VIDEO INTERVJU / DRAGAN ADŽIĆ ZA LOB SPORT

“Moja himna i moja zemlja su u mom srcu, Crna Gora i Slovenija su posebno povezane”

Foto: Lob Sport

Olimpijsko srebro zlatnog sjaja iz Londona. Evropska titula iz Beograda. Dvije kontinentalne krune sa Budućnošću, pa epsko dostignuće sa Slovenijom… Čovjek i trener, čije je drugo ime – istorija.

Strateg, koji je od Lavica napravio kult i ostvario snove svih prethodnih generacija. Dame i gospodo, živuća legenda crnogorskog sporta – Dragan Adžić.

S autorom intervjua proslavljeni stručnjak razgovarao je u oktobru 2020. na samoj gol-liniji rukometnog gola u Morači, kada su hronološki, za sva vremena, pečatirana i arhivirana sva pomenuta dostignuća.

Zato smo ovog puta nastavili đe smo stali, a u međuvremenu je Adžić nastavio da piše zlatne stranice, ali slovenačkog rukometa, čiju je žensku reprezentaciju prvi put odveo na Olimpijske igre i to baš, igrom sudbine, preko svoje Crne Gore. Istovremeno, sanja najviše evropske snove sa Krimom…

O tome, ali i mnogim brojnim, zanimljivim temama razgovarali smo u sjajnom ambijentu hotela Cue, kojem se ovim putem zahvaljujemo na profesionalnoj i maksimalno osjećajnoj saradnji.

Vežite se, polijećemo.

NA SAMOM POČETKU – IMA LI VREMENA ZA ODMOR?

“Nema puno vremena za odmor, ali sam negdje i želio da ovo bude radno ljeto i da budem na Olimpijskim igrama treći put. To mi se i ispunilo, a nekako sam uskladio da bi bila porodica sa mnom kompletan ovaj period, pa čak i u Parizu, da budemo zajedno koliko je to god moguće. Sad se spremamo za taj dio”.

DVIJE STRUJE – KLUB I REPREZENTACIJA…

“Vrlo je zahtjevno. U suštini, u sportu je najzahtjevnije biti trener i selektor u isto vrijeme. U jednom periodu bio sam samo selektor Slovenije kad sam prestao u Budućnost. I sve je to lijepo, ali se ne može napraviti rezultat sa četiri oklupljanja godišnje. Nema ni 70-80 dana radnih… To je nemoguće, posebno u ambijentu kakva je Budućnost, Crna Gora ili sad Krim i Slovenija, gdje je gro reprezentacije u jednom klubu.

To je bio preduslov. Tako sam jedno takmičenje odradio samo kao selektor, a nakon toga preuzeo i Krim. To je bio jedini način da napravim nešto slično kao sa Crnom Gorom što se tiče plasmana na Olimpijske igre. A da li će rezultat na Igrama biti kao 2012. u Londonu to će pokazati ovo ljeto”.

24 SATA U RUKOMETU…

“Definitivno. Meni je to život. I moji sinovi rastu uz to da je tata uz neki kompjuter i gleda nešto. Kad čovjek nešto voli onda je u tome 100 odsto. Gledam da budem i roditelj i trener podjednako, da kažem uspješan. Za djecu treba sačekati vrijeme da porastu i izrastu u prave ljude, a ovaj rukometni dio je takav – ja ne znam drugačije.

Da me neko zatvori 200 dana u jedan prostor, da ništa drugo ne radim, mislim da bi i nakon toga trebalo još nešto da se uradi. Takav sam čovjek, ali negdje generalno me to ispunjava. Kad čovjek nešto voli onda ga to ne zamara, već ga puni sa druge strane i pruža mu satisfakciju kroz svakodnevni rad sa djevojkama i gledati kako rastu”.

KOLIKO JE ZAHTJEVNO RADITI U KLUBU I REPREZENTACIJI?

“Fenomenalno je zahtjevno, ali to je jedini način da se napravi rezultat. Svake četiri godine je to olimpijsko ljeto. Često sam tokom ljeta i na seminarima, pa je jedan kolega izvukao da, što se tiče bivše Jugoslavije i ženskog rukometa, od ’88. i drugog mjesta Jugoslavije u Moskvi, a ’84. prvog mjesta u Los Anđelesu sa našim sjajnim sestrama Muguša, Pavićević i te zlatne generacije – samo od tada do danas Crna Gora ima tri učešća na Olimpijskim igrama i sada Slovenija te jednom Hrvatska.

Dakle, u tih 36 godina, hvala Bogu, idem na treće Olimpijske igre. U Tokiju sam sa Crnom Gorom jednim dijelom učestvovao, ali nisam bio na samim Igrama. Tako da je to nešto fenomenalno i sa jedne strane vrijedno nekog odricanja, ali istovremeno nisam želio da se odvajam od porodice. Imao sam fenomenalne ponude kad sam bio u Crnoj Gori, a sada uspijevamo da budemo takođe zajedno i da nadomjestimo ovo ljeto i budemo zajedno koliko možemo.

Već od sljedećeg ljeta možemo da budemo i više zajedno. Neki pripremni period sinovi mogu da budu sa mnom, tako da to nekako nadomještamo”.

ODLAZAK U LJUBLJANU

“Bio sam vrlo često u Ljubljani sa Budućnošću, koja ima sjajnu saradnju sa Krimom nekih 20-ak godina. Spojio nas je Vinko Kandija kroz taj jedan turnir koji je jednom godišnje tamo organizovan. Minimum jednom do dva puta sam u posljednjih 15 godina bio u Ljubljani i to mi je negdje kao drugi grad i Krim kao klub poslije Budućnosti koji sam volio voditi i u Ljubljani živjeti sa porodicom.

Tako da mi je taj prelazak bio prirodan i negdje me je to vuklo. Drugačija je malo kultura. Krim je klub koji, poput Budućnosti, ima jednu sezonu manje u Ligi šampiona u kontinuitetu. To su dva kluba koja imaju najveću tradiciju u Ligi šampiona. I po dvije evropske titule oba kluba. Ta treća titula je negdje u vazduhu i želja, kako ovdje u Podgorici, tako i u Ljubljani, ali jeste malo drugačije što se tiče tog pritiska.

PRITISAK?

Ovdje je to, naravno, malo jače. Negdje je i potreba u svojoj zemlji i svom gradu da daš više, pa onda možda i sam sebi stvorim dodatni pritisak. Potom sam gore otišao s tom namjerom, što se tiče reprezentacije, vidio sam taj potencijal. Bio sam upoznat sa kvalitetom koji ima Slovenija i kako može to da se razvija. Išlo je i ide na najboljem mogućem smjeru. Takođe, mojim dolaskom u Krim projektovano je da se klub vrati na fajnal-for i osvoji Ligu šampiona.

Vjerujem da bi se to moglo dogoditi sljedeće sezone, iako je ona zahtjevna nakon Olimpijskih igara, jer tri sedmice imamo do početka Lige šampiona, imamo puno novih igračica i biće to vrlo zahtjevno. Međutim, vjerujem da je ovo iskustvo od dvije godine i meni bilo potrebno da malo pronađem sebe u toj sredini te pronađem put do ostvarenja nekog uspjeha.

To bi moglo da se dogodi u sljedeće dvije sezone, da podignemo Krim na najviši mogući nivo.

Uvijek imam veći pritisak od sebe nego od okruženja. Ne dozvoljavam da utiče previše bilo ko, ne dozvoljavam pritisak na tim. Kada treba, taj pritisak akumuliram na sebe, kako ovdje, tako i u Ljubljani. No, da imam ambiciju i želju – to stoji. To mi je negdje motivacija. U suštini, ne bih ni otišao iz Podgorice da nisam vidio da bi to moglo biti ostvareno u tom ambijentu”.

REZIME ZAVRŠENE SEZONE…

“I u Budućnosti sam uvijek preuzimao odgovornost na sebe, tako funkcionišem. Bez obzira što niko nije imao projekciju da Slovenija mora da ode na Olimpijske igre, da je nisam poveo zahvalio bih se i sigurno preuzeo odgovornost. Tako je i u Krimu.

U prvoj godini Krima nisam selektirao tim, ali je ova druga sezona sigurno morala da bude bolja. Nije sramota ispasti od jednog Bukurešta u osmini finala, ali je generalno bilo dosta nekih propusta iz nekih objektivnih razloga, ali i moje neke neadekvatne pripremljenosti za taj kolorit igrača koje sam imao. Mislim da sam tu možda najviše naučio. Negdje je taj rezultat bio ispod očekivanja i preuzeo sam odgovornost za to.

Vjerujem da će mi to pomoći. Uvijek sam iz tih nekih poraza, loših sezona ili loših rezultata najviše učio, tako da vjerujem da sam i sad našao neki način kroz koji može nešto više da se uradi, odnosno ostvari vrhunski rezultat u tom ambijentu”.

SLOVENIJA – PREMIJERNI PLASMAN NA OLIMPIJSKE IGRE I TO DIREKTNO PREKO CRNE GORE…

“Imao sam to iskustvo igranja protiv Crne Gore na klupi Slovenije na Svjetskom prvenstvu 2021. godine, kao i u nekim prijateljskim utakmicama u Ljubljani i Podgorici, pa sam nekako to proživio i doživio pa mi je bilo lakše, da tako kažem. Međutim, kvalifikacije za Olimpijske igre su generalno nešto najstresnije za sportiste i trenere. Na primjer, Crna Gora je imala kontinuitet učešča, što je po meni fenomenalno. Istovremeno, Slovenija tamo nikad nije bila i djevojku su kroz proces od 2021. počele da vjeruju – njima je to sigurno bilo jako važno. Bilo mi je najzahtjevnije da ih dovedem u stanje da odigraju stabilno taj turnir.

Želja mi je bila i sve sam dao u toj pripremi da nekako i mi i Crna Gora pobijedimo tu Njemačku, pa da u Pariz odemo zajedno, ali je u tom momentu stvarno Njemačka bila jača od obje reprezentacije. I negdje se projektovao taj posljednji dan kao najvažniji. Moje dobro poznavanje kompletnog tima i vođstva Crne Gore kroz rad sa Itanom Grbić i Tanjom Brnović u klubu, znao sam način na koji bi mogli da igramo protiv njih. Znao sam način na koji pripremamo tu utakmicu. Negdje mi je to pružilo mir da mogu da vodim tu utakmicu jer sam negdje znao kako se Crna Gora priprema za Sloveniju.

Prije, tokom i nakon utakmice bio je takav odnos moje zemlje i sadašnje reprezentacije, pun uzajamnog poštovanja, da sam bio zaista miran. To je dovelo u stanje da mogu voditi utakmicu normalno, da nemam neki osjećaj bilo koje krivice. Pjevao sam i jednu i drugu himnu, jer sam negdje obećao da ću pjevati i slovenačku himnu. To njima puno znači.

A moja himna i moja zemlja su u mom srcu, tako da sam tu negdje našao neki svoj mir i balans da mogu voditi takvu utakmicu. Želja je bila da zajedno odemo u Pariz, družimo se u selu, ali kad to već nije bilo moguće onda mi je poznavanje svih aktera, mane i vrline igračica, kao i nekompletnost Crne Gore koja je puno pomogla Sloveniji, puno značila. Da je Crna Gora bila kompletna to bi već bilo nemjerljivo teže. Svakako su Bojana Popović i igračice pružile maksimum, taj tim jako volim i poštujem, tako da niko ne može imati zamjeru na njihov odnos.

Sa druge strane, Slovenija je u tom momentu imala igrački kvalitet više, pa smo i pobijedili za toliko i u suštini je to bilo realno, ako se nije ostvario neki moj cilj da zajedno odemo na Olimpijske igre. Mislim da Crna Gora ima potencijal za Los Anđeles veći od svih reprezentacija u regionu. Sa tim djevojaka, koje su sad stasale u vodeće igrače, tako da vjerujem da će Crna Gora to ostvariti u narednom ciklusu i nastaviti fenomenalni kontinuitet na velikim takmičenjima”.

AMBIJENT U SLOVENIJI NAKON ISTORIJSKOG USPJEHA?

“Na zapadu to sve malo drugačije funkcioniše nego kod nas i bilo je propusta. Primjer, TV prenos kvalifikacija nije preuzela nijedna tamošnja televizija, što je bilo nevjerovatno. Došlo je do nekog nesporazuma. Muški je prenošen, a ženski nije, tako da je Slovenija u suštini to mogla da prati na YouTube kanalu, tako da je nakon toga bilo dosta pritisaka na Javni servis i sve one koji su mogli to da obezbijede.

Međutim, reakcija svih bila je fenomenalna, čak i doček na aerodromu. Mada, što idemo malo južnije taj temparament i navijanje su na višem nivou, a što idemo zapadnije to je sve mirnije. Nekako oni to podnose na neki svoj način bez neke velike euforije, ali se osjetilo stvarno. U suštini mi je najvažnije bilo da te djevojke osjete sebe, da su vrijedne. Dame vole pažnju i kad to dožive onda mogu da pruže još više. Zato mi je stvarno srce puno što su se one tako osjećače. Bila je stvarno dobra energija.

Slovenija je sportska nacija. Ima bezbroj osvajača medalja sa Olimpijskih igara, sada će imati najbrojniju delegaciju. Očekuju minimum 100 sportista u Parizu, inače je to zemlja do dva miliona među tri-četiri svjetske sile u sportu. Zato je kod njih sve to normalno, s tim što je sada to bio ženski kolektiv i prvi put, pa je bilo malo drugačije.

Imaju široku lepezu sportova kojima se bave i samim tim ostvaruju vrhunske rezultate, posebno u individualnim sportovima. Zato mi je posebno drago da su i muška i ženska selekcija na Olimpijskim igrama. Imamo odličnu saradnju sa stručnim štabom i Urošem Zormanom. Dobro smo se povezali jer je sad ženski rukomet prvi put došao u toj nekoj ravni a muškim ili čak u nekim momentima i ispred muškog. Vjerujem da će sve to donijeti jedne dobre Olimpijske igre.

Jedva čekam da vidim sve to. Mi u Crnoj Gori imamo jedan mali olimpijski tim, tu povezanost kroz rukomet i vaterpolo, a sad je to u Sloveniji drugačija priča. Crnogorske vaterpoliste ću pratiti tamo, jer ekstremno cijenim to što radi vaterpolo sport u Crnoj Gori, na koji način ostvaruju rezultate i kontinuitet učešća. Ti momci zavređuju maksimalnu pažnju. Vođstvo i sami igrači – to je za svaku pohvalu. Biću njihov veliki navijač. Već sam gledao kako mogu koji meč Crne Gore u vaterpolu uživo da pratim.

Sa druge strane, Slovenija ima šansu sa Lukom Dončićem da se plasira i u košarci, a daj Bože da se i naši košarkaši plasiraju”.

CRNA GORA JE DALA SLOVENIJI DVA VELIKA TRENERA I VELIKE USPJEHE…

“Sada je selektor vaterpolo reprezentacije Slovenije Mirko Vičević, a trener Cedevite Olimpije je Zvezdan Mitrović, koji je moja generacija, sjajan trener. Mislim da je to plus i da ovo podneblje ima fenomenalne ljude, ne samo sportiste, nego i trenere. Nas ima toliko malo, tako da ako nas ima dvojica da radimo nešto na vrhunskom nivou to je fenomenalno. Zato ne doživljavam to sa aspekta sebičnosti ili nesebičnosti ili da nismo bili dovoljno dobri ili da jesmo.

Primjer, Veselin Vujović ima svoj put u karijeri i kao igrač i kao trener, ja imam svoj. Od kad sam postao trener 1999. pa sve do 2020. sam svaki dan bio ekspremno zahvalan da u svom gradu i svojoj Crnoj Gori da mogu da ostvarim svoje sportske i trenerske snove. To je raritet i, Bogu hvala, dosta je trajalo. Možda je i trajalo toliko zbog toga jer sam bio jako, jako zahvalan i posvećen da trajem.

Sa druge strane, dva Slovenca su i košarkaški treneri u Crnoj Gori, tako da je to negdje prirodno da treneri mogu da mijenjaju sredine i ostvaruju rezultate. Po meni je prirodna povezanost između Crne Gore i Slovenije. Generalno, privredno i svakako. Mi nemamo nekih kritičnih tačaka i imamo poštovanja. To vidim u svakom pogledu i ranije kad sam dolazio i sada.

To najbolje štima upravo sa trenerima, poput Vuje koji je napravio bum, a vjerujem da će i Zvezdo napraviti uspjeh u Cedeviti. U svakom slučaju ostaviće neki trag. Naravno, i da ću ja uspjeti sa Krimom da napravim neki rezultat… Zato ne treba gledati na to da mi nismo bili dovoljno cijenjeni u svojoj zemlji, pa smo otišli dalje.

Nas trojica, Zvezdo i Dejan Radonjić, ista smo generacija, pa ih tako i odvajam i posebno volim. Mali je ovo ambijent da bismo stalno bili tu i stvarali vrhunski rezultat. Ima jedno pravilo, posebno u ženskom kolektivu, da dođe do zasićenja. Nije to stvar kvaliteta rada, već ne može da traje baš toliko dugo, a da bude uspješno. Posebno u maloj sredini kakva je Crna Gora.

Dakle, na sve to gledam pozitivno, a ne da nas neko nije dovoljno cijenio. Zahvalan sam za svaki dan u Crnoj Gori i mislim da je ovo sve prirodni tok”.

CRNI FLOR SLOVENACA NA EURU ZA MATIJU ŠARKIĆA…

“To je samo još jedan dokaz povezanosti Crne Gore i Slovenije. Zašto nije još neka druga reprezentacija, nego baš Slovenija, a znamo da je fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu i ima značajan uticaj na sva društvena dešavanja, na politiku, sve se to manifestuje preko fudbala. To svakako govori o našoj posebnoj povezanosti i međusobnom poštovanju koje sam uvijek osjećao u svojoj trenerskoj karijeri. To sada posebno osjećam kroz sport i razgovor sa privrednicima. Svi su zadovoljni domaćinskim odnosnom, kako u Crnoj Gori, tako i u Sloveniji.

To je reakcija koja je proizvod tog poštovanja. To je mogao još neko da isprati, ali nije. Tu postoji jedan pravi, čisti odnos poštovanja”.

CRNA GORA JE OSVOJILA EVROPSKU BRONZU BAŠ U LJUBLJANI…

“Ta dvorana Stožice u Ljubljani, kapaciteta 10-12 hiljada, možda čak i više, nekako mi je želja da napunim dvoranu sa Krimom ili reprezentacijom. Taj osjećaj je bio gledati Crnu Goru tamo u polufinalu, a posebno protiv Francuske u borbi za bronzu. Ta naša pjesma tamo, tako mi je bilo srce puno… Eto, povezala se i tu sudbina da se to ostvari. Bio je to, po meni, fenomenalan uspjeh apsolutno ravan evropskom zlatu. Izgaranje, ambijent, rezultat bili su zaista sjajni na toj utakmici u Stožicama”:

RUKOMETNA CRNA GORA DANAS…

“Redovan sam učesnik trenerskog seminara u Hrvatskoj. Po meni je taj seminar najbolji u Evropi i sigurno u bivšoj Jugoslaviji. Povezan sam sa tim ljudima i redovan sam tamo. Sredinom maja bio sam u Poreču i ono što meni imponuje jeste zainteresovanost svih tih hrvatskih vrhunskih trenera za poziciju jednu i drugu poziciju u reprezentacijama Crne Gore, što govori puno o kvalitetu obje selekcije. To je meni, kojem je Crna Gora domovina, veoma drago. To, ko će biti selektor, ne bih se miješao – to je slatka muka Petra Kapisode i ljudi oko njega. Međutim, drago mi je da ljudi žele da dođu i vode naš rukomet.

To znači da je kvalitetan i da posjeduje potencijal. To je jedan segment.

Drugi, uvijek bude uspona i padova. Nije to jednostavno u sportu. Posebno u maloj sredini, malom izboru igrača koji imaju muška i ženska reprezentacija, Budućnosti, muških klubova. Zato je sasvim prirodno i logično da je taj put trnovit ili nije baš utaban, kako ti kažeš. Ne mogu baš precizno da govorim o muškom rukometu, niti želim da dajem projekcije.

Što se tiče ženskog rukometa, mislim da se može zadržati taj nivo i da bi ta sadašnja noseća generacija, uz mlađe koje dolaze, mogla to da nastavi. Njemačka ogroman novac ulaže, Mađarska se takođe bori sa velikim ulaganjima… U regionu je prije bila Crna Gora, sada je samo Slovenija…

Usponi i padovi su normalni, ali vjerujem u projekat i da će nastaviti da se gradi na najbolji mogući način. Naravno, da će već sljedeće sezone Budućnost biti konkurentna u Ligi šampiona i onda to samim tim otvara mogućnost. Predstojeća dva takmičenja nisu izborna za Los Anđeles i ima prostora da se tu izgradi jedan dobar tim i da na prvenstvima za Los Anđeles to bude dobro za Crnu Goru.

Recimo, kad sam došao u Sloveniju bilo mi je da regionalno možemo pobjeđivati, što Slovenija nije mogla ranije. Onda mogu da idem dalje. Crna Gora, po meni, i dalje u regionu ima najbolji potencijal i vjerujem da će to zadržati i onda s mirom može razmišljati o kvalifikacijama za Olimpijske igre. To ide jako brzo i ove djevojke će biti na top nivou da mogu da igraju vrhunski rukomet. Neke od njih će, vjerujem, osvojiti i Ligu šampiona i ostvariti vrhunske rezultate u narednih par godina i samim tim podići taj kvalitet i same reprezentacije.

U suštini, najbolje bi bilo da to ostvare sa Krimom i daju snagu Crnoj Gori za sljedeći olimpijski ciklus”.

I OSTALE ZEMLJE PODIŽU SOPSTVENI KVALITET…

“Da, Švajcarska i Austrija, koje nisu bile konkurentne do sada, u muškom i ženskom rukometu prave ozbiljan pomak. Širi se lepeza kvalitetnih reprezentacija. Međutim, uspio sam jedan dan da pogledam utakmicu juniorki protiv kadetkinja – tu postoji apsolutni potencijal u Crnoj Gori. Ta želja, volja i karakter… Uvijek kad sam u Crnoj Gori volim da pogledam te naše djevojčice, naše nove snage i ne brinem za budućnost ženskoj rukometa. Vjerujem da je tako i u muškom.

Ta tradicija, želja i kvalitet, uz sistem rada koji postoji, mislim da će to iznjedriti nove zlatne Lavice”.

KULT LAVICA…

“Srce mi je puno zbog toga. Neke stvari koje sam uspio kao trener prvi put da radim u Crnoj Gori sa jednom generacijom igračica – to još uvijek živi. Taj razvoj karaktera kod nas… Upravo u toj trening utakmici sam vidio tu glad da se ostvare, kvalitet, morfologija, rad trenera koji rade s njima… Sve to daje vjeru za dalje.

Lavice, to mi je najveće ostvarenje da naše Crnogorke više vjeruju u sebe. I ta djeca koja dolaze da više vjeruju u sebe, da ostvare neke svoje snove… To živi i to je neka moja najveća zaostavština. Naravno, to je i posljedica rada svih oko mene i, prije svega, to materijala – tih zlatnih Lavica koje sam imao privilegiju da vodim.

Kao i kod mlađih, kod kojih su prisutne ta želja i strast da igraju za svoju zemlju i da je ta prepoznatljivost crnogorskih rukometašica još uvijek prisutna i na svjetskom nivou prepoznata. To je fenomenalno. To me čini najviše srećnim u trenerskoj karijeri”.

SESTRE BONAVENTURA…

“Sada će, makar tako kažu, završiti karijeru na Olimpijskim igrama. Mislim da će, jedan kroz jedan, suditi neku utakmicu Sloveniji. Znam ih od kad su počele na evropskoj sceni. Moje prvo takmičenje 2005. u Beču kao selektora Srbije i Crne Gore za ’88 generaciju i njihovo prvo veliko takmičenje. Od tada se poznajemo i pratim ih.

Nadam se da će Sloveniji suditi na neki drugi način. A što se tiče tog finala u Londonu, mislim da one samo nisu bile zrele za to i spremne za tako nešto. U tom momentu želja EHF-a je bila da to odjednom bude ženski sudijski par, a teško da su od 2005. do 2012. uspjele tada da dosegnu taj najveći sudijski nivo da bi sudile finale Olimpijskih igara.

Ni nakon toga nikad prema njima nisam imao bilo kakav antagonizam. Uvijek iskazujem poštovanje prema sudijama. To je najbolje i najvrijednije. Oni griješe, ja griješim… Eto, završavaju karijeru. Nadam se da će biti dobra utakmica za Sloveniju koju će one da sude.

Neka mi sude ponovo finale i neka sude na isti način. Bio bih im zahvalan”.

USPON CRNOGORSKIH RUKOMETNIH SUDIJA…

“Sve što sude u Evropi sude na pravi način. Sudijska organizacija godinama radi na vrhunskom nivou. Pokojni Nebojša Vujisić je to gradio, Peđa Pavićević je na jednom visokom nivou. Tu je naš najbolji par Ivan PavićevićMiloš Ražnatović, pomenuo bih i moje bivše igračice Jelenu Vujačić i Anđelu Kažanegru, koje su sjajno napredovale i sada su sigurno među tri ženska para. Bile su na ivici da odu kao prvi rezervni par za Olimpijske igre. Sad su na fajnal-foru bile odlične.

Znao sam da budem na sudijskim seminarima, tu je bilo mnogo mladih bivših igračica i igrača koji su se opredijelili za suđenje. Kvalitetno se radi sa njima i siguran sam da će sudijska organizacija iznjedriti tek prave sudije, karaktere i osobe za taj segment. Imamo u svim aspektima odlične reprezente.

Kad gledamo od Zote Radojičića, koji ima visoku poziciju u IHF-u, Peđa Bošković je, naravno, u EHF-u i IHF-u i Peđa Pavićević, koji je na jednoj vrlo bitnoj poziciji što se tiče suđenja u organizaciji IHF-a… Tako da imamo fenomenalnu poziciju u odnosu na broj stanovnika, broj igrača i vjerujem da će se tako nastaviti.

Pozicija Peđe Boškovića je jako bitna za crnogorski rukomet, i ženski i muški, što se i pokazalo. To je potvrda negdje kvalitetnog rada generalno i sportskog menadžerisanja kakav on ima. To je itekako pomoglo na putu ostvarenja rezultata Crne Gore, tako da je bitno imati vrhunske sudijske parove, vrhunske sportske radnike…

Tu je rukomet, što se tiče Crne Gore, jako dobro reprezentovan”.

OPCIJA U BUDUĆNOSTI – MUŠKI RUKOMET?

“U tom nekom periodu, kad nisam bio trener Budućnosti, imao sam razgovora i nekih otvorenih ponuda od nekih izuzetno bitniih klubova da pređem u muški rukomet, ali nešto nisam još uvijek… Ne znam. Ovo je, valjda, neka moja ljubav, moja misija. Nemam nikakav strah. Čak sam razgovarao sa nekima koji su radili u muškom i ženskom rukometu i kažu da je to, donekle, jednostavnije.

Valjda uvijek tražim taj kompleksniji put, tako da me to još uvijek drži za ženski rukomet, ali negdje bi možda… Negdje na kraju karijere bih probao, da osjetim i tu draž, jer to jeste isti sport, ali su drugačiji psihologija, mentalitet, način rada, sam trenažni proces… Sve je to drugačije u muškom i ženskom rukometu.

Kad pogledamo vrhunski muški i ženski rukomet vidi se neka sličnost, ali je puno toga drugačije. Negdje me vuče, ali u ovom momentu nemam u tome od kad sam preuzeo reprezentaciju Slovenije i Krim. Bilo je nekih izazovnih momenata, ali nisam htio bez porodice da idem i zato nisam išao dalje u razgovore oko muškog rukometa”.

EFEKAT – LUKA DONČIĆ…

“Kad god igra za Sloveniju Stožice se rasprodaju u sat vremena. Sada Goran Dragić krajem ljeta pravi neki svoj spektakl, to je već rasprodato isto tako u jedan dan. Luka Dončić, po meni, reprezentuje i region na vrhunski način. On je i ta kombinacija, nije čisti Slovenac, tako da je to fenomenalno za slovenački sport i generalno za region.

To što rade on i Nikola Jokić je vanvremensko i ruši sve neke njihove, američke standarde i kako funkcioniše NBA liga. Slovenci malo to drugačije nose, malo su bliži zapadu pa tu nema neke euforije. Čak ni kad se on pojavi nema neke euforije kakva bi, recimo, bila kod nas ili još južnije.

Volim jako da se djeca bave sportom i da su na poligonima, kao mi nekad. E to je redovno sada. Na svakom poligonu u Ljubljani neko igra košarku. Svako tamo izigrava nekog sa 77 na leđima i zamišlja… To je u suštini najvrijednije što možemo da dobijemo od nekog idola.

Jako je bitno da je zdrava nacija. Slovenija se time jako bavi, veliki novac ulaže u rekreativni sport i svi su fizički aktivni. Potenciraju zdravi način ishrane, života, a sa druge strane baš takvi idoli daju doprinos da se sve to afirmiše među djecom i odraslima. Takođe, i odbojkaška reprezentacija puni Stožice, sada je tu ženski rukomet, muški rukomet, koji ima generalno najveću tradiciju.

To je sve afirmativno, ali Dončić je apsolutno nedodirljiv u svakom pogledu. Da daje uticaj megazvijezde – to je sigurno”.

POUKA MLAĐOJ POPULACIJI?

“Imam privilegiju da predajem na UDG kod profesora Vukotića i sad kad smo se posljednji put vidjeli on mi kaže – “Adžo, zasluge nisu tržišna vrijednost”.

Tako da sve ovo što smo nabrojali da sam uradio nema neku tržišnu vrijednost trenutno. To treba da znaju i mlade populacije, da samo ono što radim danas je vrijedno. Moram danas potvrditi to od juče. Možemo da pričamo i gledamo u te medalje, u tom pravcu.

RAD SA ŽENAMA?

“Pošto radim sa ženama, a one pamte sve i osjećaju, što obožavam i zahvalan sam da mogu da radim sa ženama. Sad da je tu bilo koja od Lavica imala bi jedno tri dana da priča anegdote na moj račun, mojih nekih reakcija. Srećom, malo slabije pamtim i dosta toga zaboravim, ali ih ima puno.

Kako sam zaboravan, znam ponekad napraviti i greškicu. Žene uvijek sve primijete, sve osjete i sa njima je uvijek vrlo, vrlo zahtjevno. Kad se s njima duže radi one to nose na poseban način, posebno ovdje. Sad u Sloveniji polako dolazim do tog nivoa da ih upoznajem i samim tim dođe da tih nekih anegdota sa velikih takmičenja.

Sigurno bi se one sjetile i bilo bi na moj račun sigurno”.

SUPARNICI U PARIZU…

“Nekako, od kad sam u Sloveniji, uvijek dobijam najteže protivnike u svim takmičenjima. Evo i sad na Olimpijskim igrama. Mi smo pobijedili Dansku u prvom kolu Evropskog prvenstva. Sa Norveškom smo imali dobru utakmicu u Ljubljani. Od Švedske smo ubjedljivo izgubili, a od Njemačke takođe nedavno, ali vjerujem da možemo bolje. Od kad sam selektor prvi put smo igrali sa Njemačkom, s kojim nisam igrao od 2012. godine sa Crnom Gorom. Tako da taj tik sa njima nisam imao. Sad vjerujem da imamo način da ih pobijedimo. I taj Južna Koreja, koja je sa jednim švedskim selektorom i igračicom iz Đera, ipak pobjediva. Oni znaju na Olimpijskim igrama da daju više nego na ostalim takmičenjima, što je za njih u suštini krucijalno. Kao i svima, ali možda posebno njima u Aziji.

Tako da vjerujem da mi tu možemo nekako doći do nekog četvrtfinala. Negdje, daj Bože, da se ponovi ta 2012. jer smo isto mi prvi put učestvovali, pa bili četvrti u grupi, pa igrali sa prvoplasiranom Francuskom, pa napravili to čudo i izbacili ih u Londonu.

Vjerujem, a vjeruju i djevojke u sebe po prvi put, što je posebno značajno. Upravo zbog te grupe, koju smo dobili dva dana poslije Ulma, ušli su u najkasniju projekciju i krećemo posljednji. To je svjesno urađeno, jer su djevojke u nekim anketama iznijele da aerobna izdržljivost, da mogu da trče sa Skandinavkama. Zato smo još od aprila krenuli da spremamo rezerve i to radimo u tom pravcu.

Sve su zdrave. Nadam se da ćemo se zdravi okupiti 1. jula i ići protiv njih. Sigurno da nismo favoriti u grupi, ali nekako vjerujem da možemo. Sada su se oslobodile i mogu da pruže maksimum. Za koliko će to biti dovoljno vidjećemo.

Do sada su možda imale neku kočnicu, ali smo sada to opustili do kraja. Tim ima potencijal i kvalitet, moramo svi da budemo na svom maksimumu. Vjerujem da to može da bude jedno dobro takmičenje. Sad su neki novi ciljevi i snovi tu.

Igramo još dvije utakmice u devet ujutru. I to baš protiv skandinavskih reprezentacija, koje mogu i u šest da igraju utakmicu. Bog ih je tako nekako obdario da su uvijek fizički aktivne, ali vjerujem da će biti pozitivno”, zaključio je Adžić razgovor za Lob Sport.

Cijeli intervju možete pogledati i u video formatu.

Upiši se
Obavijesti o
1 komentar
S najviše glasova
Najnovije Najstarije
Umetnuti fidbek
Vidi sve komentare