Nakon što je sa danskim Slagelseom i Viborgom pet puta pokorila “Stari kontinent”, Bojana Popović se kao apsolutno najbolja rukometašica planete vratila u Budućnost! I nije krila, došla je te 2010. godine sa ambicijom da podgoričkog velikana okiti najvrjednijim trofejom u ženskom rukometu.
Toliko željena titula Lige šampiona je stigla 2012. godine uz Bojanine antologijske partije, posebno u ključnim utakmicama, polufinalnim i finalnim. Nekoliko minuta nakon što je sa svojim izabranicama očekivano osvojila trofej prvaka Crne Gore, kormilarka Budućnosti se u razgovoru za LOB SPORT prisjetila jednog od najvećih uspjeha našeg sporta kojem se danas navršava 11 godina.
“Vrijeme brzo ide i zaboravljamo neke stvari, šta se desilo i koliko su to bili lijepi momenti. Treba svake godine da se podjsetimo, da popričamo na tu temu, da vratimo vrijeme mlađim generacijama i objasnimo im kako je do toga došlo. Nije bilo jednostavno, već jedan iznimno težak put. Bitno je vratiti se tim vrijednostima koje smo u tom trenutku posjedovali a to je kako se postavlja hijerarhija, kako se igrač odnosi prema treningu. Mlađe generacije misle da je do toga jednostavno doći, ali ne – cijelog sebe moraš da daš. Možda samo jednom u karijeri može da ti se desi i otvori da igraš finale Lige šampiona”, kaže nam Bojana Popović.
<<< VREMEPLOV: Dan kad je Budućnost ostvarila snove svih generacija
<<< Vječite šampionke – rukometašice Budućnosti proslavile 16. titulu
U polufinalu je zajedno sa Katarinom Bulatović srušila Larvik u Norveškoj, pa je duel u “Morači” bio egzibicija i ostaće upamćen po jednom od najljepših golova u istoriji ove igre. Djelo je naše sagovornice, sadašnje selektorke rukometašica Crne Gore.
“Disale smo kao jedno i bilo je jako važno da svaka od nas pruži određeni doprinos. Znalo se ko šta radi, uvijek je bio ispoštovan svaki segment igre da bi se došlo do rezultata. Pravi tim, prava porodica i krunisali smo to na najbolji način”, prisjeća se Bojana.
U prvom činu finala, po ko zna koji put, održala je čas rukometa i dokazala da je najbolja. Nezaboravnih 14 golova mađarskom Đeru u Vesprem areni ali poraz 29:27, koji je potom anuliran pobjedom u krcatoj Morači 27:25 uz sjajnu rolu Katarine Bulatović tokom koje je potpisala devet golova.
“Bilo je dosta utakmica u karijeri gdje sam imala lidersku ulogu, gdje je dosta toga zavisilo od mene. Svako je imao svoj pritisak, ali kad je neko trebao da pokrene ekipu to sam bila ja. Nakon polufinala osjećale smo se moćno i jednostavno su se tako prelomile stvari da u prvoj utakmici finala postignem mnogo golova”, vraća vrijeme Bojana Popović i u dahu nastavlja:
“To se ne dešava često u velikim utakmicama, pogotovo jer se sprema taktika. Oni su imali za cilj da zaustave Kaću i mene, ali upravo smo ih nas dvije slomile – ja u prvom, ona u drugom meču. U suštini, nije bitno ko je dao golove, svako je imao i te sitne uloge koje su možda bile odlučujuće. Mnogo sam poštovala igračice koje neprimjetno obavljao pusao. Odbana, pametna odluka, to ne ulazi u listu strijelaca, ali to nam je donijelo titulu”.
Koliko je sada drugačiji rukomet. Pogotovo sa pozicije trenera i selektora?
“Malo patim za kreativnijim igračicama koje imaju kliker za sport. Tih lidera i kreativaca je manje. Više se trči, igra brzi centar, promijenila su se i određena pravila, pa igračice moraju biti fizički znatno spremnije. Ali, nedostaje mi te ljepote, tog ‘varanja’, fore, ideje, teničke stvari – ko danas ima takvog igrača srećan je trener”.
Slično kao u fudbalu?
“Baš tako. Odbrana je dovedena do savršenstva, pa kreativci i tenhičari ne mogu često da dođu do izražaja. Sve manje gledamo magiju Mesija, Ronaldo više ne može da predribla tri-četiri igrača…”, otkriva nam Bojana da rukomet nije jedini sport koji joj je u krvi…
