Novogodišnjim izdanjem, pod nazivom ONI DOLAZE, Lob Sport otvara kapije 2025. godine.
Glavni akteri serijala su mlade crnogorske sportiskinje i sportisti, čiji su talenat i vještine istinsko bogatstvo sadašnjosti i budućnosti Crne Gore.
Ženski rukomet je uvijek bio najpopularniji sport u Crnoj Gori, a naša država je uvijek bila prepoznata kao rasadnik talenata u ovom sportu. Dovoljno je pogledati par utakmica Prve ženske rukometne lige Crne Gore u kojoj igra mnogo mladih djevojaka i golim okom uvjeriti se u enorman talenat koji naša država ima.
Jedna od onih koje se posebno izdvajaju je Mia Vuksanović. Djevojčica koja je prije samo par dana napunila 16 godina čuva gol Rudara i to radi na spektakularan način. Jedna je od dvije golmanke koja je prebacila cifru od 100 odbranjenih udaraca u 11 odigranih mečeva uz prosjek koji govori sam za sebe – preko 11 odbrana po meču.
Njen tim se bori u ligi u kojoj su uglavnom dosta starije igračice od njih i za sada im ide jako dobro – pet trijumfa iz 11 utakmica, a utisak je da je vrlo lako mogla da bude i koja pobjeda više, ali je falilo iskustva.
“Najmlađa smo ekipa u Prvoj crnogorskoj ligi. Ušli smo zbog želje za većim napretkom i mislim da iz utakmica sa najjačim timovima možemo da naučimo dosta. U ovim godinama je bitno da iskoristimo svaki momenat tih mečeva da napredujemo. Mislim da nam je svaka nova utakmica novo iskustvo za naredni period“, započinje razgovor za Lob Sport Mia Vuksanović.
Već spomenuta impresivna statistika nije nešto što je previše opterećuje. Želi da bude još bolja, ali prije svega da tim napreduje.
“Ne pratim previše to, ali sam generalno zadovoljna. Uvijek može bolje, jako je značajno što u ovoj ligi nastupamo kao jako mlada ekipa i sama prilika da igramo protiv iskusnijih je jako korisna. Sama činjenica da nas takve utakmice stavljaju u inferioran položaj u nama budi još veću želju za dokazivanjem. Uvijek sebi postavljamo određene ciljeve za koje se spremamo i za koje su potrebna odricanja, ali to je dio života svakog sportiste“.
Ne iznenađuju ovakve partije mlade Vuksanović posebno kada se otkrije ko je trener golmana u Rudaru – Sonja Barjaktarović. Kaže Mia da od legendarne crnogorske golmanke uči ne samo golmanske i rukometne vještine već i životne.
“Imam sreću što imam baš Sonju za trenera. Od nje učim mnogo toga ne samo sa rukometnog aspekta kako se brani, kako biti na golu i slično već kakav čovjek treba da budem. Ona ima to nešto i gura nas da budemo iskreni i dobri ljudi, prvo nas po tome gleda, a potom kakvi smo sportisti“, naglasila je golmanka Rudara.
Od početka svoje karijere je u sistemu Budućnosti pošto je Rudar jedna od filijala podgoričkog velikana.
“Počela sam sa 10 godina u Budućnosti. Dolazim iz sportske porodice i kroz čitavo odrastanje me pratio sport i neka aktivnost i uvijek sam u tome uživala. Rukomet kao izbor je bio totalno slučajan, gledajući na televiziji. Izrazila sam želju da isprobam baš ovaj sport i tako je sve do danas“.
Od samih početaka je u sportu, ali rukomet nije bio njen prvi izbor.
“U mlađim danima nije bio samo rukomet. Počela sam prvo sa karateom i to mi je bila svakodnevnica, posvećivanje. Kako sam odrastala shvatila sam da se ne pronalazim toliko u tom sportu i da nije za mene. Kasnije sam prešla na rukomet i to traje još uvijek“.
Gotovo svi sanjaju da budu oni koji postižu važne golove, koji na taj način rješavaju utakmice. Međutim, Mia naglašava da je njoj od početka bilo izazovno da stane između stativa i da je odmah znala da je to to.
“Biti golman je jako izazovna odluka. Mnoge važne utakmice presudi baš golman sa ključnim odbranama. Mene je to oduvijek zanimalo, da konstantno pružam doprinos ekipi u svakom trenutku. Kada sam prvi put stala između stativa znala sam da je to to i nisam htjela ništa da mijenjam. Golmana je uvijek znatno manje i samim tim meni to daje neku dodatnu motivaciju da se dokazujem i izborim svoje mjesto u ekipi. Detalji koji presuđuju su jako bitni i zaista se mnogo pažnje posvećujem tim detaljima i obožavam to da radim“.
Kada je u pitanju uzor, aposlutno nije dilemu.
“Pratim dosta golmana i muških i ženskih. Svako tokom odrastanja pronađe svog uzora, neko kasnije, neko odmah. Moj uzor je jasan – moj trener Sonja Barjaktarović zato što sam od nje mnogo naučila i znam da ću tek mnogo toga naučiti. Iz samih treninga naučim dosta, ali i van treninga iz pričanja sa njom. O njenoj karijeri ne treba da pričam, svi znamo kakav je igrač i golman bila, mislim da je to prava osoba na koju treba da se ugledam. Mislim da imam pravu sreću da učim, napredujem i razvijam se uz nju, slušajući njene savjete i ne sumnjajući da će mi to pomoći u budućnosti“, kazala je Vuksanović.
Snovi su medalja sa reprezentacijom ili Liga šampiona sa Budućnošću, ali iako jako mlada Mia već sada razmišlja rezonski. Fokusirana je na sadašnji momenat i na to da što više napreduje, a ne sumnja da će jednog dana doći i nagrada za mukotrpan rad.
“Osvajanje medalja sa reprezentacijom ili Lige šampiona sa ekipom Budućnosti bi bila jedna lijepa stvar za mene, ali trenutno sam fokusirana na to da se pripremim za takve stvari jer sam još uvijek mlada i mislim da imam još dosta toga da naučim. Ukoliko budem nastavila da se trudim i radim ovako ne sumnjam da će nagrada jednom doći“.
Ne može da izdvoji jedan inostrani klub za koji bi voljela da zaigra, ali nekako joj se najviše izdvajaju Đer i Mec.
“Pratim dosta klubova, želja mi je svakako Đer ili Mec. Ne mogu baš izdvojiti jedan“.
Otkrila nam je i da ima rutinu koju sprovodi prije svake utakmice.
“Zapravo imam. Dolazim dosta ranije nego ostali i volim da se opustim prije utakmice. Slušam muziku, odradim vježbe koje treba da odradim, samim tim se i pripremam za meč, razmišljam o zadacima koje trebam da ispunim i to radim stalno i ne preskačem nikada“.
Za kraj, istakla je da hobija i nema. Ne želi da je bilo šta odvlači pažnju sa rukometa i fokusa na sport kojim se bavi.
“Pa baš i ne, iskreno. Posvetila sam se rukometu i ne želim da me druge stvari ometaju u tome već mi je želja da se potpuno posvetim ovom sportu“, zaključila je Mia Vuksanović razgovor za Lob Sport.
