Nesumnjiva legenda crnogorskog fudbala i reprezentacije odlučila je nakon 16 godina profesionalne i bogate igračke karijere da, u poznatom žargonu, okači kopačke o klin.
Fatosa Bećiraja više nećemo gledati na zelenim travnjacima, ali itekako hoćemo pored njih. Naravno, to je bio savršen povod da porazgovaramo sa popularnim Bećom, koji je najprije rezimirao igračku, pa najavio svoju novu karijeru.
>>> Novi sportski direktor Dečića za LOB SPORT: “Nema euforije, ali idemo po najveće ciljeve”
“Da, odlučio sam da završim karijeru. Emocije naviru i teško je to prihvatiti. Međutim, nakon dugog razmišljanja došlo je vrijeme za novu stranicu i korak naprijed. Bila je to odluka teškog srca. No, istovremeno je to i prirodni proces koji prolaze svi igrači, pa i ja. Kad se osvrnem iza sebe, mogu reći da sam ponosan na sve što sam doživio i proživio kao igrač”, naglašava Bećiraj u ekskluzivnom razgovoru za Lob Sport.
IDOL PODGORIČKE PUBLIKE
Sve je krenulo u mlađim kategorijama kosovke Šćiponje, gdje je Bećiraj od 2005. do 2007. Potom se, prirodno, dogodila matična Besa iz rodne Peći, a 2008. dogodio se transfer u Budućnost. Tada anoniman napadač ubrzo je svojim radom, poniznošću, ali i snajperskim sposobnostima na terenu postao idol podgoričke publike.
Bećiraj je postigao 39 golova u 81 utakmici u plavo-bijelom dresu, osvojivši titulu šampiona države, premijernu Budućnosti od obnove crnogorske nezavisnosti. Sljedeću sezonu završio je kao najbolji strijelac prvenstva sa 18 golova, a sa oduševljenih tribina se sve češče orilo…
“Bećiraj, Bećiraj! Fatos, Fatos, Bećiraj!”.
“Sjećam se, u Budućnost sam stigao kao anonimus. Međutim, sjajno sam prihvaćen i svojim zalaganjem uspjeli smo da napravimo velike stvari. Gdje god da sam igrao, u Budućnosti pogotovo, trudio sam uvijek da poštujem klub u kojem igram i da pružim svoj maksimum. Tom idejom sam se uvijek vodio. Imao sam fenomenalan status i ponosan sam na to vrijeme”, prisjeća se Bećiraj.
Potom je u transferu vrijednom 650.000 eura postao igrač zagrebačkog Dinama.
“Budućnost je bila i moja odskočna daska. Uslijedio je odlazak u Dinamo. Veliki klub, za koji me veže jedan od najljepših perioda u karijeri. Igrali smo Ligu šampiona, dva puta Ligu Evrope”, naglašava naš sagovornik, koji je u dresu Modrih skupio čak 125 nastupa, postigavši 37 golova, uz 17 asistencija, a osvojio je tri vezane titule šampiona Hrvatske, dva Kupa i jedan Superkup.
GOL REALU USRED MADRIDA, PRED OČIMA MURINJA
Sredinom avgusta 2011. godine, u plej-ofu kvalifikacija za Ligu šampiona, Bećiraj je na Maksimiru postigao gol u 84. minutu za pobjedu 4:1 nad švedskim Malmeom. Dinamo je potom izgubio u revanšu 2:0, plesao po ivici, ali je uspio da se domogne elitnog takmičenja kroz iglene uši.
Potom, najblaže rečeno, Dinamo nije briljirao u grupi, uz svih šest poraza, 22 primljena gola i samo tri postignuta. Međutim, jedan od njih potpisao je upravo Bećiraj tog 22. novembra na Santijago Bernabeu stadionu u Madridu protiv Reala u porazu 6:2.
I onda, u 81. minutu Luis Ibanjez je ubacio oštru “svađalicu” u srce šesnaesterca Reala, a Bećiraj pored Rafaela Varana glavom zakucao loptu u mrežu. Trenutak, koji nikada neće zaboraviti protiv zvjezdane ekipe i pred očima njenog tadašnjeg trenera – Žozea Murinja.
“Bez sumnje, taj gol protiv Reala na Bernabeu stadionu zavijek ću pamtiti i biće dio mene. Sa naših prostora mali broj igrača može se pohvaliti da je postigao pogodak protiv Real Madrida. Imao sam sreću da realizujem taj gol, koji doživljavam kao svojevrsnu nagradu za sav naporni trud i rad koji su me vodili tokom karijere”.
Uslijedila je 2014. kineska avantura u Čangčunu, nakon čega je napadač zaigrao za bjeloruskog velikana Dinamo Minsk. Potom se otisnuo u moskovski Dinamo, pa belgijski Mehelen, a onda i dvije godine u izraelskoj Makabi Netanji, za koju je postigao 20 golova.
U sezoni 2020/21 nosio je dres poljske Visle iz Krakova, a u međuvremenu branio boje izraelskog Bnej Jehude te kazahstanske Astane. U crnogorski fudbal Bećiraj se vratio 2022. u dresu Dećića, za koji se u strijelce upisao sedam puta, da bi na koncu prethodnu sezonu proveo u Mornaru te uspio da sačuva Baranima prvoligaški status.
“U Dečiću mi je bilo jako lijepo. U Mornaru smo igrali tešku sezonu. Iako kroz baraž, na kraju smo opstali, zbog čega mi je jako drago. Klub kao Mornar i grad Bar zaslužuju da budu dio Prve lige. Kad rezimiram cijelu karijeru, bilo je lijepih i tužnih trenutaka, ostvarenih i neostvarenih ciljeva. Međutim, ponosan sam na gotovo sve što sam doživio i igrao. U svakom klubu sam praktično bio nosilac igre, poštujući u svakom trenutku navijače i državu u kojoj igram fudbal. Uvijek sam pružao sve od sebe i mislim da se isplatilo”, naglas razmišlja vrsni golgeter.
REKORDER I KAPITEN REPREZENTACIJE
Tokom svih klupskih izazova, Bećiraj je 13 godina igrao za reprezentaciju Crne Gore, a prije toga i za mladu selekciju. Odigrao je rekordnih 86 utakmica za Hrabre sokole, postigavši 16 golova, po čemu je trenutno treći na vječnoj listi iza Mirka Vučinića (17) i Stevana Jovetića (31).
Bećo gotovo nije propuštao okupljanja nacionalnog tima, čiji je svojevremeno bio i kapiten. Znao je i prvi da dođe u Podgoricu te samostalno trenira par dana uoči okupljanja, što najbolje govori o kakvom se profesionalcu uvijek radilo, tokom cijele karijere.
“Igre u reprezentaciji su posebne. Mogu reći da svaki nastup pamtim od početka do kraja, doslovno, od najmanjih do najvećih trenutaka tokom 13 godina nastupanja za Crnu Goru. Iako nisam rođen u Crnoj Gori, uvijek sam državu i reprezentaciju doživljavao svojom. Volio bih da je sve to potrajalo do kraja mog života. Međutim, ne možemo protiv procesa i prirode, moramo da prepuštamo mjesto mlađima. Na kraju, puno mi je srce i ponosan sam zbog svega što sam prošao sa reprezentacijom Crne Gore. Tih 86 nastupa zauvijek ću nositi u srcu”, priznaje 35-godišnji Fatos.
Poput one noći u Madridu, Bećiraj je doživio vrhunac u dresu reprezentacije 11. oktobra 2016. godine u Kopenhagenu. Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, igrao se 32. minut, Jovetić je majstorskim sobrerom prebacio odbranu Danske, a napadač Crne Gore probio Kaspera Šmajhela za zlatnu pobjedu 0:1, jednu od najvećih fudbalskih u istoriji naše države.
“Gol Danskoj bio je i ostao poseban za mene. Naročito jer smo u tim trijumfom bili prvi u grupi u tom trenutku. Postići pobjedonosni gol protiv tako jake reprezentacije, koja rijetko gubi na svom terenu, predstavlja čast i ponos za mene. To mi je jedan od najdražih golova u karijeri. Nevjerovatna, magična noć u Kopenhagenu”, vraća film Bećiraj.
“Nisam postigao puno golova za Crnu Goru. Često nisam igrao ni na svojoj poziciji. Međutim, svaki ukazani minut u crvenom dresu pružao sam maksimum i želio da opravdam povjerenje ljudi iz Saveza i selektora na najbolji mogući način”, skromno, u svom stilu, zaključuje.
Poentiraćemo – Crna Gora je ponosna što je živjela i sanjala sa svojim fudbalskim sinom – Fatosem Bećirajem.
