Simbol borbenosti, pobjedničkog mentaliteta, neustrašivosti, jednostavno definicija Lavice – sve je to Suzana Lazović. Nezamjenljivi šraf zlatne generacije ženske rukometne reprezentacije Crne Gore.
Poslije okončanja igračke karijere okrenula se trenerskom poslu, a kruna dosadašnjeg rada upravo dolazi pozivom Rukometnog saveza Crne Gore da na mjestu selektora Lavica zamijeni Bojanu Popović.
Lazović za portal Lob Sport ističe da joj je velika čast da bude selektor svoje države.
“Velika mi je čast da budem selektor svoje države. Kada sam se upustila u trenerske i selektorske vode, nisam očekivala da će poziv toliko brzo doći, ali ne mogu da kažem da mi to nije bio san i cilj – da budem selektor svoje države i učim djecu svemu onome čemu su učili nas”, rekla je na startu razgovora.
Prvi veliki izazov praktično kuca na vrata. U pitanju je Evropsko prvenstvo koje će se od 28. novembra do 15. decembra održati u Mađarskoj, Švajcarskoj i Austriji. Lavice će igrati u grupi sa Rumunijom, Srbijom i Češkom.
Cilj joj je da svaka igračica pokaže zbog čega je dobila poziv i da se na svakoj utakmici da maksimum.
“Cilj je da svaka Lavica koja bude tu pokaže zašto je tu, kako je tu i zbog čega je tu. Ne želim da obećavam nikakve rezultate jer je ovo sve nešto dugoročnije, ali nećemo se ni pred kim povlačiti, idemo da damo maksimum. Nećemo gledati semafor, to je sigurno, nego ćemo dati sve od sebe da ispoštujemo međusobni dogovor i to što usaglasimo tehnički i taktički. Ukoliko se budemo time vodili rezultat neće izostati”, naglasila je bivša reprezentativka Crne Gore.
Ova EHF sedmica joj je prvo okupljanje tima. Relativno je kratak period do prvih velikih izazova, međutim, nije joj to problem s obzirom da je u ovom sistemu, kako kaže, odrasla.
“Da sam možda stranac trener i da dođem da vodim jednu reprezentaciju sigurno bi bio kratak period, ali s obzirom da sam odrasla u ovom sistemu i da donekle gradim ličnu filozofiju kao što su gradili prethodnici mislim da neće biti toliko teško, ali zahtjevno svakako. Ne vodim se stopostotno ničijom filozofijom, imam svoje vizije, strategiju i plan. Primijeniću sve što mislim da je potrebno da se nadogradi kako bi ovaj tim bio bolji. Naravno, sve što je dobro pokušaćemo da zadržimo. Želim da se Crna Gora opet prepoznaje po odbrani i to je ključ svega. To je ono što i želim da obećamo, da je svaka djevojka spremna da pogine jedna za drugu i pomogne u svakoj situaciji”.
Lavice su definitivno uzdrmane s obzirom da nisu uspjele da izbore Olimpijske igre, međutim, ne misli Suzana da je zbog toga izgubljen pobjednički mentalitet. Da nemaju to, smatra da ove igračice ne bi ni bile tu gdje jesu danas.
“Ne mora da znači da ako se reprezentacija nije kvalifikovala na Olimpijske igre da je izgubila pobjednički mentalitet. Mislim da se djeca rađaju sa tim i da ga poslije razvijaju. Što se toga tiče mislim da sve igračice imaju pobjednički mentalitet i ne bi bile tu gdje jesu bez toga. Ako budemo to nadograđivali stepen po stepen, korak po korak, vjerujem da će one to pokazati na prvom sljedećem većem takmičenju”, naglasila je šefica struke selekcije Crne Gore.
U tim se poslije dužeg vremena vraća i Milena Raičević. Naravno, to je tema koja posebno interesuje javnost, ali za Lazovićevu to uopšte nije upitno – Milena treba da bude na spisku reprezentacije.
“Igrala sam sa Milenom i sa sigurno 70%, 80% igračica. Mislim da ne bi trebalo da bude upitno da Milena Raičević bude na spisku reprezentacije. Njeno iskustvo će ovom timu dati veliki doprinos. Ona zna kako se dolazi do rezultata, zato što smo bili u toj generaciji i ona i Marina (Rajčić prim.aut.) i još par igračica. Sigurna sam da one ne mogu da utiču loše već mogu da daju to jedno iskustvo više. Što se tiče terena, igraće onaj ko pokaže dobru trenutnu fizičku sposobnost i u zavisnosti od zdravstvenog biltena. Opet ponavljam, ne bi trebalo da bude upitno da Milena Raičević bude dio reprezentacije Crne Gore i sada i ubuduće”, istakla je Suzana.
Kao igračica vodila je Crnu Goru do evropskih i svjetskih vrhova. Da li je cilj i da kao trener vrati Lavice tamo gdje i pripadaju?
“Da je Crna Gora napravila vrhunske rezultate jeste, da je ljestvica podignuta visoko jeste, ali mislim da je svakom treneru cilj da uvijek bude isti ili bolji od toga. To jeste neki cilj, ali da li će se to ostvariti za godinu, dvije ili neki duži period – da ne mislim da je to realno i da ne vjerujem u ovaj tim, buduće mlade nade, sigurno ne bih prihvatila da budem selektor Crne Gore. Ljestvica je visoko, ali ja uvijek razmišljam da ništa nije nemoguće. To je ono što me je uvijek vodilo i što sam rekla i 2012. godine, naš najveći strah nije da smo nesposobne, naš najveći strah je da smo nemjerljivo moćne i u suštini sve zavisi od nas”.
Igračko iskustvo samo donekle može da pomogne u trenerskom poslu. Vidi to kao poptuno različite stvari iako većina to povezuje.
“Igračko iskustvo može da mi pomogne sa jedne strane, ali trenerski posao i to iskustvo je nešto potpuno drugačije. Odricanja kada si igrač i kada si trener i stvaranje rezultata je potpuno drugačije, ne može da se upoređuje. Igračka karijera mi je dala iskustvo i put kako se stvaraju uspjesi, a sve ovo ostalo trenersko sam naučila naknadno. Naravno, mnogo mi je pomoglo to razumijevanje rukometa, ali i ta neka iskustva nakon rada u ŽRK Budućnost i mlađim kategorijama Crne Gore, juniorska reprezentacija Kine i sada Alba Fehervar, koja su mene podizala, davala mi iskustvo i znanje. Tu sam uviđala šta treba da promijenim, šta treba da popravim, tako da mislim da je to jedno veliko iskustvo. Kada bi upoređivali igračku i trenersku karijeru mislim da su to potpuno različite stvari iako većina misli da su iste“.
Vraćamo se još jednom na onaj magični tim koji je donio evropsko zlato i olimpijsko srebro. Šta je, osim talenta, bilo tako posebno u toj ekipi?
“Mogli bi cijeli dan da nabrajamo sve karakteristike toga tima. Kohezija, zajedništvo, srčanost, timski duh, spremnost da damo jedna drugoj sebe, da imamo kompromis između sebe, da svaka može da funkcioniše između sebe, da nema klanova, ljubomore. Jednostavno je to bila jedna porodica i to se moglo vidjeti. Kažem, mogli bi do sjutra da pričamo o tome. Svaka je bila spremna da dâ srce za taj dres i svaka je bila ponosna što nosi ovaj grb na srcu. Vjerujem da ako to vratimo u crnogorsku reprezentaciju sada i naučimo buduće generacije da tako razmišljaju sigurna sam da rezultat neće izostati i mislim da će svako biti ponosan na to što bi djevojke pokazale i prikazale na terenu”, jasna je bila Lazović.
Prethodnih nekoliko godina provela je u Kini. Prije par mjeseci vodila je njihovu juniorsku reprezentaciju do veoma respektabilnog 15. mjesta na Svjetskom prvenstvu. Osvrnula se malo kako na taj Mundijal tako i na cjelokupno vrijeme provedeno u jednoj od najvećih država svijeta.
“Jeste da je atipično, ali to je jedno ogromno iskustvo za mene. Najveću bih grešku napravila da nisam otišla da budem selektor njihove juniorske selekcije. Prije svega da upoznam kineski narod i sve te ljude sa kojima sam sarađivala i na kraju same rukometašice. Kina možda nije rukometna nacija, ali što se tiče drugih stvari itekako zaslužuju veliko poštovanje. Kina je ogromna država i sami nedostatak igranja lige i nemogućnost organizovanja iste kao što se to radi u Mađarskoj ili Francuskoj je problem. Znamo da je površinski Kina koliko cijela Evropa tako da je to jedan zaostatak. Ipak, mislim da djeca itekako imaju talenta, mislim da treba još više da se radi sa njima. Poslije 33 godine su uspjeli da uđu u Top 16. To je vrhunski rezultat i za mene kao trenera. Od početka sam pričala, ne bih se tamo zadržavala da nisam vidjela da mogu da napravim nešto i to se na kraju obistinilo“.
Saradnja se nije nastavila, ali je spremna da Kini u bilo kom trenutku svojim iskustvom i znanjem pomogne.
“Nažalost saradnja se nije nastavila iz privatnih razloga iako je dobre volje bilo. Odlučili smo da u ovom momentu napravimo pauzu. Opet, otvorila se potom prilika da vodim Crnu Goru. Ipak, šta god bude trebalo Kini ja ću uvijek biti tu svojim iskustvom ili kao trener da im pomognem da se vrate zato što mislim da kao narod zaslužuju to”.
Iako je Kina potpuno atipična sredina za rukomet, Suzanu je upravo to privuklo – novi izazov koji će iz nje izvući ono najbolje.
“Privuklo me to što znam kolika je Kina država i znam da su za dosta stvari prvi u svijetu. Drugačije jeste, atipično jeste, ali mene to privlači. Generalno me karakterišu izazovi uvijek volim to i nešto novo što mi daje novi motiv. Znam dosta trenera koji su pokušali da odu tamo i nisu uspjeli da se snađu. Postavila sam sebi cilj da ću da odem tamo i da se snađem i nađem način. Naravno, poučena nekim iskustvom ljudi koji su prije meni bili i problematikom sa kojom su se oni susrijetali pokušavala sam da nađem u određenim situacijama pravo rješenje. Kina kao Kina – drugačije, atipično, ali meni jako motivirajuće”.
Uslijedio je potom i poziv mađarskog prvoligaša Albe Fehervar. Ozbiljan je to korak u njenoj karijeri, a otkriva nam da je dobila veliko povjerenje. Cilj je ući u najboljih osam ekipa lige koja ima dva učesnika Lige šampiona, ali njeni lični ciljevi su uvijek i veći od objektivnih i zamišljenih.
“To je mladi gradić sa dosta sportskih udruženja i sportova. Predsjednik je izrazio želju da dođem tamo i nije bilo upitno zato što je seniorska ekipa u pitanju. Imam dobru komunikaciju i energiju sa njima. Cilj je da budemo u Top 8. Ako bi komentarisali ligu ona je jedna od najboljih u Evropi pogotovo zato što forsiraju svoje igrače osim Đera i FTC-a koji učestvuju u Ligi šampiona i koji dovode strane igrače. Super smo krenuli, tri kola, četiri poena. Prvo veliko seniorsko iskustvo u nekoj ozbiljnoj ligi. Ponavljam, cilj je Top 8, ali moji ciljevi su uvijek nešto više i nešto iznad tako da vjerujem da će to doći na svoje. Krenulo je kako treba, vjerujem da će se tako i nastaviti. To mi je pored selektorske pozicije prioritetno i želim da se tome posvetim. Dobila sam ogromnu podršku i od predsjednika i od saradnika i to mi mnogo znači, tako da vjerujem da ćemo opravdati povjerenje koje mi je prvi dao u ozbiljnoj seniorskoj ligi”, istakla je ona.
Tokom vremena provedenog u Kini nije imala vremena da prati Budućnost, međutim, sada je to potpuno drugačije od kada je trenerski poziv doveo u Evropu.
“Dok sam bila u Kini nisam uspijevala previše da ispratim. Prvo zbog VPN-a, a drugo zbog samog rada i brojnosti treninga koje sam imala sa timom. Naravno, čim sam došla u Evropu počela sam da pratim Budućnost i sve ostale klubove. Pogotovo od kada sam postala selektorka trudila sam se da ispratim sve igračice i da vidim kako igraju u svojim klubovima i ligama. Nisam mogla da ispratim stopostotno sve zbog obaveza u klubu, ali sam se trudila“, započinje priču o svom nekadašnjem klubu i u dahu nastavlja.
“Najmlađi su tim u Ligi šampiona i mislim da je to odlična stvar za našu djecu. Rezultat ne bi trebalo da se gleda i da kritičari ne kreću odmah sa kritikama. Smatram da rezultat u ovom periodu nije bitan već da su ta djeca dobila šansu da igraju najjače takmičenje u Evropi i samo kroz to će da raste njihovo iskustvo. Naravno, većina mojih reprezentativki je tu u Budućnosti kod Bojane (Popović prim.aut.) tako da sam sigurna da ako je tu dobro biće i meni još bolje u reprezentaciji. Mislim da od njih ne treba očekivati neki veliki rezultat, ako ga naprave super, ako ne, treba ih podržati i dati veliki aplauz jer su djeca dobila šansu da igraju elitno takmičenje i to je ono što treba da se radi. Da se djeci daje šansa da se grade korak po korak i da onda ulaze u te neke rukometne vrhove”.
Talenata ima svuda, ne samo u Budućnosti. Potrebno je izgraditi sistem koji će u mlađim kategorijama praviti talente bez pritiska rezultata.
“Budućnost je uvijek bila kuća talenata, ali mislim da i ostali klubovi itekako imaju šta da ponude. Ne samo u Podgorici već i sjever, jug, okolina Podgorice, Nikšić… Uvijek smo imali igrače koji dolaze sa raznih strana naše države i to je jedan put. Treba da počnemo da gradimo sistem, da nam u mlađim kategorijama nije najbitniji rezultat nego da pravimo talente, a rezultat će doći u seniorskom uzrastu”.
Smatra da djecu od malena treba navikavati na neke stvari. Naglašava da pristup trenera u mlađim kategorijama mora da bude drugačiji.
“Vodila sam juniorke Crne Gore prije četiri-pet godina, tada je počela i korona tako da je dugo prošlo. Ima talenata, mislim da je virtuelni svijet dosta uzeo maha. Djeca trebaju od malih nogu navikavaju na neke stvari. Sve ono što smo mi radili kao djeca, danas oni sve manje rade. To nije samo u Crnoj Gori slučaj već svuda u svijetu. Pristup trenera u tim mlađim selekcijama mora da bude potpuno drugačiji. Neki usmjeren i drugačiji način rada. Crna Gora ima talenta i potencijala i mislim da svi ti rezultati tjeraju djecu da se upisuju i počinju da treniraju rukomet. Glavni pokretač je bila ta 2012. godina kada se povećao broj djece koja treniraju rukomet. Što se tiče trenerskog kadra smatram da moraju da isprate rast i razvoj djece sistemski”, naglasila je Lazovićeva.
Ne želi da ističe najtalentovanije igračice Crne Gore niti da u prvi plan stavlja pojedince.
“Ne bih voljela da personalizujem jer se nikada ne zna. Može neko da bude talentovan dvije godine i da nakon toga doživi povredu ili da stagnira. Suludo je reći za dijete od 12, 14 ili 16 godina – e ona je najtalentovanija. Možda ima talenat, ali sam talenat bez rada je ništa. Ako nema već spomenutog rada, posvećenosti i te ljubavi prema rukometu onda je talenat uzaludan. Tako da, ne bih izdvajala neku igračicu, a i u suštini nije ovo individualni sport da bih nekog izdvajala pojedinačno“.
Jasno je da Suzana želi da stvori tim u kojem će svi ginuti jedni za druge, a rezultat onda mora doći.
“Ne moramo da imamo sve zvijezde u timu, ali ako budemo nekako svi u istoj liniji i da smo spremne da se damo jedna drugoj onda je to nešto. Možemo imati i sve zvijezde, ali da svaka ima svoju individualnu igru i da nakon toga ne napravimo rezultat. Smatram da je sve razvoj tima, međusobni odnos, kohezija, ta hrabrost i samo ako se spojimo kao tim možemo da očekujemo rezultat, a da li je neko više ili manje talentovan to ćemo ostaviti za neki drugi razgovor. Mislim da niko od nas ne bi trebalo da personalizuje bilo koju igračicu posebno u tim periodima razvoja kada je sve to promjenljivo”, zaključila je Suzana Lazović razgovor za Lob Sport.
