Bez i najmanje sumnje, najluđi događaj u sportskoj istoriji Crne Gore dogodio se prije 24 godine na današnji dan 1. decembra 2001.
Nakon pobjede 15 dana ranije na Cetinju (26:22) rukometaši Lovćena otišli su u goste doslovno na megdan lisabonskom Sportingu u sklopu 4. kola grupe A EHF Lige šampiona, a u kojoj su još igrali danski Kolding i španski Portland San Antonio.
Kao najbolja, šampionska ekipa tadašnje zajednice beskompromisna posada Pera Miloševića otišla je po novu evropsku pobjedu na tlu Portugala. No, tamo je rukometno odmjeravanje potrajalo svega pet minuta, a onda se pri vođstvu Lovćena 3:2 desio prekid zbog kojeg utakmica nikad više nije nastavljena.
U napetoj i naelektrisanoj atmosferi na tribinama došlo je do sukoba domaćih navijača i dijela crnogorske delegacije koju su, između ostalih, činili Predrag Bošković i Miodrag Vuković, a koji je pretrpio i udarac. U tom trenutku započeo je sukob koji se pretvorio u opšti metež igrača cetinjskog tima i domaćih navijača.
“Kada sam primijetio, kao i moji drugovi, da se na tribinama nešto dešava i da su udareni naši prijatelji, potrčali smo prema tom dijelu i vidjeli da je naš gost Miodrag Vuković pao preko panoa i upravo kada smo htjeli da mu ukažemo pomoć napali su nas navijači Sportinga. Kada se situacija smirila mi smo otišli prema centru u želji da nastavimo utakmicu. I sudije su došle do centra. I upravo u trenutku kada su željeli da daju znak da se meč nastavi u teren su ušla četvorica momaka, a jedan od njih je mahao nožem”, početak je nevjerovatne priče kroz prizmu jednog od aktera, kapitena Lovćena Gorana Đukanovića, koji je svojevremeno govorio o scenama nekontrolisanog haosa.
“Uspio sam da se zaštitim od tog mladića i nijesam doživio težu povredu. Naravno, tu je došlo do opšte tuče”, dodaje popularni Đuka.
U neshvatljivom nedostatku objektivnog broja policije i organa reda došlo je do opšteg obračuna rukometaša i navijača Sportinga, tokom kojeg je upravo kapiten Lovćena kapitenski stao ispred cijelog tima i doslovno zajedno sa saigračima pokazao huliganima na koga su se namjerili. Sijevale su pesnice i iščupane stolice na sve strane, a sve to putem Javnog servisa u prenosu uživo su gledali šokirani crnogorski građani.
“Nikome nije jasno što se to dogodilo da huligani onako podivljaju. Kasnije mi je njihov kapiten rekao da su to fudbalski navijači Sportinga i da deset godina nisu dolazili na rukometne utakmice, a sada su se pojavili s očiglednom namjerom da izazovu incident. Bila je to pijana i drogirana rulja”, ispričao je Đukanović.
U cijelom haosu jedan huligan u neobezbijeđenu dvoranu uspio da unese veliku letvu, kojom je uspio da pogodi direktno u glavu borbenog Blaža Popovića, tadašnjeg igrača a danas sportskog direktora Lovćena.
“Dok su mi ukazivali pomoć prišao mi je jedan od navijača Sportinga, kao i jedan rukometaš ovog kluba. Jedan od njih me je udario i umalo se nijesam onesvijestio. U tom trenutku dotrčao je Marko Dobrković i klasičnim nokautom me odbranio od razjarenog navijača. Bilo je zaista ružno, ne ponovilo se. Zahvaljujući i Goranu Đukanoviću izbjegao sam tešku povredu”, pričao je Popović.
Scenu s nožem potvrdilo je i tadašnje krilo kluba iz Prijestonice, a danas predsjednik Rukometnog saveza Crne Gore Petar Kapisoda, koji je takođe zajedno sa Đukanovićem i ostatkom ekipe “zavodio red” na lisabonskoj tribini.
“Vidio sam nož u ruci jednog njihovog navijača. Prco, jedva koji centimetar viši od 1,5 metara, pa šta će nego da se hvata za nož… Nisam vidio ko je povrijedio Gorana Đukanovića jer sam bio zauzet ‘obrađivanjem’ par navijača koji su mi se našli na putu”, slikovito je opisao situaciju Kapisoda.
Za rubriku vjerovali ili ne, kad se situacija donekle smirila, švajcarski delegat Rodžer Sila, tražio je od Lovćena da – nastavi utakmicu. Međutim, predsjednik kluba Saša Jovetić to je decidno odbio budući da u dvorani nije postojala ni najmanja sigurnost za tako nešto, a usput je cetinjski tim pored Popovića, kojem je glava bila zamotana, lakše povrede u redovima našeg prvaka doživjeli su Đukanović, Petar Vujanović, Alen Muratović, golman Nenad Puljezević i fizioterapeut Jugoslav Tošković.
Utakmica je time i zvanično prekinuta, ali noćna mora rukometaša nije završila, naprotiv. I pored policijske pratnje na putu do lisabonskog aerodroma huligani su kamenicama razbili sva stakla na njihovom autobusu. Tom prilikom je povrijeđen i pomenuti predsjednik Jovetić.
Nakon sramotne organizacija Sportinga poprilično se osramotila i Evropska kuća rukometa (EHF), koja je nakon deset dana viječanja, 11. decembra, dodjelila portugalskom klubu službenu pobjedu 10:0 zbog odbijanja Cetinjana da nastave meč u košmarnim uslovima. Lovćen je morao i da plati EHF-u 80.000 austrijskih šilinga, 5.800 današnjih eura.
Takođe, zbog učešća u tuči kojom su doslovno branili svoje živote kažnjeni su Popović, Đukanović, Muratović i Nikola Vujović. Oni su suspendovani do 31. oktobra 2002. i bez prava nastupa u evropskim takmičenjima, uz pojedinačne novčane kazne od po 20.000 austrijskih šilinga (1.450 eura).
Na drugoj strani, zbog užasne organizacije i brojnih propusta Sporting je kažnjen sa 180.000 austrijskih šilinga (13.000 eura), a njegovi predstavnici Mario Patrisio i Horge de Sousa sa po 40.000 šilinga (2.900 eura).
Na koncu je kažnjen i pomenuti Švajacar Sila, kojem je zabranjeno da obavlja ulogu delegata u evropskim rukometnim takmičenjima u periodu od dvije godine.
Nakon sezone ranije, u kojoj je Lovćen stigao do četvrtfinala Lige šampiona i praktično bio peti klub Evrope, pomenutu grupu poslije svega ponos Prijestonice završio je na posljednjem mjestu sa dva osvojena boda kroz gore navedenu pobjedu baš protiv Sportinga, upisavši poraze od Koldinga i Portland San Antonija.
