Neka činjenice kažu više od svih epiteta – jedini je s ovih prostora dva puta proglašen najboljim rukometašem svijeta u izboru IHF-a (2003. i 2006), po jednom su još bili Veselin Vujović, Dragan Škrbić, Arpad Šterbik i Domagoj Duvnjak, dok je trostruki laureat Nikola Karabatić ipak sve ostvario kao Francuz.
U godinu i po dana, a do svoje 25. godine, osvojio je svjetsko i olimpijsko zlato.
U devet godina s hrvatskom reprezentacijom osvojio je osam medalja na velikim takmičenjima. Na četiri je pritom proglašavan MVP-jem šampionata, čak i 2007. kad Hrvatska nije ušla u polufinale, mada je po njegovim notama igrala rukomet iz neke druge dimenzije…
Ivano Balić na vrhuncu svoje magije od rukometa je pravio umjetnost, unoseći u taj nemilosrdan sport, koji je decenijama nudio koliko ljepote toliko i grubosti, elemente košarke koju je igrao trenirajući na splitskim Gripama do svoje 15. godine. Sve dok se nije prebacio na sport svojih roditelja, Žarka i Stjepanke, i postao u jednom momentu najveći na svijetu. Neko, ko popularnošću prelazi granice jednog sporta i jedne male zemlje. Ivano Balić, sva ona njegova dodavanja bez očiju, iza leđa, prolazi kroz “ušicu” odbrane, emocije i osmijeh vječnog dječaka, bili su inspiracija djeci koja su tih godina upisivala rukomet od Triglava do Đevđelije.
Sreli smo se u Našicama, u hali rukometnog kluba Nexe, koji već godinama uspješno gradi rijetko lijepu sportsko-poslovnu priču na ovim prostorima, a prošlog je vikenda bio domaćin i jedan od organizatora drugih po redu Handball Talksa, dvodnevne konferencije rođene na inicijativu regionalnog portala Balkan Handball.
Prva je održana u martu 2022. na Novom Beogradu, na Fakultetu za sport Nikola Tesla, a ova druga okupila je cijelu plejadu proslavljenih rukometnih imena, od Veselina Vujovića i Kasima Kamenice, posljednjeg selektora velike jugoslovenske reprezentacije, preko Mirze Džombe, Igora Vorija, Marka Vujina, Romana Pungartnika, Vladana Matića, Line Červara i mnogih drugih.
Ivana smo ulovili poslije nastupa na panelu “Priče iz svlačionice”. Nakon odlaska iz stručnog štaba hrvatske rukometne reprezentacije i otkaza selektoru Hrvoju Horvatu, kojem je bio prvi pomoćnik, nije istupao u javnost. Živi mirno u Splitu i bavi se radom s mladima, a susret sa saigračima iz zlatne generacije vratio je i emocije i dobru zezanciju koja ih je kao tim vazda pratila…
“Kad se vidimo, mi kao da nismo izašli iz svlačionice! A ovako, telefonski, netko se čuje više, netko manje. Zavisno ko je kako s kim ostao… Ali kad se vidiš, to ti je, ono… Jedan od braće s kojim si išao u rat. Naš rat koji smo mi na terenu vodili”, kaže nam Balić, kojeg je Džomba peckao da bi još više i još sjajnije medalje osvajali da su znali da iskontrolišu emocije. Naročito protiv Francuza s kojima su cijelu deceniju vodili epske bitke u polufinalima i finalima velikih takmičenja.
U eri ratova Barselone Lionela Mesija i Reala Kristijana Ronalda bio je to – rukometni Klasiko. Sa Balićem i Karabatićem u glavnim ulogama…
“Ne znam, ja baš mislim da ne bi ni upola toga u karijeri postigao da sam Skandinavac. Drago mi je što sam Balkanac. Nama je Balkancima sport sve, a pogotovo je bio tim našim ratnim generacijama”, kaže Balić, vraćajući se na temu reprezentacije s kojom je ostvario mnogo više nego s klubovima za koje je igrao – Split Brodomerkur, Metković, Portland San Antonio, Zagreb, Atletiko Madrid i na kraju njemački Veclar.
“Mi smo kao cjelina bili taktički dobro obučeni. Nije bilo puno komunikacije među nama, manje-više smo znali gdje je ko i što treba da uradi. Naša se igra temeljila na osnovama rukometa. Nastojiš da navučeš dvojicu na sebe, proslijediš drugom…”.
Rastao je u tada još jakoj hrvatskoj ligi s dobrim utakmicama, ali nerijetko igrajući i pred praznim tribinama… Sve mu se vratilo na najvećoj pozornici, jer rukomet je baš u njegovo doba prešao u arene sa po petnaest, pa čak i više od dvadeset hiljada gledalaca, koliko ih je bilo recimo u Beogradu, na polufinalu Europskog prvenstva 2012.
“Nikad mi nije bilo bitno toliko koliko je publike u hali, koliko mi je bilo važno da moja ekipa pobijedi i da ja budem najbolji što mogu”.
Odrastanje uz starije igrače, ističe, jedna je od stvari koja ga je dovela na nivo svjetske klase.
“Tih starijih igrača po našim ligama danas najviše nedostaje jer mladi nemaju od koga da uče. Meni su u svakom klubu, od Splita, pa preko Metkovića i dalje baš ti stariji igrači donosili nešto novo. U Splitu najviše saigrač Bajus, ali i golmani Vladimir Vujović i Tonči Peribonio. Bili su stara škola, imali su te priče iz stare jugoslavenske lige i ja sam ih slušao, naročito sam Bajusa “zgazio” pitanjima haha! Onda u Metkoviću Kljun i Mana (Vladimir Jelčić, sa 22 godina proglašen najboljim igračem jugoslovenske lige, op. a.), pa dođem u Španiju, tamo me u svlačionici dočeka Džekson Ričardson… E njega sam “satra” od silnih razgovora. Nemoguće je koliko mi je pomoga’ tu prvu godinu u inostranstvu i to me, mogu da kažem, spasilo. Ostali smo drugovi zauvijek”.
U današnjem rukometu sviđa mu se brzina, a voli da gleda njemački Magdeburg i 26-godišnjeg Islanđanina Omara Ingija Magnusona, MVP-a Bundeslige u sezoni 2021./22.
“Meni je top! Baš mi ga je gušt gledati. Koliko ima energije, koliko se trudi… I hoće da se vrati u odbranu, da se pobije. E to je ono, stara škola… A Magdeburg kao tim igra ono što najviše volim. Zabodi, prebroji, navuci, uđi u zonu, istrpi batine, navuci dva igrača… Prepoznaju to“.
Na polju nacionalnih selekcija još je dominantnija Danska s kojom je i njegova generacija vodila velike ratove, igrala i finale EP-a 2008. Kao selektorov pomoćnik snagu aktuelnih svjetskih šampiona osjetio je iz prvog reda, naročito nova lica Matijasa Gidsela i Simona Pitlika…
“Imaju dobar pas, termin ulaska, odlične finte, jak šut… Super su oni igrači, ali ja bih, evo, volio vidjeti samo jedno prvenstvo bez Mikela Hansena da vidimo kako će to da izgleda. Mislim da im je to pravi test jer ipak je Hansen jedan od velikana ovog sporta. I dan-danas bez problema može s deset metara da zabije i to obrane respektuju. Znači, bar dvojicu moraš da držiš na njemu. Drugo, tim su kojem mnogo odgovara to pravilo 7 na 6. Tu imaju devedeset odsto uspješnosti, još kad Hansen krene, da loptu gdje treba, ma zaboravi… Nema oddbrane”.
Mada se odbrane generalno gledano sve slabije igraju. Zašto je tako?
“Za odbranu treba motivacije, volje i discipline, kao i za vratiti se nazad u nju, pa je očigledno svima nekako najlakše da se odustane. Isto je i u NBA, zato sam i prestao da ga gledam. Jedan na pet, šut nakon deset sekundi, s deset metara, ma ‘ajde… Svaka čast Stefu Kariju, vjerovatno je jedan od najvećih, ali čovjek je promijenio sport skroz. Jer sad svi misle da mogu samo trojke trpat”.
Za dva mjeseca čeka nas Evropsko prvenstvo u Njemačkoj. Svih šest reprezentacija s ovih prostora nastupaju. Što očekuješ?
“Uvijek su tri-četiri iste reprezentacije, mada se onaj drugi, srednji “level” dosta izjednačio, dosta je ekipa gdje svaka svaku može da pobijedi. Nadam se da će ovima na vrhu da se priključi još neko da bude malo zanimljivije, da će da se pojavi više mladih igrača koji mogu nešto da pokažu. Jer unazad par godina nije ni ih uopšte bilo, sve ista lica“.
Koliko se rukomet izjednačio Hrvatska je najbolje osjetila 2022. godine na Evropskom prvenstvu u Mađarskoj, kada je u drugi krug, nakon pobjede nad Srbijom, ušla s velikim nadanjima da bi onda u Budimpešti doživjela težak nokaut od Crne Gore – 32:26. Nijednog momenta pobjeda Crne Gore nije dolazila u pitanje…
“Da, s tim što Crnoj Gori to i nije bila prva velika pobjeda, prije nas je i Sloveniju pobijedila. A kako… Znali su da se takmiče tu utakmicu, eto to je bilo ključno. Oni su odigrali vjerovatno sve ono što su se dogovorili prije utakmice, ispoštovali sve što je selektor od njih tražio. Duge napade, čekaj priliku, čekaj priliku… I u svojoj zoni su se potukli. To je selekcija koja i sada ima šanse sa svima. Jer, imaju plan za svakoga. Tebi je najgore kad taktički pogrešno uđeš, kreneš sa Dancima da trčiš, ne možeš to da pobijediš. Trebaš da nametneš svoju igru i Crnoj Gori je to tada protiv Hrvatske uspjelo”.
U dva takmičenja, koliko su Horvat i Balić vodili selekciju, Hrvatska tako nije uspjela da dođe do završnice i javnost, navikla na eru trijumfa, ultimativno je tražila glave, što je rukometni Savez i prihvatio. No, suština problema ostala je ista, kadrovske promjene tu ništa neće da promijene, a sindrom zaostajanja za skandinavskim zemljama zajednički je za cijeli prostor jugoslovenskog rukometa. Koji je i nakon raspada zemlje imao velikih uspjeha jer se čak sedam timova okitilo titulama šampiona Evrope – Zagreb, Celje, Vardar te kod rukometašica Krim, Podravka, Kometal GP i Budućnost.
“Najgori problem za rukomet na ovim prostorima su dvorane. I termini. Prije nego što će da počne korona išao sam na jedan kamp u Norvešku. Neko selo kraj Osla, ja ne znam jel tamo živi 15 hiljada ljudi. Šest terena za rukomet, tri u jednom hangaru! Ma šta ću pričat… Kod nas je novca za rukomet jako malo, sponzore ne privlači, možda negdje ako se pojavi neki zaljubljenik. Šteta, jer je dobar za igranje, interesantan, ima brzine, akcije, tuče, a svi smo se mi kao klinci tukli. Sadržan je, interesantan za gledanje, ali eto… Naši su uslovi jako loši“.
I dok je tako, dok se ne prokopaju neki kanali između nove biznis elite i rukometa kao sporta, svakog ćemo januara da siječemo nove glave. I s nostalgijom da se prisjećamo dana kad je s Ivanom Balićem na terenu svaka pobjeda bila nadohvat ruke.
Autor: Mladen Miletić
