Ponos Crne Gore i jedna od najboljih evropskih rukometašica, Jovanka Radičević, danas je stavila tačku na svoju karijeru nakon što je slovenački Krim završio svoje učešće u Ligi šampiona porazom od Ludvigzburga u dvomeču u osmini finala elitnog takmičenja.
Svojevrsna heroina na parketu, koja je uvijek davala posljednji atom snage, kako u dresu naše reprezentacije tako i na klupskom nivou, odlučila je da je kraj, a emotivno se od lopte, lijepka i parketa oprostila i na društvenim mrežama.
“Ova djevojčica je jednom sanjala… Danas se s ponosom oprašta, znajuću da je živjela svoj san. Gledam ovu sliku i vraćam se u djetinjstvo. Vidim malu djevojčicu sa loptom u rukama, u očima joj sjaj, u srcu beskrajna ljubav prema igri. Nije znala šta je sve čeka, nije znala koliko će puta pasti, koliko će puta zaplakati od bola, ali ni koliko će puta zaplakati od sreće. Znala je samo jedno – da nikada neće odustati i da je rukomet njen život!”, napisala je Radičević na društvenoj mreži Instagram.
U istom ruhu nastavila je Lavica, koja će rukomet zauvjek nositi sa sobom u srcu i uvjek mu odati posebnu zahvalnost za sve što joj je obezbijedio.
“Danas sam na kraju jednog nevjerovatnog puta. Poslednja utakmica u Ligi šampiona je bila više od meča. Bila je to retrospektiva mog života, svih 26 punih godina u kojima sam živjela za rukomet, za tim, za pobjede, za onaj neopisivi osjećaj kada lopta pogodi mrežu. Svaki aplauz, svaki zagrljaj, svaka suza na kraju – to je ono što ću nositi zauvjek sa sobom. Gledajući tribine, gledajući Vas mama i tata, osjećala sam svaku emociju – radost, ponos, ali i tugu, jer znam da je ovo poslednji ples na najvećoj sceni. Ipak, više od tuge u srcu je zahvalnost.”
Jovanka je u svojoj karijeri branila boje rukometnih velikana preko Budućnosti pa sve do Đera i Krima ostavljala je trag gotovo svuda gdje je igrala, a to će rukometna svjetska javnost sigurno znati da pamti.
“Zahvalna sam što sam imala priliku da 21 godinu za redom budem dio najveće rukometne elite, da nosim ponosno dresove klubova za koje sam igrala i borim se do poslednjeg daha. Zahvalna sam svim saigračicama, trenerima navijačima širom svijeta koji su bili dio mog puta. Posebno hvala mojoj porodici za sve ove godine i sve što smo prošli zajedno. Iako skidam dres i ostavljam parket, rukomet će uvjek biti dio mene.”
Na kraju, velika Jovanka ima potpuno pravo da se zahvali samoj sebi jer je svojim radom i odricanjem pokazala kako se postaje sportista i postaje uzor budućim generacijama.
“I najvažnije, hvala onoj maloj djevočici. Hvala što je imala hrabrosti da sanja i ide putem koji je bio sve samo ne lak. Hvala joj što je vjerovala da može! Jer, danas sa suzama u očima i osmjehom na licu, mogu da joj kažem – USPJELE SMO!”
