Najtrofejniji fudbaler u Crnoj Gori od strane Lob Sporta proglašen je najboljim igračem za sezonu 2023/24.
U pitanju je vedeta Dečića Draško Božović, apsolutna legenda i ikona crnogorskog loptanja, s kojom smo tim povodom u opširnom intervjuu razgovarali o karijeri, 12 osvojenih trofeja u domaćim okvirima (sedam titula i pet Kupova), djetinstvu, inostranoj karijeru, anegdotama, bratu Balši, terenima u našoj ligi, trenerskim aspiracijama…
No, na početku razgovora u ambijentu kultnog podgoričkog kluba Boćara najprije smo predali virtuozu nagradu za sjajnu sezonu, ali i cjelokupnu trofejnu karijeru.
“Stvarno sam iznenađen prijatno. Nisam ovo očekivao. Hvala puno. Baš sam jutros vidio idealni tim na vašem portalu i da sam proglašen najboljim igračem. Stvarno nisam očekivao nagradu. To uglavnom dobijam od sindikata i Fudbalskog saveza, ali stvarno jedan lijep gest i još jednom hvala na tome”.
A NA POČETKU RAZGOVORA – DEČIĆ I ŠAMPIONSKA TITULA…
“Već sam treću sezonu završio u Dečiću. Došao sam spletom okolnosti. Znamo svi što je bilo u Budućnosti poslije onog kastastrofalnog izdanja u Evropi. Došao sam u klub koji je imao jedno finale Kupa iza sebe, koji je već tada pokazivao da ima ambicije. Dopalo mi se to, zato sam i otišao iz Budućnosti u Dečić. Prve godine smo igrali finale Kupa protiv Budućnosti, od koje smo izgubili 1:0. Možda smo očekivali da te godine osvojimo prvi trofej. Nažalost, nismo uspjeli, iako nismo bili slabiji u toj utakmici. Štaviše, sad kad se sjetim, mislim da smo imali zrelije prilike, ali je rani gol Igora Ćukovića riješio utakmicu.
Sljedeće sezone napravljena je dobra ekipa. Došli su Igor Ivanović, Stefan Denković, kao i Ćuković. Iskreno, mislio sam da je to ta sezona za titulu. Krenuli smo stvarno dobro, prvih osam-devet kola bili smo prvi na tabeli, ali je onda uslijedio jedan nevjerovatan pad forme. Čim su rezultati ekipe slabiji onda se i atmosfera pokvari. Tu sezonu smo završili dosta loše, nismo čak izborili ni Evropu, mada nam je nedostajao taj jedan gol jer smo zbog gol-razlike ostali bez Evrope. U svakom slučaju, bila je to neuspješna sezona.
Potom je došla ova sezona, u kojoj je krunisan sav taj rad iz prethodnih pet godina od kada su svi ti ljudi u klubu. Mislim da smo potpuno zasluženo osvojili titulu, iako je bilo stvarno teško. Imali smo velikog konkurenta u ekipi Budućnosti. Tu se kasnije pojavio i Mornar. Takođe, Sutjeska je jedno vrijeme prijetila, ali smo na kraju tom pobjedom u Nikšiću i matematički uspjeli da osvojimo titulu i slavili narednih sedam dana u Tuzima. Svaki dan je bilo slavlje”.
GOL U NIKŠIĆU ZA TITULU…
“To jutro kad sam se probudio pred utakmicu u Nikšiću imao sam osjećaj da ću da postignem gol, iako nijedan nisam postigao u drugom dijelu sezonu, iako sam imao dosta asistencija, ali nisam imao sreće da postignem gol. Sjećam se, to je jedna lijepa anegdota. Imali smo zajednički ručak pred put u Nikšić. Kad sam krenuo na stepenicama kuće sačekala me je mlađa ćerkica i rekla – ‘Tata, daćeš gol”. To mi je bio još jedan motiv…
Drago mi je što sam postigao taj gol, ali sam samo želio titulu. Nikakav neki lični učinak, golovi i asistencije… To me u ovim godinama ne interesuje previše. Naravno, lijepo je kad se postigne gol ili asistira, zato i igramo fudbal, ali ono što sam stvarno želio jeste da Dečić osvoji titulu. Jer, od kada sam došao tamo ljudi prema meni imaju fenomenalan odnos. Bukvalno su me prihvatili kao najrođenijeg.
Došao sam u jednom teškom momentu, posljednjeg dana prelaznog roka kada sam bukvalno istjeran iz Budućnosti. I to je bio neki moj način da im se odužim sa titulom, a gol je došao kao šlag na tortu, na moje neko lično zadovoljstvo”.
SEDAM TITULA, VIŠE OD SVIH KLUBOVA, IGRAČA…
“Iskreno, nisam razmišljao o tome dok nismo sad osvojili titulu pa se pojavio taj podatak. Nikad to nisam potencirao stvarno, ali sam ponosan na taj podatak. Fudbal se igra da bi se osvajale titule. U Budućnosti četiri titule. Kao što si rekao, u toj prvoj tituli igrao sam polusezonu i drugu kod Mija Radulovića, pa sam otišao u Izrael. Tu su i dvije sa Mogrenom i sad sa Dečićem. Žao mi je što nisam osvojio sa Sutjeskom, a imao sam priliku, kao i sa Lovćenom. Sa Sutjeskom smo se borili za titulu sa Rudarom, koji je u posljednjem kolu pobijedio Mladost u Pljevljima i postao prvak.
Sa Lovćenom mi je, što se kaže, rak-rana. Te godine smo mogli da osvojimo duplu krunu. Osvojili smo Kup, postigao sam taj pobjedonosni gol protiv Mladosti. Potom smo imali taj meč sa Sutjeskom u Nikšiću, 1:1, gdje mislim da smo oštećeni… ali dobro, da se ne vraćamo na to. Stvarno mi je žao zbog te titule sa Lovćenom jer je to meni bio povratak poslije teške polusezone u Sloveniji, gdje sam imao povrede. Došao sam u Lovćen na poziv Mojaša Radonjića. Igrali smo fenomenalan fudbal tu polusezonu. Ne znam jesmo li imali ijedan poraz, možda jedan… To je bilo 100 godina kluba, mislim da je to bio prvi trofej Lovćena od nezavisnosti Crne Gore. Žao mi je zbog te titule”.
UKUPNO 12 TROFEJA – PLAĆA LI DRAŠKO PIĆE OD SJEVERA DO PRIMORJA?
“Nije da sam baš omiljen u Nikšiću. To su navijači, ali razumijem prozivanje s tribina, ne smeta mi uopšte. Mada sam im dao dosta golova od kada sam otišao. Imam dobre odnose sa ljudima iz Rudara. Nažalost, Mogren se ugasio. Naravno, sa bivšim saigračima iz Lovćena sam u izvranrednim odnosima. Iz Budućnosti da ne pominjem Grbića, Ivanovića i ostale. Uglavnom imam sa svima dobar odnos.
Naravno, svi plaćamo piće”.
IZGUBLJENA FINALA – KOLIKO SU VAŽNI PORAZI?
“Naravno, gubio sam finala sa Mogrenom, Dečićem…. Možda je moglo još trofeja, ali ne treba biti nezadovoljan. To je sve motiv više za predstojeće izazove na putu do još nekih trofeja. Imao sam dosta neuspjeha. Tu je i ta prva sezona naše lige. Tada sam kao mlad igrač, 17-18 godina, bio u Budućnosti, ali sam sa klupe ulazio skoro svaku utakmicu. Trener je bio Miodrag Grof Božović. Polusezonu smo odigrali izvanredno, a onda je došlo do nekih rotacija na klupi. Ne znam zašto je Grof tada napustio Budućnost i tada se vratio Brano Milačić. Na kraju je Zeta osvojila titulu. Prije toga smo pod Goricom pred 10 hiljada ljudi pobijedili 1:0 pod novim trenerom Kecom Vukovićem, jer je Brano dobio otkaz. Pretekli smo Zetu, ali već u sljedećem kolu nismo pobijedili u Pljevljima. Nažalost, moj brat Balša promašio je penal, Zeta nas je pretekla i do kraja zadržala prednost. Tu titulu mi je takođe žao.
No, Zeta je tada imala zaista dobru, mladu ekipu, a imali smo i mi dobru ekipu, predvođenu Igorom Burzanovićem. U Zeti je bio gro igrača s kojima smo igrali kroz mlađe kategorije, gdje smo mi uvijek pobjeđivali. Recimo, u pionirima smo osvojili duplu krunu u Jugoslaviji, pa u kadetima kod čika Slavka Vlahovića smo bili prvaci Jugoslavije. On nam je bio trener četiri godije od pionira do omladinaca. Imali smo dobru 87 generaciju, za koju sam igrao iako sam 88. Bila je to dobra ekipa Budućnosti.
SA DESNOG BEKA NA DESETKU?
“Kako sam igrao za godinu starije u mlađim kategorijama počeo sam kao zadnji vezni, pa sam bio desni bek, pa desno krilo, pa sam igrao i polušpica, pa špica, pa i lijevo krilo… Mislim da smo štopera nisam igrao… Iskreno, ne mislim da je to greška. Možda je mene to oštetilo u nekom trenutku gdje se nije znalo da li sam bek ili vezni, ali ćemi to možda valjati sjutra kad odlučim da postanem trener pa ću imati osjećaj za sve pozicije.
Jednostavno, takav je bio splet okolnosti. Na primjer, kao desni bek sam pošao u Mogren. Postao sam A reprezentativac kao desni bek, tako da sam pružao dobre partije i na toj poziciji. Mada sam bio ofanzivac, a defanziva mi nije bila jača strana. Više sam možda na neki svoj bezobrazluk to izvlačio. U svakom klubu u kojem sam bio igrao sam i na beka i kao vezni. U Mogren, kad je Mojsilović došao ima jedna njegova izjava gdje je rekao da misli da ja nisam desni bek, nego da treba da igram u veznom redu ili krilo.
Kod njega sam znao da počnem utakmicu na desnog beka, pa me prebaci na zadnjeg veznog i onda završim na lijevo krilo. Tu sam zahvalan Slavku Vlahoviću. On je s nama u Budućnosti radio izvanredno. Još u tim mlađim kategorijama znali smo sve te taktičke zadatke. Iskreno, nakon toga nisam nešto novo naučio što nisam naučio kod čika Slavka Vlahovića. To su tek bile neke finese, nijanse, zavisno od toga što trener želi i kako želi.
Iskreno, mislim da mi je to dosta koristilo u karijeri. Možda je u tom nekom ključnom momentu trebalo da se definiše, ali ne žalim se. Kao što sam rekao, možda će mi koristiti u budućnosti kad možda postanem trener, pa ću imati sluha za sve te linije tima i da prepoznam igrače ko je za koju poziciju”.
INOSTRANI ANGAŽMANI – HAPOEL, DOMŽALE, PRIŠTINA… ZBOG ČEGA SE NIJE DOGODIO PRIRODAN SKOK?
“Hapoel Ber-Ševa je sada ozbiljan klub. Tada je bio klub u povoju. Bila je zimska pauza, otišao sam tamo, ali kod njih nema pauze i igraju kao što igraju u Evropi. Tu sam napravio grešku jer sam trebao da sačekam. Odmah sam prvu utakmicu rekao treneru da mogu da igram. Tri dana sam bio sa ekipom i nisam bio fizički spreman. Nisam poznavao ni igrače… Bukvalno sam ušao tu kao da me neko s neba spustio tu. I stvarno sam odigrao loše, kastastrofa.
Tada se ekipa bori za opstanak, a treneru, naravno, zavisi posao od rezultata i neće da rizikuje. Ne stavlja me jednu, drugu, treću, četvrtu utakmicu… Kasnije uđem u ritam, spremim se, radim dobro na treninzima, čak su se i neki saigrači čudili zašto me ne stavlja da igram jer sam odigrao dobro u nekim prijateljskim utakmicama. Taj trener me je stavljao na veznog igrača, jer je vjerovatno vidio da nisam za desnog beka. Očekivao sam da ga smijene, ali je on ostao, ja odigrao jednu utakmicu do kraja i nisam htio da produžim ugovor rizikujuću da ne igram još pola godine. Međutim, bilo je lijepo iskustvo.
Žao mi je što nisam više napravio, posebno u tom Izraelu. Mislim da bih u toj ligi mogao dosta da pružim.
Što se tiče Slovenije, tu je već bilo bolje. Igrao sam i Evropu dobro i došao na poziv Mojsilovića. Ispali smo tada od rumunske Astre, a rezultati su u prvenstvu bili pola-pola. No, na primjer, igrali smo prijateljske utakmice. Lids junajted smo dobili 2:1, namjestio sam gol na toj utakmici. Takođe, igrali smo i protiv Udinezea… U Sloveniji je za mlade igrače fenomenalno, posebno Domžale koji ima i odličnu omladinsku školu. Izbacio je preko 30-40 igrača u posljednjih 10-ak godina, a koji igraju po Evropi. Sad na predstojećem Evropskom prvenstvu u reprezentaciji Slovenije ima 3-4 igrača koji su bili sa mnom tada u klubu kao mladi.
Onda sam doživio povredu, jedinu tešku u karijeri. Oporavljao sam se dva mjeseca, pa se vratio, ali se i opet povrijedio. Imao sam ugovor, oni su željeli da ostanem, ali sam se razočarao i uvrtio sebi u glavu da ne želim da ostanem jer se povređujem. I napravim tada odličan potez jer se vratim u Lovćen i odigram stvarno polusezonu, ali se i konačno profilišem na poziciju polušpica. To je bilo najvažnije”.
DA LI JE BILO POZIVA OD KLUBOVA IZ LIGA PETICE U TO VRIJEME?
“Iskreno, nije bilo iz Liga petica. Bili su razni menadžeri koji su dolazili s pričom ‘Ti možeš ovamo, imam kontakte ovamo, imam onamo’… Jedan mi je čak rekao da Rafa Benitez zna za mene… No, imao sam ponude iz Poljske, Bugarske, Azije, koja me nije privlačila. Za Poljsku i Bugarsku sam možda greške pravio jer sam imao dobar ugovor u Bugarsku za Liteks. Htjeli su da me uzmu nakon utakmice protiv Mogrena, čak sam bio i njihov gost protiv Visle Krakov, ali mi se nije svidjelo to što sam vidio. Tamo je jedino taj stadion lijep, ostalo mi se baš nije svidjelo.
Tu sam grešku napravio. Imao sam ugovor na tri godine, dobre uslove, ali sam mislio tada da mogu nešto bolje, a na kraju ništa bolje nije bilo, ali dobro, na greškama se uči.
Potom mi je u Prištini bilo super. Došao sam poslije jedne malo slabije sezone u Rudaru, gdje nije bila dobra situacija. Zovne me čovjek i pita da li bih došao u Prištinu na Kosovo. Razmišljam tada, to je gora liga od naše, ali su bili dobri uslovi. Nakon razgovora sa porodicom, budući da sam tada već oženjen i imam ćerku, i odem stvari. Tamo su me ljudi dočekali fenomenalno, iako sam možda imao predrasude zbog svega što se dešava u okruženju, ali mi je stvarno sjajno bilo.
Međutim, i tu prvu utakmicu odigram slabo i odmah sljedeću završio na klupi, ali već poslije dvije utakmice uđem, postignem gol, uđem u ritam, postanem standardan i odigram fenomenalno. Postigao sam za polusezonu 7-8 golova, uz 15-16 asistencija, ubjedljivo najbolji asistent lige… Osvojili smo Kup, a prvenstvo izgubili u posljednjem kolu. Bila je to ipak dobra sezona, ali sam odlučio da se vratim jer je supruga trebala da se porodi sa drugim djetetom i odlučio sam da se vratim.
Krenula je priča oko Budućnosti, a ja kao i uvijek, čim Budućnost zovne – ja se vratim”.
KAKO JE KRENULA PRIČA SA FUDBALOM U DJETINJSTVU?
“Živjeli smo preko Morače, preko puta Pravnog fakulteta. To je kvart sa puno fudbalera. Tu su bila braća Burzanović, Minja Ljumović, a preko puta ulica Milan Purović. Tu smo počeli na crni krug da igramo fudbal kao đeca. Otac naš je igrao fudbal, ali je batalio sa 20 godina kada se zaposlio. S njim smo onako Balša i ja ispred zgrade šutirali loptu. Tu je Balša pokazivao ogroman talenat. Uz njega i starije momke u kvartu borio sam se da dobijem šansu da igram i uglavnom sam bio prva rezerva. Čekao sam da neko ne izađe ispred zgrade ili da ga majka ne pušti taj dan napolje i onda sam upadao da igram.
Stvarno sam imao prelijepo djetinjstvo, kako ispred zgrade, tako na selo kad smo odlazili kod babe i đeda u Žabljak Crnojevića. Svuda se igrao fudbal tada. Nije bilo ovih tableta, telefona… Prve igrice su bile Sega Mega, Soni jedinica se pojavio… ali je uglavnom bio fudbal u fokusu. Tu smo ispred zgrade igrali, pravili turnire, kao i u školi Sutjeska, gdje smo učili. Tamo je bio dobar poligon, gdje je sad balon. Pravili smo i koševe, a igrali smo i rukomet u vrijeme kad bi se održavalo Evropsko prvenstvo. Svim sportovima smo se bavili. Da ne pričam o klikerima, igricama…
I tada sam kao dijete pokazivao da oću da pobijedim. Možda to što sam bio najmlađi ispred zgrade, pa sam se borio. Uvijek sam bio najmlađi svuda, a sad sam evo najstariji. Možda sam tada zbog toga stekao taj karakter i ratnički, pobjednički duh i pobjednički mentalitet”.
BRAT BALŠA KAO TRENER?
“Iskreno, ne volimm da hvalim, ali vidim da je posvećen, totalno je u tome. Više je posvećen tome nego dok je bio aktivan igrač. Po četiri-pet sati kod kuće piše, vodi dnevnike, analizira utakmice… Sad se, hvala Bogu, svaka utakmica snima. Vidim da želi da uči. Sjajno je što je kod selektora Gorana Perišića pomoćnik trener, jer i tu može da stekne dosta iskustva. Vodi generaciju 2009. koja je stvarno talentovana. Baš su prije par dana igrali sa Starim aerodromom, koji takođe ima odličnu generaciju. Dvije ekipe, da ih pošalješ na bilo koji turnir u Evropi da se ne postidi niko. Tu ima 15-16 reprezentativaca. Lijepe su utakmice. Pratim tu generaciju već tri godine od kada je on njihov trener. On to radi dobro.
Vidjećemo sad što će da bude. U Budućnost je tako, na godinu dana treneri potpisuju ugovore. Valjda će ga ostaviti. Uglavnom, mislim da ima dobru perspektivu.
DA LI JE SVIJETLA BUDUĆNOST CRNOGORSKOG FUDBALA?
“Imamo dosta talenata. Iskreno, mislim da je najveći problem to takmičenje. Sad smo pominjali tu 2009. generaciju – oni imaju samo između sebe te najjače utakmice. Možda ima Kom par igrača, ostale ekipe su slabe, to su pobjede sa šest-sedam golova razlike. Mislim da je takmičenje slabo, od petlića do seniora. Zbog toga ne isplivavaju sad neki talenti za seniore. Da ne računamo 2006. godište koje je izbacilo Adžića, Perovića… Tu je pravi potez bila akademija, koju je Savez napravio. Djeca su skoro svakog mjeseca igrala jake utakmice protiv raznih reprezentacija. Mislim da je to put, kad već nemamo realno toliko kvalitetnih igrača, već da klubovi šalju djecu na što više turnira. Mislim da će u tom slučaju biti dobro svima – i đeci, i klubu i kasnije reprezentaciji te cjelokupnom crnogorskom fudbalu.
Takođe, ne treba da se opterećujemo rezultatima u mlađim kategorijama. Bolje da izađe pet pravih igrača za A reprezentaciju, nego da se jednom plasiramo na Evropsko i da ne bude ništa poslije. Jer, realno, ne znam da li imamo toliki kvalitet, a jako je teško u toj konkurenciji plasirati se na takmičenje.
POKLANJAMO LI DOVOLJNU PAŽNJU MLAĐIM IGRAČIMA?
“Vidite, bilo je situacija gdje klub kaže treneru – oćemo da forsiramo mlade igrače. I taj trener forsira mlade igrače i onda, naravno, ne može da ima kontinuitet rezultata jer su to mladi igrači. I klub ga smijeni. I onda drugi trener kaže – neću to da radim. Ja sam za to da se pruža šansa mladim igračima, ali nisam za bonuse. To mi je nametanje. To baš ne volim. Ne da im se poklanja šansa, a šansa nije jedna utakmica. Ako klub želi neka istrpi mladog igrača pola godine i da ga pusti da igra. Kad sam počinjao bio sam na pozajmici iz Budućnosti u Kom. Imao sam 17 godina i sjećam se da mi je prvih nekoliko utakmica bilo jako teško. Mučio sam se. To je tada bila Druga liga, grupa jug u bivšoj zajedničkoj zajednici. To je, bukvalno, naša sadašnja liga, samo što su Budućnost i Zeta igrali Prvu ligu, a ostali, Sutjeska, Rudar, svi su bili u toj Drugoj ligi. Ta liga je bila tada odlična za mene kao mladog igrača.
Nakon traženja, u drugoj polusezoni sam već postigao šest-sedam golova. Tako se stiče iskustvo i tako klub treba da pruži šansu mladom igraču, a ne dvije utakmice i onda ga nema. Takve situacije sam imao kasnije u Budućnosti kad sam se vratio sa pozajmice. Odigram dvije utakmice dobro, pa treću slabo, a onda četvrtu nisam ni na klupu. Potom sam razgovarao sa Dejanom Vukićevićem i dobio sam u Mogrenu pravu priliku, klub je pravio projekat oko mene, pa su doveli Grbića, Balšu, Luku Tiodorovića, Luku Pejovića, Janka Simovića, Marka Ćetkovića… Baš je dosta došlo mladih igrača. Dobijali smo šansu u kontinuitetu, igrali i na kraju osvojili dvije titule sa Mogrenom.
Istovremeno, ne volim da se bilo kome nešto poklanja ili nameće. Svaki igrač treba da zasluži priliku svojim ponašanjem, radom, odnosnom… Ako je neko talenat, prirodno je da klub forsira jer će kasnije imati benefite od toga.
Takođe, imamo taj problem bonusa. Budućnost i Sutjeska imaju kvalitetne igrače-bonuse. Kod nas u Dečiću ima ih tri-četiri. A onda, imao sam tu situaciju u Budućnosti, bonus igrač vidi da nema zamjenu i da mora da igra svaku. I ne trenira dobro. Na kraju ne igra, nije više bonus i ne igra”.
CRNOGORSKI TERENI…
“Kod nas su tereni stvarno loši. Navodim primjer, mi smo svo vrijeme gostovali. Igrali smo na stadion Titograda koji je stvarno bio loš. Izgubili smo tu mnogo bodova zbog terena koji je bio katastrofalan, koji ne odgovara ekipi koja želi da napada i pobijedi. Izgurali smo nekako. A onda dođemo u Nikšić, đe je teren fenomenalan i odmah smo igrali mnogo bolje i ljepše. Igraču je ljepše da igra.
Vidimo po Evropi koliko golova padne kad igrač i ne udari loptu kako treba, ali kako je teren brz i klizav ta lopta sklizne i uđe u gol. Mislim da bi kod nas bilo mnogo više golova da su tereni bolji. Ovako, kad su tereni slabiji moraš loptu da pogodiš fenomenalno da bi postigao gol. Da ne pričam o igri iz prve, to baš teško može da se uspostavi. Zbog toga nam je fudbal i sporiji.
Pa, kod nas nisu htjeli terene da prskaju do prije koju godinu. Svuda po Evropi prije utakmice prskaju terene da bi lopta išla brže i da bi brži fudbal bio. Stvarno su nam tereni katastrofa jer ih ljudi slabo održavaju, realno. Mislim da se jedino teren pod Goricom održava kako treba. U Nikšiću isto. Ostalo je loše. Ono kad s proljeća počne malo da buja onda se malo poprave, ali mislim da je ljudski resurs zapravo najveći problem za održavanje terena. Mislim da ljudi ne znaju da održavaju terene.
Koliko znam, Savez je napravio dosta terena. Primjer, u Danilovgradu je napravljen teren prije tri godine, a sad je katastrofa. Nikad mi to ne može biti jasno. U Tivtu je teren napravljen, pa je bio loš, ali je sad dobar bio. Možda su tada krenuli malo ranije da igraju na njega, pa se trava možda nije dobro uhvatila…
Uglavnom, infrastruktura terena mora da bude bolja. Tribine da ne pominjem. Nadam se da će to ići u nekom dobrom pravcu. Mada, 100 godina kasnimo za Evropom… No, to nam je što nam je. Treba da se borimo da bude bolje, da se svi trudimo, pa možda jednog dana dođemo do nekog normalnog nivoa.
Takođe, niđe fudbal nije napredovao ako država nije stala iza njega. Mađarska je primjer – napredovali su enormnom brzinom.”
REPREZENTACIJA – 10 GODINA BEZ NASTUPA…
“Tu nikad nisam krivio nekog drugog do sebe. Bio sam kapiten mlade reprezentacije, osim kad Stevan Jovetić dođe da igra. Onda je on bio kapiten. Uglavnom, on je već tada bio za A selekciju. Čak sam i kod prvog selektora Zorana Filipovića bio na neka okupljanja, mada nisam debitovao. Potom sam kod pokojnog Cica Kranjčara debitovao u prijateljskoj utakmici pod Goricom protiv Sjeverne Irske. Mislim da je to prva pobjeda Cicova na klupi naše reprezentacije. Stvarno sam mu zahvalan zbog toga. Bio je odličan čovjek i odličan trener. Nakon toga sam posljednju utakmicu igrao protiv Švajcarske tamo pred baraž. Tada je već selektor bio Branko Brnović.
Poslije sam dobijao pozive u reprezentaciju, možda za pet-šest utakmica, posebno iz Rudara kad smo osvojili Kup, ali nisam ulazio u igru. Tu mi je možda krivo što nisam neku od tih utakmica odigrao, jer bih možda i napravio neki transfer tada. Imao sam 26 godina i mislim da je bilo situacija gdje sam mogao da uđem. Primjer, protiv Rusije u Moskvi ili Makedonije u prijateljskoj utakmici, mislim posljednoj Brnovića kao selektora, kad smo doživjeli poraz. Uglavnom, tu sam bio i onda me opet nije bilo.
Takođe, bilo je i situacija kad nisam ni zasluživao da budem u reprezentaciji, ali je i bilo momenata, kao kod selektora Faruka Hadžibegića, kad mislim da sam morao da budem tu. Mogao sam da imam više nastupa i na kraju me je Mijo Radulović zvao. Odigrao sam 10 utakmica i stvarno sam mu zahvalan na tome. Bilo je dobrih utakmica, posebno prve četiri u Ligi nacija, gdje sam ulazio s klupe, igrao dobro i dao doprinos rezultatima.
Naravno, pamtiću protiv Holandije ovdje. Ušao sam na 0:2 za Holandiju. Na kraju je završeno 2:2. To mi je možda i najdraža utakmica. Često se i sad šalim sa drugovima da sam vidio strah Virdžilu van Dajku u očima i da smo trebali da ih dobijemo. To je, defnitivno, utakmicu koju ću da pamtim cijeli život. I naravno protiv Rumunije u Bukureštu, gdje smo dobili 0:3 uz Mugijeva tri gola. Sjećam se, ulazim kod vođstva 2:0 i u glavi mi – daj da damo još jedan, ne daj Bože da ga primimo da se zakuva sad. I poslije sekunde Mugi postiže gol za 3:0. Najsrećniji sam bio na svijet. Poslije je bilo sve lagano”.
OSJEĆAJ IGRANJA ZA REPREZENTACIJU?
“Najsrećniji sam bio kad sam sa 18 godina dobio prvi poziv za mladu reprezentaciju. Bila je to prijateljska protiv Makedonije. Prije toga sam igrao za mlađe selekcije Srbije i Crne Gore, a sad ću da ispričam jednu anegdotu iz tog vremena. Na turniru u Italiji. Svlačionice za sve reprezentacije i na našu svlačionicu samo piše Srbija, a mi smo Srbija i Crna Gora. Ja gledam ono, uzimam marker i dodajem – and Montenegro. Bio sam tada jedini igrač iz Crne Gore, a svi ostali iz Srbije.
Ponos mi je i čast što sam potom igrao za reprezentaciju Crne Gore. U pobjedi nad Bugarskom, kada su golove postigli Joveta i Simon Vukčević, igrao sam cijelu utakmicu za mladu i namjestio gol Joveti. To je bila prva zvanična pobjeda neke naše reprezentacije. To mi je lijepo kad se sad sjetim, ali je A reprezentacija nešto posebno. To je ono što svi prate. Stvarno najljepši osjećaj.
Žao mi je što nisam odigrao više utakmice i postigao neki gol. Za mladu sam i dao jedan gol, a za A nisam imao sreće. Mislim da sam mogao makar još desetak utakmica više da odigram.
Sada imam 36 godina i treba mlađi da igraju. Dosta je. I kad sam mlađi bio, kad nisam igrao, bio sam ono pravi navijač u Hercegovačku prije utakmice dva-tri sata sa društvom. Tako da, naravno, ostajem navijač. Kao što svi treba da navijaju za svoju zemlju”.
TRENERSKA KARIJERA?
“Prije četiri godine, dok sam bio u Budućnosti, upisao sam trenersku B licencu. To mogu da završim dok sam još aktivan igrač. Krenuo sam na predavanja, tri semestra sam odradio. I onda se desila korona, pauza, pa sam kasnije pozivan u reprezentaciju i nikako nisam stigao četvrti semestar da odradim. I sad sam, baš prije nekih pola godine, završio. Ostao je taj diplomski, skoro sam sve spremio. Malo sam lijen da taj diplomski odradim, jer kasnije treba da imam staž, da radim i vodim neke mlađe kategorije, a dok igram to ne mogu da radim. Taj ću diplomski da položim, pa kad završim karijeru planiram da se bavim trenerskim poslom.
Međutim, ne privlači me rad sa mlađim kategorijama, kao Balša moj. Volim da se takmičim i prioritet mi je takmičenje, a đecu treba učiti da igraju fudbal, da se razvijaju, tu obuku odrade kako treba, pa tek onda da se razmišlja o rezultatima u mlađim kategorijama. Dakle, rad sa seniorima me isključivo zanima, iako ne bježim, naravno, od rada u mlađim kategorijama ako budem morao zbog tih licenci, staža i slično. Ipak, prioritet su mi seniori.
Planiram da igram još godinu dana, možda dvije. Vidjećemo kakva bude situacija i onda da uđem u trenerske vode. Već sam pričao s ljudima iz Dečića, koji prave planove, traže kadrove, trenere mlađih kategorija i za sve ostale stvari u klubu, tako da možda i nakon karijere budem dio Dečića.
FORMACIJA DRAŠKA BOŽOVIĆA KAO TRENERA?
“Iskreno, volim formaciju 3-5-2. Međutim, trener treba da se prilagodi kakvu ekipu ima. Imamo dosta trenera koji vole 3-5-2 i tu formaciju forsiraju đe god da su treneri, a nemaju taj tip igrača koji mogu to da igraju. Takođe, tu je i 4-3-3, 4-4-2, to su neke standardne formacije.
Mada, vidimo kako sada Siti igra. Kad napada dva igrača ostaju u odbranu, a svi ostali na protivničku polovinu. Mijenjaće se to dok postanem trener”.
NA KRAJU – DEČIĆ I OČEKIVANJA U EVROPI?
“Mi nemamo neki pritisak da nešto moramo. Nismo morali ni titulu da osvojimo – pa smo je osvojili. Tako idemo i u Evropu. Ako nas žrijeb pogleda da izvučemo neku ekipu koja je tu približna našim kvalitetima. Najbitnije mi je da ne budu Skandinavci i Farani, jer je njima prvenstvo u toku i biće spremni. Više bih volio neku ekipu koja prolazi pripreme isto kao i mi, možda iz okruženja neka ekipa.
Ne bi bilo loše taj Balkani da dođe. Oni su nam tu najbliži s Kosova. Malo im se sad ekipa osula, otišlo im je par najboljih igrača. Može i Borac iz Banja Luke… Mogli su da nam dođu i Ferencvaroš i Karabag, ali nakon osvajanja Reala mislim da su oni sad ispali iz te grupe mogućih suparnika. Tako da bi mogao da nam umjesto njih dođe neko manjeg kvaliteta jer su to dvije fenomenalne ekipe.
Idemo korak po korak. Vidjećemo kakav će biti žrijeb. Volio bih da prođemo makar jedno kolo. Ako ne u Ligi šampiona, onda u Ligi konferencija. Nadam se da ćemo se dobro spremiti i odraditi pripreme kako treba. Krećemo sad 10. juna i da će klub dovesti tri-četiri dobra pojačanja za Evropu. Probaćemo da malo podignemo rejting našeg fudbala u Evropi”, zaključuje Draško Božović.
Uživajte u cjelokupnom video intervjuu.
