Jedan od najvećih sportskih brendova, koje Crna Gora ima u svojoj istoriji, već predugo je na margini.
Riječ je o Rukometnom klubu Lovćen. Bastiljonu crnogorskog, s kraja prošlog i početka ovog vijeka i evropskog rukometa, a koji godinama živi daleko od reflektora najveće scene.
Klub, od kojeg su nekad doslovno drhtali od Španije do Skandinavije, izgubio je svoj DNK. Klub, čije se srce nadaleko čulo, a čija je borbenost rušila brojne evropske i regionalne velikane, već predugo vremena tavori u prosječnosti. Klub, na čijim je krilima sama Crna Gora preletjela sito i rešeto do obnove sopstvene samostalnosti, jednostavno ne uspijeva da pronađe sebe.
Svijet voli pobjednike – kultna je pjesma u međuvremenu rasformirane grupe Kolonija, a koja je prštala sa razglasa dvorane na Cetinju, gdje su generacije i generacije, na tribinama đe doslovno nije mogla ni igla da padne, stasavale uz nekada nepobjedivi rukometni bataljon sa čijeg nepresušnog izvora je kasnije život udahnula i sama reprezentacija.
Nesumnjivo, Lovćen je oduvijek bio sinonim ne samo crnogorskog rukometa i sporta, već i jednog jedinstvenog, nerijetko samodestruktivnog ali do daske srčanog i beskompromisnog mentaliteta. Znaju o tome itekako ponešto od Beograda do Lisabona…
Takav Lovćen, o kojem bi malo bilo snimiti Netflix serijal, nažalost, odavno ne postoji. Razloga za takav rasplet ima jednako toliko da se serijal preseli u više sezona.
U svemu tome siromašna za jednog sportskog titana ostaje upravo sama država.
Od rušenja evropskih šampiona i giganata cetinjski klub prošao je put do konstantne rasprodaje sopstvenog renomena i ugleda koji je litrima znoja građen decenijama. Od unikatnog inkubatora pokojnih rukometnih očeva Miodraga Miška Popovića i Vaska Ćeranića, pa sve do kontinentalnih parketa prožimala se priča koja je ledila svima krv u žilama, a od čega je danas ostao tek goli prah.
S brojnim titulama crnogorskog šampiona (još uvijek) na svom reveru, ali bez dugoročnog sistema, stabilne finansijske konstrukcije, regionalne ili bilo kakve dodatne i konkurentne lige, odavno zaslužene nove, moderne i obećane dvorane i uz konstantne promjene Lovćen je osuđen na ovo što je danas. Klub koji ispada od, uz svo dužno poštovanje, tamo neke grčke Drame, a čije ime bi simbolično trebalo da predstavlja krajnji alarm jednog cjelokupnog momenta.
Tokom proteklih 20 godina dogodila se sezona 2023-24 i učešće u moćnoj EHF Evropskoj ligi. Uz brojne entuzijaste, imao sam čast i privilegiju da tada predstavljam RK Lovćen u javnosti i budem dio konstrukcije koja je za cilj imala da vrati klub na evropsku mapu. I uprkos tome što je svoje utakmice cetinjski ponos morao da igra u Podgorici interesovanje je bilo enormno protiv njemačkog Flensburga, norveškog Elveruma i švajcarskog Šafhauzena.
Uprkos svim porazima u grupnoj fazi, iskrena ljubav i jedinstvena energija podsjetile su da Lovćen i dalje ima temelj na kojem može iznova da izgradi ono što ga je definisalo kroz istoriju.
Bili su to praznici sporta i rukometa, podsjetivši na stara dobra vremena.
Međutim, umjesto novog početka i zagrijavanja za predstojeće godine vaskrsenja kratka evropska epoha poslužila je kao tek kratkoročno zadovoljstvo, a s njom otišla i rijetka prilika da klub konačno izroni iz zaboravljenih dubina u kojima se, polako ali sigurno, čak osjeća kao da tamo neđe dolje i pripada. Upravo je ta melanholija najveća opasnost koja neumorno poništava svaku veću ambiciju i stečenu tradiciju na putu do povratka.
I dok Lovćen životari između onog što je bilo i onog što nije sposoban da ponovo bude, još jedna simbolika ušetala je u njegovu kuću. Budvanska rivijera, koja je tokom godina počela tu i tamo da ugrožava njegovu vladavinu u domaćim okvirima, boreći se povremeno i sama sa preživljavanjem, upravo je u Sportskom centru na Cetinju igrala svoje evropske utakmice i uz nekoliko cetinjskih rukometaša prošla dalje baš protiv grčkog Diomidisa u atmosferi koja je nekad karakterisala Lovćen…
Budvanskom klubu na istorijskom iskoraku treba od srca čestitati, ali istovremeno i dobro razmisliti u kojem se pravcu kreće klub koji je nekada predstavljao tvrđavu, a danas je tek kuća od slame.
Jer, ako je ko zaboravio, uz Ženski rukometni klub Budućnost, Vaterpolo klub Primorac, Košarkaški klub Budućnost, Odbojkaški klub Budve kao evropski dokazane kolektive s međunarodnom ličnom kartom, Rukometni klub Lovćen uvijek je bio dio tog najužeg, renomiranog skupa crnogorskog sporta.
U skladu s tim mu se treba ozbiljno, bez odlaganja posvetiti i na pogon svježih, dugoročnih i održivih ideja probuditi uspavanog diva.
Jednostavno, Lovćen nedvosmisleno zaslužuje ruku pomoći kako bi napokon pronašao izlaz iz višegodišnjeg sivila. Jer, s njim i bez njega, budite sigurni, nije i neće nikad biti ista ni Crna Gora.
