Varljiva je Češka.
Zemlja nezaobilazne pedantnosti, kulturne uzvišenosti, pivske istančanosti na prvu loptu djeluje potpuno nezainteresovano za fudbalski megdan svoje nacionalne fudbalske vrste i naše nam Crne Gore.
Vanvremenski Prag živi svoj svakodnevni đir. Vremenske prilike smjenjuju se poput hokejaških izmjena. Ljudi i ulice ne odaju ni najmanju grimasu da se nešto fudbalsko događa u njihovoj državi.
Mjesto večerašnjeg epicentra (20.45), Plzenj, sat i po vremena udaljen vozom od Praga, još je i spokojniji od glavnog grada. Mirno središte čuvenih brendova, poput Pilsner Urkuel piva, auto fabrike Škode, a nama u cijeloj priči prirodno najbliža jeste Viktorija, lokalni fudbalski klub dobro poznat posljednjih decenija.
Usputno, dolazimo do Dusan arene. Stadion izgrađen 1955, a posljednji put renoviran 2011. godine, kapaciteta 11.700 mjesta savršeno je spakovan za fudbalske obračune. Naravno, u unutrašnjosti zdanja sa zidova vrište fotografije pobjedničkih trenutaka kluba, a na jednoj od njih semafor u pozadini čuva od zaborava pobjedu nad zagrebačkim Dinamom – 1:0.
U češkom vazduhu se konstantno osjeća subjektivna svejednost. I upravo je to, čini se, šansa za sve oni koji dolaze s namjerom da plijen odnesu iz njihove kuće. Pomalo naivno, reklo bi se. Šansa svakako jeste, jer svi uvijek i svuda imaju neku, pa i najmanju, šansu. Međutim, u slučaju strateški potkovanih Čeha to je oružje koje gost može na kraju da okrene protiv – samog sebe.
Potcjenjivanje i indolentnost poželjni su u Češkoj, koja takve poklone naplaćuje, posebno u sportu, kao malo ko. O tome govori i prethodnih pet izgubljenih crnogorskih fudbalskih bitaka. I nismo jedini.
Mnogi su tako na Češkoj polomili zube.
Istovremeno, Crna Gora, da li u potpunosti svjesna ili ne, igra najvažniju fudbalsku utakmicu u posljednjih 10 godina. I po mnogo čemu upravo će večerašnji dvoboj riješiti mnoge nedoumice i rebuse. Ne samo zbog kvalifikacija, Mundijala, već će utakmica u Plzenju pružiti sve odgovore koji dugo muče navijački puk, a koji ponovo u istoj zemlji sanjaju iste snove.
Zagarantovano je da će čuvari Crne Gore sa tribina podići temparaturu i razbiti gore pomenutu, ušuškanu i varljivu monotoniju. Uz nadu u drugačiji epilog i promjenu kursa istorije.
Znate onu čuvenu – zatišje pred buru.
Sudbina je htjela da novembra 2011. onaj baraž sa Česima na klupi ne dočeka Zlatko Cico Kranjčar, ali je spremila drugu hrvatsku kartu 14 godina kasnije, juna 2025. i dala priliku Robertu Prosinečkom da ispere one kišne suze pod Goricom uz Perper i pjesmu Goro moja.
Zato, ko god večeras da istrči na travnjak stadiona u Plzenju neka prije toga zastane, vrati misli i prisjeti se gdje je bio i kako se osjećao tog novembra 2011.
Jer, upravo sa tog izvora mogla bi za večerašnje odmjeravanje da se napoji fudbalska Crna Gora.
I pobjedu na češkim zidinama ukleše za sva vremena.
