Kada pričamo o klubovima, često se za njih vezuju i ljudi koji su obilježili razne etape u njima. Neko poznaje klub po igraču, a neki igrači se poznaju po klubu. U ovoj priči situacija je obostrana.
Od 2015. do 2019. opraštao se od dresa svog Partizana, Saša Ilić mnogo puta, ali ga je na kraju svake sezone dočekalo čuveno, “ja bi da igra još malo, jer je Sale samo jedan”, i nekako mu je to, iako u poznim igračkim godinama davalo motivaciju za dalje…i dalje.
Ipak morao je doći i taj dan, dan pun tuge i emocija za svakog iskrenog ljubitelja fudbala, a pogotovo ako ste navijač beogradskih crno bijelih. Iz tadašnje prizme djelovalo je kao da to neće biti istina, ljudi su odmahivali rukama i potajno se nadali da će gledati te istančane pasove još uvijek, ali svu su znali da se sada stvarno nazire kraj.
19.05.2019
Mjesec maj, Beograd, sunčan dan, koji će preći u potpunu vremensku kataklizmu. Upravo toga dana, odlučio je “vječni kapiten” da odigra svoj “poslednji tango” u Humskoj, pred svojim grobarima.
Horde navijača su se slivale u Humsku 1 toga dana, iako je istog dana, kilometar dalje, Crvena Zvezda proslavljala titulu, ipak, nekako je sve to bilo u sjenci oproštaja legende.
Petnaest hiljada ljudi na stadionu JNA, ne baš tipično za taj period u kojem je posjeta na mečevima parnog valjka bila poprilično skromna. Ali ovoga puta Saša Ilić je bio glavni akter događaja, dovoljna motivacija za sve ljude koji bodre klub iz Humske.
Protiv ne toliko atraktivnog Proletera, grmjelo je gotovo cijelo prvo poluvrijeme ime i prezime Saše Ilića sa tribina, a onda, potop. Riječ potop u ovom tekstu nije metafora, niti poređenje sa fudbalskim ili bilo kakvim drugim događajem, veće je potop jedina i prava riječ koja je mogla opisati vremensku nepogodu koja je zadesila Beograd.
Kiša i grad su se sručili nad Humskom 1, u tolikoj mjeri da je sudija morao da prekine meč a mnogobrojni navijači su se povukli u tunele “hrama” ne bi li sačekali da se meč nastavi. Oni najhrabiji sa istoka i juga nisu kišu i grad priznali kao prepreku.
Posle kiše dođe sunce, tako to biva, doduše sada je umjesto sunca izašla duga, što je bio alarm za navijače da se vrate na tribine, a igrače na teren. Partizan je savladao Proleter 2:0 golovima Rikarda Gomeša i Danila Pantića, momcima koji su i danas u Partizanu, ali je sve to bilo u sjenci, ponovićemo opet, poslednjeg plesa kapitena. U 80. minutu Ilića napušta teren, mijenja ga Lazar Pavlović a čuvena pjesma krenula je opet.
“Nebo je plakalo zbog našeg kapitena!”
“Ovo je znak da treba da igra još.”
“Ne da mu Bog da završi karijeru!”
Ovo su samo neke od riječi koje su se mogle čuti na stadionu nakon izlaska sa terena, a ulaska u legendu.
Ovo je bila poslednja odigrana utakmica na domaćem stadionu za kapitena, ali ne i poslednja u karijeri.
Karijeru je završio sa trofejem Kupa Srbije u rukama, slavio je Partizan sa 1:0 golom Bojana Ostojića u derbiju i tako omogućio još jedan trofej pored imena svog kapitena. Koliko je Ilić značio fudbal u globalu pokazao je i vječiti rival koji je imao poruku za kapitena Partizana u vidu transparenta na kojem je pisalo, “U svakom kukolju žita ima, dobar kapiten, najgoreg tima”, šaljivo su odali priznanje navijači Zvezde.
Dugo će Partizan čekati igrača ovakvoga kova, jer vjernost, znanje, i prenošenje istog je ono na čemu je Saša Ilić potencirao kao igrač, a sad i kao trener, i čini se da niko nikada neće moći da mu uzme njegovo mjesto, a to mjesto je tik uz Dragana Mancea, Mocu Vukotića, Stjepana Bobeka i mnoge druge koji su obilježili jedne etape kako Partizana tako i bivše nam države Jugoslavije.
U crno bijelom dresu odigrao je 876 utakmica i postigao 240 golova. Uz 11 osvojenih titula šampiona države, Ilić pored svog imena ima i sedam kupova.
“Ja nisam otišao iz Partizana, on će uvijek biti moj.”- tim riječima je završio svoju fudbalsku karijeru.
