Kakva sezona za Pera Miloševića.
Legendarni crnogorski rukometni trener u prvom dijelu sezone vodio je Lovćen u grupnoj EHF Evropskoj ligi nakon dvije decenije, istovremeno trasirajući put klubu do titule šampiona. Uslijedio je džentlmenski rastanak, a ekipu je preuzeo njegov dotadašnji pomoćnik Filip Popović i dovršio posao osvajanjem duple krune.
Kada je sredinom februara Miliošević preuzeo davljenika Politehniku iz Temišvara došao je kao vatrogasac. Gorjelo je na sve strane, a ispadanje iz prvog ranga rumunskog rukometa bilo gotovo pa izvjesno. Međutim, u svega tri mjeseca iskusni strateg uspio je da ostvari pet pobjeda te sačuva Politehniku, s kojom je u prvom mandatu osvojio Kup, a sada postao njen spasilac.
“Zvali su me glavni igrači kluba da dođem i spašavam što se spasiti može. Situacija je bila užasna. Toliko, da sam nakon 10 dana rada razmišljao iz moralnih razloga da odem. Međutim, izazovi me uvijek pokreću, tako da smo nastavili s krvavim radom i to nam se vratilo. Opstali smo u Prvoj ligi i napravili nešto u što je malo ko vjerovao, budući da je klub bio jednom nogom u nižem rangu do mog dolaska”, priča u dahu Milošević za Lob Sport dok ide prema Novom Sadu u posjeti sinu i unuku.
“Iskreno, mislio sam da možemo do baraža, ali do kompletnog opstanka bila je složena misija. Međutim, uspjeli smo. U međuvremenu me je zvao bivši klub Buzau, ponudio veću platu, ali ostao sam u Politehnici da je spasim. Svi u klubu i gradu prihvatili su me kao spasioca, kao povratnika u svoju kuću, što sam uvijek cijenio. Nemoguće je opisati koliko sam srećan i ponosan zbog svega što smo postigli u ovako kratkom periodu”, naglašava prekaljeni crnogorski strateg.
Politehnika do dolaska Miloševića nije imala pobjedu u gostima više od godinu i po dana. A onda je krajem maja savladan Segešvar (24:28), čime je prekinut crni niz i istovremeno probijena barijera na konačnom putu do opstanka.
“Zasukali smo rukave, krenuli da požrtvovano radimo i uspjeli da ostvarimo dvije pobjede u gostima, na što je klub predugo čekao. Do mog dolaska se loše radilo, nije se obraćala pažnja na detalje, ali su mi glavni igrači rekli da jedino ja mogu da spasim situaciju i tako je na kraju i bilo”, poručuje Milošević.
Odmah nakon toga klub je nagradio crnogorskog trenera novim trogodišnjim ugovorom (dvije godine, plus jedna), što znači da projekat ide dalje, pa će sada Cetinjanin imati priliku da sastavi tim za sljedeću sezonu u pohodu na povratak u gornji dio tabele.
“Zadovoljan sam ugovorom, ali sada treba sastaviti tim, napraviti smjenu generacija. Imamo solidan budžet, ali nam nedostaje finansijska injekcija da dodatno ojačamo ekipu s nekoliko kvalitetnih igrača. Svejedno, osjećam se sjajno i nadam se da ćemo uspjeti da izvučemo maksimum iz aktuelne situacije i stvorimo respektabilni tim za izazove u sljedećoj sezoni”, jasan je naš sagovornik.
Miloševićem doprinos crnogorskom rukometu je teško opisiv. S Lovćenom je harao u bivšoj zajedničkoj državi, a u Evropi tada rušio velelepni Portland San Antonio, Kil, a klub iz Prijestonice bio peti u Evropi. Potom je u drugom mandatu pokorio državna takmičenja, a u regionalnon SEHA ligi bacao na koljena Zagreb, Tatran iz Prešova, afirmirao brojne igrače. Ove sezone se vratio, udario temelj rada i unio kordinate kako bi Lovćen trebao da izgleda…
“Naravno, u kontaktu sam sa ljudima iz Lovćena, koji mi kažu da je ovo i moja titula, zbog čega sam dodatno ponosan. Takođe, drago mi je zbog mog nekadašnjeg pomoćnika, a sada prvog trenera Filipa Popovića. Čujemo se, savjetujem ga, puno mi je srce zbog Lovćena, njega i duple krune. Jer, Lovćen je moj klub iz mog grada oduvijek i zauvijek. Na primjer, kad je Budvanska rivijera rezultatski prišla u finalu Kupa kap je imala da me pogodi… Jednostavno, presrećan sam zbog Lovćena s kojim sam pisao nezaboravne stranice i istoriju”, prisjeća se Milošević.
Govorimo i o premijernom selektoru Crne Gore, koji je prvi odveo jednu kolektivnu selekciju na veliko takmičenje (Evropsko prvenstvo) od obnove nezavisnosti. Zato je itekako mjerodavan da ponudi svoje mišljenje nakon iznenađujuće eliminacije od Italije i ostanka bez Svjetskog prvenstva.
“Već onda kada smo izgubili od Bosne i Hercegovine i Slovenije bilo je jasno da to neće izaći na dobro. Potom su uslijedila dva poraza na Evropskom prvenstvu, a onda i Italija… Čude me neke stvari. Na primjer, predsjednik Saveza Petar Kapisoda moj je bivši igrač o kojem imam lijepo mišljenje. Uvijek ga zovnem kada se dogode uspjesi da čestitam i uvijek pratim reprezentaciju, naravno. Međutim, kao da se ne čuju druga mišljenja, ne mogu to da shvatim. Zato i dolazimo u ovakve situacije”, naglašava u svojoj usputnoj analizi Miliošević, koji već godinama neshvatljivo ostaje po strani, a govorimo o istinskoj legendi crnogorskog rukometa.
“Znate, nekad i nije moguća možda saradnja zbog mojih obaveza u klubovima. Međutim, uvijek sam tu da pružim savjet, pomognem koliko mogu, ali niko ne zove. Nikad javno nisam govorio ružno ni o Savezu, ni o Kapisodi, ali bi prirodno bilo da me neko konsultuje kao, što mnogi kažu, najuspješnijeg trenera u muškom rukometu u istoriji Crne Gore. No, to se ne događa. U suprotnom bih rekao da umjesto Vlada Šole angažuju na primjer Nenada Kljajića. Jednostavno, cijelog života sam u rukometu i itekako dobro znam ko može da pomogne, ko zna taktiku… Bez sistema i kvalitetnog, predanog rada nema ni rezultata!”.
I sada Crna Gora traži selektora, ali ponovo u bilježnici RSCG-a nema ni Miloševića, ni Veselina Vujovića…
“Neki igrači su me htjeli, da dođem, zavedem red, disciplinu i rad. Međutim, kao da postoji godinama neka naredba da me ne smiju ni nazvati, a uvijek sam tu da pomognem, bez obzira da li kao selektor ili kao savjetnik ukoliko imam klupske obaveze. Iskreno, gledajući što se događa imam unutrašnji osjećaj koji mi govori da samo ja to mogu da sredim i popravim, na ovaj ili onaj način. Ponavljam, možda ne mogu da dođem, ali uvijek mogu i želim da pomognem Crnoj Gori i Lovćenu”, zaključuje Milošević za Lob Sport.
