Najveću pobjedu u klupskoj istoriji rukometaši Lovćena izvoljevali su na današnji dan prije 25 godina.
Tog 2. decembra 2000. na Cetinje je stigao zvjezdani španski tim Portland San Antonio, ujedno i favorit grupe D u kojoj su još igrali norveški Runar i češki Banjik Karvina.
Nakon premijere u eliti i pobjede nad Runarom (25:22), tijesnog poraza u Pamploni od Portlanda (25:22) i remija na parketu Banjika (29:29) sve je vrvjelo od očekivanja u crnogorskoj Prijestonici. Snijeg je dočekao za tadašnje prilike svemirski sastav sa Pirineja, predvođen legendarnim Džeksonom Ričardsonom, po kojem su tada planetarno bile poznate rukometne patike Ričardsonke, a tu su bili i olimpijski pobjednik iz Barselone Mikail Jakimovič, slavni španski golman Ibanjez Ombrados…
Čak postoji anegdota da su građani uputili par grudvi snijega u pravcu Ričardsona dok je sa saigračima šetao gradom uoči utakmice, a navodno je čuveni Francuz kroz dobro raspoloženje i uzvratio Cetinjanima, oduševljen nesvakidašnjim i originalnim toplim dočekom u hladnom gradu pod Lovćenom.
Sve je bilo spremno za utakmicu svih utakmica u Sportskom centru, nekadašnjem Vojnom stanu, gdje doslovno ni igla nije mogla da padne, uz mnogobrojne ljude koji su morali da ostanu ispred dvorane jer u njoj zbog enormnog interesovanja jednostavno nije bilo mjesta satima prije početka velikog dvoboja.
A kad je krenulo ekipa Pera Miloševića bila je spremna za slavni zadatak. Svaki napad, svaka odbrana, svaki duel i najmanji detalj vrijedili su doslovno pobjede tokom cijelog susreta. Gol za gol, lopta za loptom oslikali su rukometnu bitku za sva vremena, tokom koje nijedan tim nije uspijevao da se rezultatski odvoji, dok su tribine cetinjske sale doslovno gorjele sa svakim novim napadom. Na odmor se otišlo bez pobjednika (11:11).
Međutim, u igri nerava, maratonske izdržljivosti i hiruške koncentracije tokom drugog poluvremena tadašnji šampion Jugoslavije počeo je uz granitnu odbranu i efektne napade da prodire sve dublje i pravi sve veće probleme slavnom suparniku, koji je sve teže izlazio na kraj sa Miloševićevom vojskom.
U međuvremenu se razbranio i Nenad Puljezević. I ne samo to. U jednom trenutku je uspio da pošalje loptu s gola na gol i pogodi mrežu Portlanda za erupciju oduševljena na tribinama i čuveno slavlje držeći ruke na ušima da glasnije čuje eksploziju radosti.
Na kraju je Lovćen slavio 25:24, ispisao istoriju, a na centru krenulo slavljeničko oro, čime je cetinjski klub i zvanično ušao u anale evropskog rukometa za sva vremena dok je zaglušujuća buka u zadimljenoj dvorani ispratila svoje sportske heroje.
Leteći Petar Kapisoda bio je nezaustavljiv sa sedam golova. Dirigent Dalibor Čutura šest puta tresao je mrežu suparnika, dok je stameni kapiten Goran Đukanović četiri lopte smjestio u španski gol. Ratko Đurković sa dva te Milan Vučićević, Boris Ćurlevski i pomenuti, goropadni Puljezević sa po jednim golom stavili su tačku na i trijumfa za pamćenje u gradu Ivana Crnojevića.
Na drugoj strani Jakimovič je bio najefikasniji igrač gostiju sa šest golova. Oskar Mainer postigao je pet, a Fernando Barbeito Delgato četiri pogotka. Ričardson je bio sjajno skautiran i na koncu zaustavljen, o čemu svjedoči njegov jedan gol te istorijske noći.
Zahvaljujući nevjerovatnoj pobjedi Lovćen je u nastavku uspio da osvoji prvo mjesto u grupi D sa četiri pobjede, jednim remijem i porazom, uz devet osvojenih bodova, dok je San Antonio završio drugi s bodom manje. Runar je bio treći sa četiri, a Banjik posljednji četvrti sa tri osvojena boda.
U nastavku EHF Lige šampiona Lovćen je naletio na gigantski Kil u četvrtfinalu i uprkos nezaboravnoj pobjedi na Cetinju ipak završio svoje najbolje učešče u rukometnom klupskom kremu, čineći praktično peti tim Starog kontinenta.
Na kraju je Portland San Antonio postao šampion Evrope. U finalu je nakon dva meča bio bolji od Barselone ukupnim rezultatom 52:49, ali razoružavanje u Prijestonici svejedno će ostati epska priča i dodatni motiv za brojne generacije koje dolaze.
Noć skuplja vijeka na cetinjski način.
