Četiri utakmice, jedna pobjeda, tri poraza, 96 postignutih, 133 primljena gola – dosadašnji je učinak rukometašica Budućnosti u grupi A Lige šampiona.
Startni domaći poraz od Bitighajma (22:27), pa težak udarac u gostima od Odenzea (39:24) donekle su prigušili alarm tijesnom pobjedom u Podgorici nad Savehovom (31:30). Međutim, potom je uslijedio najteži poraz u klupskoj istoriji od tradicionalnog poznanika i uvijek moćnog Đera (37:19), čime je nastavljen negativan trend u eliti ove sezone.
>>> Težak dan u Mađarskoj – najteži poraz Budućnosti u Ligi šampiona
>>> Popović nakon najtežeg poraza u istoriji: Potrebno strpljenje
I najvećim rukometnim laicima jasno je da ovo nije ona Budućnost, šampion Evrope iz 2012. i 2015, ali je sasvim očigledno da slavni crnogorski klub na ovakav status i rezultatski brodolom nije navikao.
Tim povodom razgovaramo sa našim slavnim rukometnim strategom Nikolom Petrović, koji je sa plavom-bijelim klubom 1987. osvojio tadašnji IHF Kup, a 2006. i trofej Kupa pobjednika kupova. Takođe, govorimo o čovjeku koji je bio prvi selektor ženske rukometne reprezentacije Crne Gore, a trenutno obnaša funkciju predsjednika Skupštine Budućnosti.
“Od planiranog se došlo do ove, suve realnosti. Što je uzrok, to treba ljudski i profesionalno sagledati. Dvije utakmice protiv Odenzea i Đera oslikale su stvarnost i to je činjenica koju niko ne može da ospori, iako je teško u emotivnom smislu to doživjeti. Međutim, u sportu postoji pravilo, niko ne živi od minulog rada, već od onoga što predstavlja sadašnjost i nikog ne treba amnestirati”, naglašava Petrović.
Mlada ekipa, kojoj pojačanja nisu naročito pomogla za sada, ima velikih problema u Ligi šampiona. To je locirao i naš sagovornik.
“Dvije igračice kao pojačanja nisu izašle iz povreda i nemaju doprinos koji treba da odgovori zadatku i da Budućnost bude makar ravnopravna u odnosu na grupu u kojoj igra. Ovakvi rezultati su nešto na što Budućnost, na našu sreću, nije navikla u svojoj istoriji. Međutim, to je postala stvarnost. Istovremeno, nikako čovjek ne može ovo da doživi normalnim”.
Takođe, veliku ulogu u cijeloj priči igra i kvalitet suparničkih ekipa. Đer je to itekako demonstrirao.
“U ekipi Đera igraju dvije igračice sa mađarskim državljanstvom, sve ostalo su Norvežanke, Francuskinje, Brazilke… koje predstavljaju najveći kvalitet ženskog rukometa gledajući i kroz nacionalne selekcije i kroz klupske utakmice. Jednostavno, u ovom trenutku moramo da budemo realni. Postoji veći kvalitet u drugim ekipama u grupi, počev od Đera pa do ostalih. Đer ima dvije i po postave, igračice u najboljim godinama, ne može ova mladost da se nosi s tim. To je, ponavljam, realnost Budućnosti, koja nikome nije draga. Jednostavno, kvalitet to diktira”, poručuje Petrović.
U cijeloj priči, smatra rukometni stručnjak, Bojana Popović kao trener nema previše mogućnosti i igra za sada ne može previše da napreduje.
“Ko god bi bio trener Budućnosti rezultat bi mogao da bude pet odsto bolji ili pet odsto lošiji. Bojana je za mene neko ko je ispisao istoriju rukometne igre i prije godinu dana je sa Crnom Gorom uspjela da osvoji medalju u konkurenciji protiv Francuske, koja predstavlja sami krem ženskog rukometa. To je uradila sa najboljim rukometašicama Crne Gore, koje nažalost više ne igraju u Budućnosti, već širom Evrope. Sadašnji sastav je jako talentovan, ali nema rutinu, iskustva i kvalitet za takve suparnike kako bi bilo makar ravnopravan. Sada je najvažnije da emocije ne prekriju nešto što je realnost i da te mlade igračice ne krenu putem kojim niko ne želi. Strpljenje je potrebno, kao i podrška, da bi Budućnost izašla iz ove situacije”, smatra Petrović.
Na kraju malo optimizma i vedrine uoči budućih izazova. Budućnost gradi jednu novu generaciju, koja bi uz ispravan rad i napredak mogla da postane itekako konkurentna.
“Budućnost može da bude ponosna na svoju istoriju. Blizu 40 godina je u samom vrhu i bila je dva puta na krovu Evrope. Kad sam preuzeo reprezentaciju Crne Gore 2006. godine imali smo u sastavu mladu Sonju Barjaktarović, Mariju Jovanović, Anu Radović, Anđelu Dragutinović, Jovanku Radičević… Zbir je bio 19 godina. Ta je generacija pokazala kvalitet, a potom su došle Bojana i Maja Savić. Sve je na kraju rezultiralo olimpijskom medaljom, pa evropskom titulom, uz dva naslova klupskog prvaka Evrope…”, rezimira Petrović i zaključuje.
“Da bismo porasli – potrebno je vrijeme. Da bismo stekli iskustvo – trebaju nam utakmice”.
