Na današnji dan, 21. maja 2019. godine, na dan obnove nezavisnosti Crne Gore, mala Andrijevica ispisala je jednu od najljepših sportskih priča Crne Gore.
Tog dana rukometaši Komova osvojili su Kup Crne Gore i donijeli trofej u grad bez sportske hale i sa ekipom sastavljenom isključivo od lokalnih momaka.
Šest godina kasnije, Komovi više ne postoje. Klub je ugašen 2023. godine, neposredno pred 50-godišnjicu postojanja.
Međutim, sportski duh Andrijevice nije mrtav. Naprotiv. Ove sezone, ženski rukometni klub izborio je plasman u Prvu ligu i slavilo se kao nekada. Iako je bez muškog kluba, koji je donio najveći trofej, grad i dalje diše rukomet.
Filip Vojvodić, tadašnji pivot Komova, a danas grafički dizajner u redakciji Lob Sporta, tada je bio student prve godine, a sada se sa nostalgijom i ponosom prisjeća dana kada su Komovi osvojili Kup Crne Gore.
OD IGRE NA SVJEŽINU DO PROFESIONALNOG TRENIRANJA
Entuzijazam ekipe bio je jači od svih prepreka i to je početna tačka jedne jedinstvene priče crnogorskog sporta.
“Sve je počelo spontano. Krenuli smo na utakmice Kupa bez velikih očekivanja, ali kada smo stigli do polufinala, ambicije su naglo porasle. Počeli smo da treniramo ozbiljnije. Ja sam tada bio na prvoj godini fakulteta, u periodu pred završne ispite. Vratio sam se kući deset dana pred polufinale i eventualno finale, kako bih trenirao sa ekipom i koliko-toliko vratio kondiciju.
Do tada sam igrao samo utakmice bez treninga, uz povremeni lagani trening petkom uveče pred subotnju utakmicu. Većinu mečeva igrao sam na svježinu”, započinje naš kolega Filip.
KARANTIN KAO PREKRETNICA
Kako se završnica Kupa bližila, tako su rasla i očekivanja u gradu na sjeveru Crne Gore. A onda je krenuo, ispostavilo se, šampionski proces…
“Komentari o osvajanju Kupa počeli su da kruže, ali smo na njih reagovali ironično – iako smo potajno gajili nadu. 8-9 dana pred finalni turnir, koji se igrao u Bijelom Polju, gdje je domaćin bila ekipa Jedinstva, uprava kluba i trener odlučili su da nas uvjere da smo sposobni za pobjedu.
Stavili su nas u karantin ali ne u hotel ili sportski centar, već u kuću mog oca blizu grada, nedaleko od naše školske, male sportske sale. Ta školska sala za fizičko bila je kraća i uža od standardnog rukometnog terena. Problem smo riješili bijelom krep-trakom, obilježavajući prave dimenzije terena negdje oko centra i pomjerajući golove kako bismo mogli da treniramo realne situacije napada i odbrane.
Karantin je bio kao vojni režim – rano ustajanje, doručak, jutarnji trening, povratak na odmor, spavanje, ručak, večernji trening. Poslije večere gledali smo snimke protivničkih utakmica, analizirali njihovu igru i razvijali strategiju. Povremeno bismo gledali motivacione filmove, a jedan od njih posebno nas je inspirisao – priča o totalnom autsajderu koji je osvojio turnir.
Grad je živio za nas. Sugrađani su nam donosili hranu, donirali opremu, bivši rukometaši dolazili na treninge, držali motivacione govore i analizirali igre protivnika sa nama. Taj karantin nas je naučio šta znači biti profesionalni sportista. U tih osam, devet dana živjeli smo rukomet 300 odsto”, priča Vojvodić.
POLUFINALE KAO FINALNA BITKA
U polufinalu su Komovi igrali u Bijelom Polju protiv domaćina Jedinstva. Bila je to bitka za sjever…
“Kako se bližio finalni turnir, tenzija je rasla. Prvi meč – polufinale protiv domaćina, ekipe Jedinstva. Rukometna javnost je taj duel smatrala ‘finalom prije finala’, jer su se sastale dvije najbolje ekipe sa sjevera Crne Gore. ‘Ko pobijedi, osvaja Kup!’ Tako je i bilo – pobijedili smo i osvojili.
U drugom polufinalu sastali su se Partizan i Budvanska Rivijera. Budvanska Rivijera priredila je senzaciju izbacivši prvog favorita i najbolju ekipu lige – Lovćen. Nakon tog meča, preostale četiri ekipe smatrale su se favoritima i svi smo počeli da sanjamo trofej”.
TAKTIKA, SRCE I EKIPA KOJA JE DISALA KAO JEDAN
Uz čuvenu zonu 3-2-1 u odbrani i hrabru igru bez golmana u napadu krenula je da se piše jedna od najljepših sportskih priča u Crnoj Gori.
“Domaćin, ekipa Jedinstva, imala je iskusne igrače poput Miluna Danića, Slobodana Zonjića, Varagića, Babovića i druge. Bili su veliki favoriti, a mi smo im tu ulogu favorita prepustili bez problema.
U našoj ekipi igrali su momci iz Andrijevice, osim Nemanje Marsenića, koji je bio naše veliko pojačanje te sezone, savršeno uklopljen u naš stil igre. Tu su bila i braća Kastratović, Milija kapiten, Vladan srednji i Aleksandar golman, bukvalno kičma kluba, zajedno s Aleksandrom Bakićem, sada reprezentativcem i igračem hrvatskog Nexe-a. Tu su bili i Balša Račić, Zoran Elezović, Nemanja Milović kao i mlađi momci koji nisu imali neku minutažu, braća Stojanović, Radojević, Lalević, Jukić i Ćirović.
Igrali smo specifičnu zonu 3-2-1, duboku odbranu koja je protivničke ekipe držala daleko od gola. U napadu smo koristili formaciju sedam na šest sa dva pivota. Zbog manjka kondicije, igrao sam samo napad, kao sedmi igrač. Upravo ta taktika sedam na šest omogućavala nam je preokrete u ključnim trenucima utakmica”, objašnjava grafički dizajner Lob Sporta, koji uprkos talentu i odličnim partijama nikad nije lociran u rukometnim reprezentativnim krugovima.
ŠTA AKO POBIJEDIMO – ŠTA AKO IZGUBIMO?
Pobjeda, plasman u veliko finale i slavlje gradskim ulicama, ali ne za rukometaše…
“Polufinalna utakmica bila je neizvjesna – nervoza, napetost, pitanja: ‘Šta ako pobijedimo? Šta ako izgubimo?’. Prevagu je možda napravila ekipa Jedinstva koja je u meč ušla ležerno, kao prvi favorit turnira, a mi smo ušli u meč kao da nam je poslednji. Na kraju, pretrčali smo protivnike i u odbrani i u napadu i pobijedili 23:21.
Bez proslave – trener Đorđije Marković odmah nas je poslao na spavanje, oduzeo telefone i rekao: ‘Posao nije završen, sjutra igrate finale.’ Ali su naši sugrađani slavili umjesto nas do kasno u noć”, prisjeća se Filip.
FINALE KOJE SE PAMTI
Andrijevica je uoči finala organizovala doček. Samo se čekala konačna pobjeda, koju je trebalo izvoljevati na parketu protiv Budvanske rivijere. Posljednjih 10 minuta prelomili su ko će pisati istoriju…
“Noć pred finale – niko nije spavao, a grad je organizovao doček, vatromet, muziku, samo se čekalo da pobijedimo. Stigli smo na zagrijavanje, razočarani jer hala je bila prazna. A onda, odjednom, začuli smo pjesmu. Tri sugrađanina platili su tri velika autobusa, ostali su došli kolima. Bukvalno su svi navijači ušli odjednom, a mi smo osjetili snagu grada – pobijedićemo!
Finale nije počelo kako smo zamislili. Budvani su vodili, dok smo mi tražili ritam. Naš šut nije bio precizan, njihov jeste. U prvih 80 odsto utakmice bili smo u lošoj formi, gubili smo skoro čitav meč, ali tada je uslijedio preokret. Pad u igri Budvana, a naš pronalazak igre. Serija 9:1 u završnici prelomila je meč. Gubili smo 20:17, smanjili na 20:19, Budvani povećali na 21:19, a onda smo mi postigli sedam vezanih golova – bez jednog primljenog! Pobijedili smo 26:21.
Minut pred kraj, cijela klupa ustaje, odbrojavamo sekunde do istorijske titule. Sudija svira kraj – nevjerovatno slavlje! Taj momenat kada sudija svira kraj, dodjela medalja i pehara osvajačima će nam svima ostati duboko urezan u najljepšem sjećanju, možda i kao najveći uspjeh u životu tada”, jasan je Vojvodić.
DOČEK ZA PAMĆENJE I ONO ŠTO OSTAJE ZAUVIJEK
Nakon osvajanja Kupa dogodio se doček za sva vremena, koji nijedan akter, bilo da je igrač, trener ili navijač nikada neće zaboraviti…
“Put od Bijelog Polja do Andrijevice trajao je preko dva sata, kolona vozila, pjesma, slavlje. A u Andrijevici – miting! Ljudi, zastave, doček ispred opštine. Ulazimo na zadnji ulaz opštine, izlazimo na glavni pred sugrađane jedan po jedan, dok nas legendarni Šućo Gruda najavljuje. Grad slavi do kasno u noć.
I taj osjećaj da te grad slavi, da pjeva tvoje ime… To je ono što ostaje. Igrali smo srcem, bez plate, samo s ogromnim srcem. Mislim da ne postoji ekipa koja bi nas pobijedila tih posljednjih 10 minuta utakmice”.
STIL IGRE KOJI JE OSTAVIO TRAG
Specifičan stil koji su gajili Komovi ostao je duboko utkan u crnogorski rukomet i danas…
“Skoro je odgrano ovogodišnje finale Kupa između primorskih klubova, ekipa Budvanske Rivijere i barskog Mornara. Mislim da je naš stil igre još iz tog perioda kada smo bili konkurentni za titulu uticao na ostale klubove. Budvani su prelomili vrlo interesantno finale Kupa upravo igrom 7 na 6, sa dva pivota”, primjećuje naš sagovornik.
TUGA ZBOG GAŠENJA
Nakon slavnog dostignuća dogodio se košmarni obrt – Komovi su ugašeni pred jubilej…
“Danas, nažalost, RK Komovi više ne postoji – ugašen je 2023. godine. Bez sportske hale, domaće utakmice igrali smo u tuđem gradu, snalazili se bez adekvatnih uslova, ali smo ipak igrali Prvu rukometnu ligu. Naš budžet je bio nedovoljan, a onda dodatno smanjen, zbog čega smo pred pedesetogodišnjicu kluba bili primorani da istupimo iz lige.
Tužno je… Komovi su bili najveći sportski kolektiv u gradu, mjesto okupljanja mladih sportista. Najveći ambasadori malog grada sa velikim srcem. Srećom, opstao je ženski rukometni klub, koji je nedavno izborio ulazak u Prvu ligu, predvođen trenerom Milijom Kastratovićem, bivšim kapitenom muškog kluba”.
VRATIMO RUKOMET ANDRIJEVICI
Filip Vojvodić danas, kao velika snaga Lob Sporta, kroz svoje grafička i dizajnerska rješenja obogaćuje ponudu naše redakcije. Na kraju razgovora ima samo jednu želju – da se Komovi ponovo vrate u rukometni život…
“Nadam se da će se RK Komovi ponovo roditi i vratiti tamo gdje pripadaju. Ali za to su potrebni hala sportova i podrška zajednice, kao i države. Budite vi zlatna generacija koja će podići rukometnu halu u Andrijevici i učiniti ključni korak ka oživljavanju kluba.
Vrijeme je da rukomet oživi u Andrijevici”, zaključuje osvajač državnog Kupa, a danas svojevrsni pivot naše priče.
U nastavku vam donosimo neke od maestralnih radova Vojvodića u svijetu dizajna, a tiču se epicentra cjelokupnog našeg rada – crnogorskog sporta.
