Za Crnu Goru Evropsko prvenstvo za rukometašice počinje sjutra. Lavice na startu grupne faze imaju veliki izazov protiv Srbije od 20 časova i 30 minuta.
Bio je to savršen povod da porazgovaramo sa nekadašnjom igračicom Budućnosti i dugogodišnjom direktoricom ženskih rukometnih reprezentacija Crne Gore, Snežanom Damjanac.
Prije svega zanimala su nas njega očekivanja od duela protiv Srbije, države u kojoj je rođena, te naravno od cijele grupne faze.
“Svakako da bi me zadovoljila samo pobjeda. Počinje Evropsko prvenstvo, nadam se da su igračice spremne, dobro su radile ovaj pripremni period. Igrale su protiv Slovenije i ostvarile dobar rezultat. Kao što rekoh u prvom meču očekujem pobjedu, ali je uvijek ta prva utakmica, sa kim god da se igra, najteža. Jake su i Rumunke, biće nezgodno i protiv Češke jer sada svi igraju dobar rukomet, jednostavno nema toga da je neko dobar ili loš. Nema pravila u današnjem rukometu, lako može da se desi da onaj ko je autsajder pobijedi favorita“, istakla je Damjanac na startu razgovora za Lob Sport.
Suzana Lazović je zamijenila Bojanu Popović na mjestu selektorke. U Rukometnom savezu Crne Gore, kako kaže Damjanac, htjeli su da pruže priliku Suzani, koja itekako dobro poznaje sistem i igračice.
“Nama je uvijek prvenstveni cilj da prođemo grupu, pa ćemo za dalje vidjeti. Odlučili smo se da damo šansu Suzani Lazović poslije njenih iskustava u Kini i Mađarskoj. Htjeli smo da joj pružimo priliku i da ne dovodimo strane trenere. Suzana poznaje te igračice, bila je dio reprezentacije i to su neki glavni razlozi“.
Smatra da dodatno može da joj pomogne to što poznaje većinu igračica i iz igračkih dana.
“Sigurno da dodatno može da joj pomogne to što im je do juče bila saigračica na terenu. Kao direktor reprezentacije uvjerila sam se da je poštuju kao trenera, ne doživljavaju je kao igrača, tako je bilo i sa Bojanom Popović“, naglasila je čuvena rukometašica.
Ovoga ljeta juniroke i kadetkinje zauzele su 12. mjesta na Svjetskim prvenstvima koja su se održala u Sjevernoj Makedoniji i Kini. Naglasila je Damjanac da rezultat jeste bitan, ali da se ne teži istom da se po svaku cijenu. Važnije je da makar jedna igračica “iskoči”.
“Za mene je uvijek rezultat bitan, ali ne težimo tome da je pod moranjem da budemo prvi ni sa seniorkama, a posebno ne sa mlađim generacijama. Uvijek želimo da neka igračica ispliva na prvenstvima, pa koji god da smo. Ja sam uvijek za to da kada igraš za reprezentaciju da se boriš, pa neka pobijedi onaj koji je bolji. Ako gineš za grb onda ti je sve oprošteno pa i ako izgubiš. Ne forsiramo da mora da se napravi neki rezultat. Naravno, uvijek idemo na najbolje, ali ne može uvijek i da se bude u vrhu“.
Crna Gora je oduvijek bila rasadnik talenata u ženskom rukometu. Nema specijalne tajne uspjeha kada je proizvodnja kvalitetnih igračica u pitanju već samo dobro postavljen sistem i rad, prije svega kroz ŽRK Budućnost.
“Nema neke specijalne tajne u tome. To je sistem koji traje godinama. Ja sam 1999. godine došla u Budućnost baš zato što je Budućnost i tada bio najbolji klub u Srbiji i Crnoj Gori. Uvijek ulažu u najmlađe da se grade kao igrači sve do onih najstarijih. Dosta ulažu u mlade zaista, a tu su i škole rukometa koje su jako korisne i od malih nogu se prepoznaju talenti“.
Smatra da je važno kako za državu tako i za crnogorski rukomet da je Budućnost ovoga ljeta sačuvana. Sve drugo bi, kako je rekla, bila prava katastrofa.
“Prvenstveno za državu i crnogorski rukomet bi bilo tužno da se ugasila Budućnost. Jedna velika tradicija i klub, imaju ozbiljan rejting u Evropi i to bi zaista bilo nešto najtužnije da je država dozvolila, kao i svi mi, da se Budućnost ugasi. Imaju veliku školu, razvojne timove, mnogobrojnu djecu koja treniraju u Budućnosti – sve bi to stalo. Prava bi katastrofa bila da je takav jedan klub, koji traje preko 70 godina, ugašen. Vraća se Budućnost, mlade igračice su ostale, igraju Ligu šampiona, imaju ovu godinu da se kale i stiču iskustvo. Bore se koliko mogu i koliko im mladosti i iskustvo dozvoljavaju u ovom momentu“, naglasila je Damjanac.
Sticajem okolnosti mnogo mladih igračica je dobilo priliku da se oproba u Ligi šampiona i vidi to kao veliku stvar za naš ženski rukomet.
“Velika je stvar što su dobile priliku, da su došle tu neke igračice sa strane one ne bi sigurno imale ovakvu šansu. Sada imaju priliku da stiču iskustvo i pregrme taj strah koji uvijek imaš kada si mlad posebno od igranja u Ligi šampiona. Jako veliko iskustvo za mlade igračice. Naravno, nijedan igrač ne voli da gubi, ali i to je dio sporta. Izaći će iz toga jače i čvršće sledeće godine“.
Teško joj je da uporedi današnji i nekadašnji rukomet. Danas je u fokusu brzina, a nekada se najviše pažnje usmjeravalo ka tehnici i taktici.
“Sada se igra mnogo brže nego u moje vrijeme, tada je više bilo tehnički, taktički. Mi smo bili dosta sporiji, sada je baš brz rukomet, ima puno trčanja. Nekada je bilo mnogo više “teškaša”, nego ovih “laganih” igrača kojih je danas puno“.
Nekadašnja njena saigračica i jedna od najboljih evropskih igračica ikada, Jovanka Radičević, igra posljednju sezonu u karijeri i trenutno je u velikoj trci sa Kristinom Neagu (kojoj je ovo takođe posljednja sezona) za titulu najboljeg strijelca u istoriji Lige šampiona.
Snežana ističe da je uvijek znala da će Jovanka biti veliki igrač, prije svega zbog fanatizma koji je, kako kaže, rijedak u svijetu sporta.
“Prije svega Jovanku volim kao čovjeka, a onda i kao igrača. Ona mi je bila zamjena kad smo igrale zajedno i uvijek zajedno komentarišemo kako sam joj tada govorila “Ajde mala, ulazi na teren”. Uvijek sam znala da će Joka da dođe do ovog nivoa. Ima taj fanatizam koji ima rijetko koji sportista. Ta želja da bude najbolja, najuspješnija i veliki je borac, a i dobar drug i čovjek. Vjerovala sam uvijek da će da bude u samom vrhu, a ona evo godinama dominira i naravno da bih voljela da na kraju sezone ostvari to da bude najbolji strijelac Lige šampiona ikad“.
Kada smo se dotakli bivših saigračica neizostavno je bilo pitanje da izdvoji jednu najdržavu. Težak je to bio zadatak, pa je morala istaći nekoliko njih.
“Iz Budućnosti Maja Bulatović, Bojana Popović sa kojom sam bila cimerka u reprezentaciji kada smo osvojili bronzu u Italiji 2001. godine, Zlata Paplacko, Tatjana Jeraminok, stvarno je bilo dosta dobrih igrača koji su meni isti rang. Nekako smo se tada svi družili tako da ne mogu da izdvojim jednu, lakše bi mi bilo da nabrojim jednu cijelu postavu“.
Van Budućnosti izdvajaju se dvije – Indira Kastratović i Ceca Kitić.
“Van Budućnosti tu je Indira Kastratović, sa kojom sam igrala u Voždovcu. Takođe, igrala sam i sa Cecom Kitić u Voždovcu godinu dana i baš je bila čast igrati sa njom. Sa dosta dobrih igrača sam igrala i u moje vrijeme je bilo jako puno dobrih igrača, u jednoj ekipi je bilo po 10 odličnih igrača. U cijeloj Evropi je bilo po 30 Kristina Neagu i 30 Jovanki Radičević, a danas imate po jednu i Neagu i Radičević. Potpuno neki drugačiji kvalitet i ne mogu da izdvojim samo jednu“.
Njena skrivena ljubav bio je džudo, a čak je bila i u reprezentaciji. Kada je došla do raskrsnice da izabere između dva sporta, otac je bio ključna figura da ipak tas prevagne na rukomet – i nije pogriješio.
“Dvije godine sam uporedo išla i na rukomet i na džudo. Bila sam veliki talenat za džudo i u reprezentaciji sam bila. Zvali su me da odlučim i nekako, moj otac je bio predsjednik Rukometnog kluba Voždovac i on me je nagovorio da se ipak okrenem ka rukometu. Međutim, taj džudo na koji sam išla mi je jako puno pomogao u rukometnoj karijeri. Bila sam priviknuta na padove, imala sam taj stav, tako da bih sigurno nastavila da se bavim džudom da nije bilo rukometa“, zaključila je Snežana Damjanac u razgovoru za Lob Sport.
