ratoborne poruke iz redova naše selekcije. Svejedno, utakmica je završila bez pobjednika i bez golova, a zvijezda gostujućeg tima i novopečeni igrač Liverpula Dominik Soboslaj u dijelu javnosti je neshvatljivo omalovažavan i okarakterisan kao niželigaški igrač (?!).
Takođe, na utakmici je svoj apsolutno zaslužen omaž dobio Bećiraj, koji se od reprezentacije oprostio sa rekordnih 86 nastupa, uz 16 golova.
“Bećo, lavlje srce! Hvala!”, poručila je transparentom sjeverna tribina podgoričkog stadiona.
U međuvremenu je prijateljski susret sa Češkom u Podgorici, koji je trebao da posluži kao injekcija samopouzdanja, pretvoren u fijasko – 1:4…
Sa druge strane, prosto je razlika između prisnosti i bijesa u tri mjeseca protiv dva suparnika u kvalifikacijama bila evidentna i teško objašnjiva, a iz čega je Crna Gora, pokazalo se kasnije, izašla kao – naivna, nezrela i izigrana. Uz slučaj Sead Hakšabanović, to je u septembru demonstrirala i Litvanija, koja je u Kaunasu vodila 1:0, pa dopustila preokret preko Krstovića i Savića, da bi u 94. Fedor Černič zatresao mrežu za 2:2 i dodatno pogurao naš sastav prema novom razočaranju.
Tri dana kasnije Radulović je u meču biti ili ne biti pod Goricom morao da pobijedi Bugarsku. I uspio je. U uzbudljivom duelu dvije ravnopravne ekipe golman Milan Mijatović odbranio je penal, a Jovetić u 96. minutu pogodio za 2:1 i produžio toliko puta viđenu nadu u plasman na Euro.
Crnogorska javnost odbrajavala je dane i sate do tog 17. oktobra i Beograda, gdje je reprezentacija sa Srbijom igrala “utakmicu svih utakmica”. Jasno, pobjeda nam je otvarala vrata raja, dok je u najavi selektor Orlova Dragan Stojković, nakon (pre)srdačnog dočeka u Podgorici, o našoj selekciji govorio prilično omalovažavajuće. Nije bilo ni traga reciprocitetnom prijemu, naprotiv. Domaćin je po svaku cijenu želio pobjedu i prvi Euro od nezavisnosti.
Iako je Jovetić sjajnim golom pogodio za 1:1, Crna Gora je u drugom poluvremenu svjesno stala u defanzivni blok, ni ne pokušavši da pronađe put do zlatne pobjede, što joj se obilo o glavu, a dželati su u tri minuta razmaka postali Aleksandar Mitrovović i Dušan Tadić za konačnih 3:1 i još jedan raspršen san, koji je ostao da se drži tek za tanku slamku spasa…
A na terenu, Crna Gora (više) nije zavisila od sebe, ali se svejedno gradio (ne)realni entuzijazam da otpisana Bugarska, koja nikog nije pobijedila cijelu vječnost, može da nas u konačnici odvede na prvenstvo Evrope. Iako u haosu, sa novim selektorom i vatrenim nezadovoljstvom rada tamošnjeg Saveza, Bugari su bili nadomak senzacionalne pobjede pred praznim tribinama u Sofiji nad Mađarskom, ali je sve pokvario Aleks Petkov autoglom u 97. minutu za 2:2, čime su Mađari obezbijedili Euro, ostavivši Raduloviću i njegovom sastavu mrvice nade da je čudo ipak u posljednjem kolu moguće.
Za to je bila potrebna pobjeda Bugarske usred Leskovca nad Srbijom, kao i istovremeni trijumf Crne Gore u Budimpešti nad već plasiranom Mađarskom 19. novembra. Jedan od novajlija Slobodan Rubežić šokirao je nekadašnju Laku konjicu za 0:1, a Bugarska pokazala zube i u jednom trenutku vodila 1:2 u gradu roštilja… Dimilo jeste, ali su na kraju izgorjele sve nade. Soboslaj je s dva gola u dva minuta okrenuo situaciju, najavio poraz Crne Gore (3:1) i time indirektno odgovorio na gore navedene prozivke, dok je Srbija stigla do 2:2 i time zapečatila našu sudbinu.
Na koncu je Mađarska osvojila prvo mjesto grupe G sa 18, a Srbija drugo sa 14 bodova. Crna Gora završila je treća sa 11 bodova, uz po tri pobjede i poraza te dva remija, a postigla je devet i primila 11 golova. Iza su ostali tek Litvanija (šest) i Bugarska (četiri boda).
Jovetić je bio prvi strijelac Crne Gore u kvalifikacijama sa tri gola. Krstović i Savić potpisali su po dva pogotka, a Rubežić i lansirani novajlija Edvin Kuč po jedan… Radulović je borbu za Euro počeo u formaciji 4-1-4-1, nakon čega se okrenuo 3-5-2, pa pokušao sa 4-4-2 te na kraju završio ciklus sa 3-5-2 u Budimpešti, a ispostaviće se i svoju misiju na klupi reprezentacije.
Brojni igrači dobijali su šansu kroz trogodišnji period i različite sisteme igre selektora. Neki su se zadržali i nametnuli, a neki jednostavno nestali. Bilo je velikih pobjeda, važnih skalpova, ali i kikseva u utakmica sa unaprijed upisanim pobjedama. Činilo se da je Crna Gora cijelo vrijeme tu, u igri, ali se na kraju ispostavilo da smo ipak tako blizu, a opet tako daleko od porodice najboljih evropskih reprezentacija.
Ponovo smo ostali na horizontu velikih takmičenja, što i nije neka novost. U tom segmentu učinak Radulovića ne razlikuje se previše od svih njegovih prethodnika.
Utisak je, nezavisno od rezultata, da je Radulović pružio sve što je imao i znao. Pamtiće po dobrom Tursku, Holandiju, Rumuniju i Bugarsku. Sa druge strane, navijače će još neko vrijeme proganjati Norveška, Bosna i Hercegovina, Finska, Srbija, Litvanija i Mađarska. Pa, neka svi izvuku sopstvene impresije nakon mandata sedmog selektora reprezentacije.
>>> FSCG se zahvalio Raduloviću
Sada, bez sumnje, nastupa delikatni period kada je strahovito važno donijeti pažljivu i ispravnu odluku ko će ga naslijediti na klupi nacionalne selekcije, na čija vrata, sve glasnije, kucaju neki novi klinci.
Domaći stručnjak, rješenje iz regiona ili stranac – neka krene licitacija.
