U najavi sinoćnje utakmice preudicirali smo, između ostalog, da će Danska protiv Crne Gore imati i sudijski vjetar u leđa. Ništa novo, ništa inovativno na rukometnoj pozornici, na kojoj, samo u načelu, pravila važe isto za sve.
A ne važe i nikad nisu važila.
Osjetile su Lavice to na svojoj koži i u prošlosti (čuvene sestre Bonaventura), a da skandinavski lobi radi po dobro podmazanom sistemu bilo je jasno još protiv Švedske u Geteborgu, gdje je francuski par Karmuks – Murš pedantno držao rezultatsku distancu svaki put kad bi naša selekcija prišla i prijetila da poremeti planove.
Isto je bilo i protiv Danske u režiji alžirskog dua Belkiri – Hamidi, što je rezultiralo nezadovoljstvom crnogorskog tabora i razočarane javnosti.
>>> “Ponosna sam, neću pričati o nekim ljudima da ne bi bila kažnjena”
EHF ili IHF – matrica je, manje-više ista. Domaćin je uvijek favorizovan i to je nepobitna činjenica. Sjetimo se samo 2015. i muške reprezentacije Katara koja je u svom dvorištu igrala finale Svjetskog prvenstva. Naravno, prije toga i poslije toga rezultata nema ni na vidiku, ali je projekat domaćinstva krunisan od onih čiji su bankovni računi profitirali.
Zato je rukomet tu gdje jeste, u obje konkurencije. Inače jedan uzbudljiv, intezivan sport, čije utakmice ne traju predugo, a koji drži pažnju. Posebno omiljen na ovim prostorima. Specijalno voljen u Crnoj Gori, gdje je kroz njega ispisana istorija i koji treniraju brojna djeca.
Međutim, rukomet nikada nije preskočio stepenicu i postao dio uskog kruga svjetskih sportova baš iz gore navedenih razloga.
>>> “Dobila sam isključenje zbog proslave, Danska je pobijedila uz pomoć sudija”
Ne postoji decidno vrijeme za napad. Ne postoje jasna pravila kroz eklatantne primjere kad je nešto striktno za opomenu, kad za žuti karton, a kad za dva minuta. Sve je ostavljeno na milost i nemilost arbitara, čija je lepeza odgovornosti toliko široka da prosječnom gledaocu u većini slučajeva i nije najasnije što je upravo vidio i zbog čega je neka odluka donešena. To je samo vrh ledenog brijega nebrige za sami sport, čija pravila nisu jasna ni onima koji ih pišu.
Slične epiziode doživljavao je ove sezone u Evropskoj ligi i Lovćen. Iako finansijski i kvalitetom inferiorniji od suparnika, nevjerovatno je bilo svjedočiti očiglednim sudijskim saučesništvom u Norveškoj protiv Elveruma, a slično se ponavljalo i u ostalim utakmica, uz manji ili veći broj odluka na štetu tamo nekog crnogorskog šampiona… Nekad su prelomne odluke toliko male i naizgled nevidljive, a koje ekipu skupo koštaju u konačnici, a nekad zaista očigledne, zavisno od iskustva onih koji ih sprovode.
Zbog toga rukomet decenijama teško diše na marginama, jer je jednostavno, najblaže rečeno, netransparentan, subjektivan i višim interesima okovan. U takvom ambijentu sve besmislenije postaje samo takmičenje, bilo da je evropskog ili planetarnog karaktera. Sve se na kraju svodi na nekoliko država, koje su uglavnom i izdvojile novac, kao i dvorane za organizaciju.
Ostali svojim učešćem samo pružaju legitimitet svemu tome.
A nezadovoljstvo će već proći, do sljedeće predstave. I nove iluzije.
