Postizao je golove gdje god je igrao, bio neko ko se nije štedio. Ni na utakmicama, ali ni na treninzima. U Prištini je u najljepšem periodu tog kluba u istoriji bio božanstvo, obožavali su ga kasnije i navijači Partizana. Zoran Batrović svoju karijeru najviše veže upravo za ova dva tima, iako je i u Crnoj Gori ostavio trag noseći dresove Jedinstva, Bokelja, Budućnosti, Mogrena…
“Malo ko se može pohvaliti činjenicom da je u svakom klubu bio najbolji klupski strijelac. Eto, ja sam bio taj. Gdje god sam igrao nije bilo produktivnijeg igrača u ekipi od mene”, počinje razgovor za LOB SPORT Zoran Batrović.
Danas je, kako kaže “najponosniji deda i uživa sa unučadima”, a na utakmice ne ide sigurno desetak godina.
“Deset godina moja noga nije kročila ni na jedan naš stadion. A Trešnjica mi je ispred kuće praktično, ni stadion Budućnosti nije daleko. Zašto? Jednostavno – nemam šta da vidim, nema poteza, nema igrača. Fudbal nam je u katastrofalnom stanju i zbog toga se kroz Udruženje Fudbalska Crna Gora borim za promjene u našem fudbalu, jer je FSCG na čelu sa predsjednikom Dejanom Savićevićem, dotakao dno”.
POČETAK UZ DESNU AUT LINIJU
Našeg sagovornika pamte po golgeterskom umijeću, iako je seniorski fudbal počeo da igra, a i dobar dio karijere proveo, na poziciji – desnog beka.
“Omladinski staž u Zeti, pa prvi seniorski meč u dresu Sutjeske sa 17 godina, pa prelazak u Bokelj, pa u Jedinstvo. Lijepe epizode, dobar učinak čak – što je začuđujuće – impozantne brojke kada su u pitanju golovi i sa te pozicije desnog beka. I uz desnu aut liniju sam proveo dobar dio karijere, do dolaska u Budućnost”.
A pod Goricom ga je pod svoje uzeo Dragutin Spasojević – popularni Spaske za Batrovića je osmislio novu ulogu, koja ga je kasnije proslavila.
“Lansirao me je u napad i znao sam da vratim za to na pravi način. Odigrao sam skoro 100 utakmica, postizao golove, igrao sa braćom Miročević, Vujovićem, Vlahovićem, Martinovićem…, bio plavo-bijeli četiri pune sezone. Titograd je tada živio za fudbal, da sam se ja pitao – sigurno bih još ostao”.
PRIŠTINA POTEZ KARIJERE
Nesporazum sa Upravom kluba, odveo ga je kao dvadesetpetogodišnjaka – u Prištinu. Iako je bilo i drugih ponuda.
“Raspitivali su se klubovi velike četvorke, ali me je novinar, moj prijatelj, pokojni Klikovac iz Zete preko dopisnika Sporta Petkovića iz Prištine spojio sa čelnicima Prištine i tako sam otišao tamo”.
Ispostaviće se da je napravio – potez karijere.
“Bez dileme – i finansijski i igrački. Stadion uvijek pun, a ja sjajan u tandemu sa Fadiljom Vokrijem. Strašno su me voljeli navijači, pa i danas kada pođem u Prištinu zaustavljalju me na ulici, poštuju maksimalno. U kontatku sam sa skoro svim tadašnjim saigračima, neopisiv je to odnos”.
Odlične partije u Prištini, golovi i asistencije prepopručile su ga Partizanu. Transfer u veliki klub konačno je postao java. Da li kasno?
“Nije se moglo u inostranstvo prije napunjenih 28 godina, pa me je vojska izbacila iz ritma, jer još nije bilo one čuvene sportske čete. Sve su to okolnosti koje su uticale na mnoge dobre fudbalere, da ne odu van u punoj snazi. Ja sam te zime 1987. godine sa 30 godina došao u Humsku, bio jedan od glavnih igrača… Spletom nekih nesrećnih okolnosti u toj prvoj sezoni smo ostali bez titule u posljednjem kolu, ali osvojili smo kasnije Kup (protiv Veleža 6:1), igrali sjajne evropske mečeve pred punim tribinama…”
PRODALI SU NAS PROTIV ROME
Period proveden na crno-bijeloj strani Topčiderskog brda pamtiće uglavnom po dobrom (dodaje da je imao problem sa Zečevićem i Mocom Vukotićem), ali i po najvećoj traumi u igračkoj karijeri.
“Taj dvomeč sa Romom ne može da se zaboravi, to mi je najveći ožiljak u karijeri. U Beogradu ih razbijemo 4:2, letjeli smo… Odemo u Rim, ne daju nam da jedemo na dan meča – navodno da nas ne otruju – a onda se na terenu dešavaju čudne stvari. Imali smo igrača više, a ne možemo da pređemo centar. Primimo prvi gol ni iz čega praktično, onda napravimo glup penal – presude nam Feler i Đanini. Rekao sam tada Vokriju i Đukiću – ljudi neko nas je prodao. Ovoliko čudnih stvari na jednom meču ne može da bude slučajnost. Kasnije smo zbog tog revanša išli na ispitivanje u Nion, kao da smo u Hag bili. Nisam naravno htio da svjedočim protiv kluba, govorio sam da nisam ništa čudno primjetio, teško bi bilo to i dokazati, ali ostaje žal za tim mečom i tom generacijom. Jer da smo prošli dalje, uvjeren sam da bismo igrali finale Kupa UEFA”.
Evropske partije nisu međutim prošle nezapaženo – pa je nakon 18 mjeseci u Humskoj, Zoran Batrović zadužio dres Deportiva.
“Pratili su me dugo, skrenirali i dogovoren je transfer. La Korunja je tada bila drugoligaš, a te sezone u Segundi – Atletiko Madrid, Bilbao Atletik (prim. aut. drugi tim velikog Bilbaoa), Las Palmas, Betis, Levante, Rekreativo…”.
KAKO SAM PATOSIRAO HUANA FRANA I ZAVRŠIO MISIJU U SUPER DEPORU
Galicija je djelovala kao top destinacija, ali se brzo pretvorila u – košmar.
“Prvi meč u Kupu Španije i het trik. Na prvom narednom treningu legendarni Huan Fran, tada mladić, mi tokom ševe, ukliza sa dvije noge i praktično mi slomi nogu. Dok smo ustajali, udarim ga, patosiram praktično i tu kreću problemi. Trener Arsenio Iglesias me je samo pozvao na stranu i gospodski mi objasnio da ovdje nisam došao da se bijem nego da igram. Do kraja sezone sam odigrao sedam-osam utakmica i to je bio kraj moje misije u Španiji”.
https://lobsport.me/fudbal/preminuo-cuveni-arsenio-iglesias-promasaj-djukica-kostao-ga-je-senzacije/
Logičan je bio povratak u Jugoslaviju…
“Pola godine sam proveo u Banja Luci, a onda se vratio u Crnu Goru i završio karijeru sa 33 godine u Mogrenu”.
Na Lugovima je počela i Vaša trenerska karijera?
“Bio sam ambiciozan, želio da dam fudbalu i kao trener, bio u Mogrenu, Zeti kasnije… Sa 38 godina sam bio šef struke, mislim da tada nije bilo mlađih. Nisam međutim mogao da podnesem da mi drugi kroje sastav, da mi o fudbalu pričaju ljudi koji sa tim veze nemaju… Vjerovatno zbog tih stvari danas nisam aktivan”.
BOEM, IZ DISKOTEKE NA TRENING
Žali li Zoran Batrović za nečim u karijeri?
“Ne, sve što sam htio – postigao sam. Ostavio sam dobar utisak u svim klubovima, ljudi su me voljeli. Bio sam boem van terena, iako alhohol nisam mogao da podnesem. Ali diskoteke, žene, noćni život, volio sam to i mogao sam odmah nakon žurke na teren. Tako je bilo – u Prištini i Beogradu. Tako sam navikao organizam. A jedan Katanec naprimjer, pa taj ako ne odspava onih osam sati, po protokolu, tri dana nije mogao da šeta nakon toga. A Batrović nakon diskoteke, lagano na trening i utakmicu”, uz osmjeh zaključuje Batrović.
DEBI I OPROŠTAJNA ZA REPREZENTACIJU JUGOSLAVIJE
Golovi protiv najvećih timova bivše Jugoslavije lansirali su Batrovića iz male Prištine u reprezentaciju Jugoslavije. Debitantski nastup upisao je 1984. godine protiv Škotske u prijateljskom susretu – ispostaviće se, da mu je to bio i oproštajni meč.
“Namjestim gol Vokriju, povedemo 1:0, a onda potop. Škoti nas ubiju – 6:1, sramota. A nama u timu Pantelić, Radanović, Ješić, Slišković, Vokri… Teško je tada bilo priviriti reprezentaciji, igralo se po ključu, a konkurencija – paklena, mogao je selektor Miloš Milutinović tri strašne reprezentacije da napravi”.
VOKRI, ŠMEKER ĆIRO, MUZUR I STRAH OD ROJEVIĆA
Ko je najbolji Vaš saigrač?
“Fadilj Vokri. Strašan napadač. Otišao je prerano, legenda je bio, družili smo se…”.
Trener koji je na Vašu karijeru imao poseban uticaj?
“Pomenuo sam Spasketa, Gerum je bio dobar u Budućnosti takođe. Fuad Muzurović nas je vodio u Prištini, strašan lik, naravno i Ćiro Blažević – šmeker, motivator, bio je popularan izuzetno, dovodio Terezu Kesoviju da izvede početni udarac, dijelio karanfile publici… U Partizanu bih izdvojio Jusufija, cijenio me je izuzetno, volio sam da radim sa njim”.
Najteži protivnik, rival na terenu?
“Bilo je odličnih bekova, štopera, ali od Nikšićanina Slobodana Rojevića sam imao neki neobjašnjiv strah. Kako kroči, na teren, tako loše odigram protiv njega”.
VELJKA SU POVREDE SPRIJEČILE DA NAPRAVI TOP KARIJERU
Zoranov sin Veljko dugo je važio za jednog od najtalentovanijih crnogorskih fudbalera. Čudo od djeteta, međutim, nije napravilo karijeru, kakva mu se predviđala…
“Pazite – nije Zoran Batrović mogao uticati na jednog Arsena Vengera da priča u superlativima o Veljku. Bio je čudo u tom periodu. Međutim, prije navršenih 18 godina zbog pravila nije mogao da ide, pa se pojavio Partizan sa ponudom, a Budo Miranović iz njegovog matičnog kluba Bubamara tražio sramotno visoko obeštećenje. Kasnije je otišao u Viđev iz Lođa, veliki klub, odigrao odlične tri sezone, jaku ligu, ali su ga tri teške povrede potpuno poremetile… Šteta, jer da nije bilo povreda, siguran sam da bi s obzirom na potencijal napravio top karijeru”, u dahu priča Zoran.
Veljko je bivši mladi reprezentativac Crne Gore, ima 29 godina i trenutno je u Grčkoj.
“Igrao je u mladoj selekciji, mislim da je bio kalibar i za A tim, ali neke nefudbalske stvari su uticale da ne bude pozvan. Sada je u Kardici, bori se za ulazak u elitu Grčke, vidjećemo gdje će biti naredne sezone”.
ČUVENA OTMICA AVIONA, A U AVIONU I ZORAN BATROVIĆ
Vraćamo su u 1981. godinu, bio je 26. septembar i ekspedicija Budućnosti, u kojoj je bio i Zoran Batrović, kreće na prvenstveni meč sa Vojvodinom u Novi Sad. JAT-ov Boing iz Titograda za Beograd, pokupio je u Dubrovniku grupu putnika i po polijetanju sa Ćilipa počela je drama. Avion je otet…
“Nisam vjerovao šta se dešava. Mislio sam da je u pitanju neka vojna vježba, ali kada sam vidio nož na vratu stjuardese, pa uperen pištolj – nije bilo svejedno”, sjeća se Batrović.
Avion je nekoliko puta mijenjao kurs – preko Brindizija, Atine, Tel Aviva, do krajnje destinacije otmičara – Larnake.
“Iskoristili smo tu neku nepažnju, pa i iscenirani manji požar da probijemo vrata i pobjegnemo iz aviona. Otmičari su na kraju nasamareni, ostali su sami u avionu i predali se policiji”.
Bez obzira što je otmica prilično traljavo planirana, ostavila je posledice na pojedince.
“Iskreno – dugo nakon toga nisam putovao avionom”, priča nam Batrović.
U otetom avionu, sem igrača i rukovodstva Budućnosti (njih 20 – Radovan Bujić, Zoran Nikitović, Slavko Vlahović, Zoran Vorotović, Miomir Bakrač, Vojislav Vukčević, Branislav Drobnjak, Zoran Batrović, Žarko Vukčević, Petar Ljumović, Mojaš Radonjić, Mirko Radinović, Dragan Guzo Vujović, Dragoljub Brnović, Vasilije Kalezić, Slavenko Kuzeljević, treneri Đorđe Gerum i Milutin Folić, dr Đuro Musić i fizioterapeut Ljubomir Radunović), bili sui poznati jugoslovenski glumci Miša Janketić, Žarko Laušević, Marko Nikolić, pjevačica Biljana Petrović, narodni heroj Milan Šijan…
