Njujork, posljednji dan maja, godina 2008.
Miting Svjetske atletske federacije u SAD-u obilježio je novi svjetski rekorder – Jusejn Bolt.
Trka na 100 metara predstavljena je kao direktni duel između njega i Tajsona Geja, s tim što je rekord iz septembra iste godine držao njegov sunarodnik Asafa Pauel (9,74).
I onda je krenulo. Bolt je pobijedio Geja, srušio rekord Pauela i najavio dominaciju kakva se rijetko viđa. Istrčao je za 9,72 i postavio novi svjetski rekord.
“Trku smatram 99 posto savršenom. Sada ne moram više da se trudim, jer je rekord moj”, kroz smijeh je tada rekao Bolt, spremajući, ipak, pakleni plan kako da decenijama ostane nedodirljiv.
“Svjetski rekord ne znači ništa bez zlatnih medalja na Svjetskom prvenstvu ili Olimpijskim igrama. Ako ste olimpijski prvak, moraju da čekaju četiri godine da bi uopšte pokušali da vas sruše”, poručio je Jamajčanin.
A onda su se dogodile Olimpijske igre u Pekingu iste godine. Svijet je upoznao još bržeg čovjeka na planeti – turbo Bolta.
Magični Jamajčanin osvojio je tri zlatne medalje na Igrama i postavio tri svjetska rekorda, pretrčavši 400 metara, čime je postao istorija atletike, ali i sporta uopšte.
Najprije i najvažnije – trka na 100 metara. Bolt je dominirao u trci i kroz cilj prošao za 9,69 sekundi, postavivši novi svjetski rekord, koji je neprelazna prepreka za sve sprinetere i do dan danas.
Munja sa Jamajke je u Ptičijem gnijezdu razbila konkurenciju na paramparčad pred 100.000 ljudi, koji su ostali bez daha dok je, onako nonšalantno, ulazio u cilj. U finišu je širio ruke i praktično prestao da trči punom snagom, čime je zauvijek ostavio utisak da je rekord mogao da bude još niži.
Svejedno, Ričard Tompson završio je drugi uz zaostatak od dvije desetinke, što je najveća razlika između prvog i drugog u istorijski Olimpijskih igara na 100 metara.
No, to je bilo, ispostaviće se, tek zagrijavanje nevjerovatnog Bolta. Uslijedila je pobjeda i na 200 metara. I to kakva… Ne baš najbolji start 196 cm visokog sprintera smjestio ga je na petu poziciju. Međutim, potom je dodao gas i ciljem prošao pet-šest metara ispred pratilaca, tačnije 52 stotinke brže od drugoplasiranog Čurandi Martine, što se nikad nije dogodilo na Olimpijskim igrama.
Konačni Boltov rezultat iznosio je 19,30 sekundi, što je za dvije stotinke brže od svjetskog rekordna legendarnog Majkla Džonsona.
Na taj način je Jamajčanin zaključao i drugu sprintersku disciplinu te stavio katanac na nju, dok je svijet u čudu svjedočio njegovim nadljudskim sposobnostima.
“Ja sam broj 1. Ja sam broj 1”, unosio se u kameru Bolt, istovremeno poslavši poruku kritičarima, koji su ga do tada doživljavali komedijašem i lijenim atletičarem. O kako su samo bili u krivu…
Het-trik zlatnih medalja Bolt je osvojio u štafeti za svoju Jamajku na 4×100 metara. U sastavu su bili Nesta Karter, Majkl Frejter i Asafa Paulel. Jamajčani su u finalnoj trci za 30 stotinki bili brži od svjetskog rekorda američke štafete iz 1992. i 1993. godine.
Tu ekipu činili su Karl Luis, Liroj Barel, Denis Mičel, Majkl Barš, Džon Dramond i Endrju Kejson. Međutim, od njihovog velikog dostignuća ostali su dugmići, zahvaljujući supersoničnoj Jamajci, na čelu sa njenim sprinterskim vođom Boltom.
“Ja sam šoumen. Izlazim na stazu da publim pružim predstavu. Ljudi uživaju samo im pružim ono što očekuju i mislim da ih nisam razočarao. To je, jednostavno, moj posao. Ne želim da se mijenjam. Samo želim da bude ja – to je dio moje ličnosti”, odgovorio je Bolt na zamjerke ljudi iz Međunarodnog Olimpijskog Komiteta zbog njegovih, prema njihovom viđenju, teatralnih uvoda i potom proslava.
Svejedno, rezultat je ono što se pamti, a Boltovi rekordi su, malo je reći, impresivni.
Na granici sa ljudskim poimanjem stvarnosti.
